I žene su naivne - slikarice

Odavno, uistinu već lijepi broj godinica nisam ništa čuo za Hlebine, lijepo i u svoje vrijeme vrlo poznato mjesto u susjednoj nam gornjoj Podravini. Tek tu i tamo zna se dogoditi da me netko od dobrih i ne više mladih prijatelja i znanaca podsjeti na nj. Čini to ne spominjući ga izravno, nego, kako stari i dragi Šenoa pripisuje Kumi Kugi, onako “u po smijeha, u po ruga”, ali s punom ozbiljnošću opominjući me da jesam i savjetujući mi neka ne budem - “hlebinec”! Isprva sam se tomu čudio jer svi znaju tko sam, što sam i odakle sam, i trebalo mi je ne malo vremena dok sam shvatio da baš time što se branim i tvrdim da nisam iz Hlebina, pa onda nisam ni Hlebinac niti imam ikakve veze s njima, dokazujem upravo suprotno - naime, da jesam, i to ne mali “hlebinec”. Ta je riječ, naime, postala sinonimom za “naivca”, čovjeka koji olako veruje i prihvaća ono što vidi, čuje, nudi mu se i tomu slično. Ona nije izrazito negativna, ali nije ni pozitivna za onoga komu se pripisuje.
No, nakon malo šale koju, vjerujem, čitatelji razumiju i ne ljute se - razumije se, ako slučajno nisu “hlebinci” kao, na primjer, ja - recimo ozbiljno odakle je i kako ta riječ nastala. Svakako, u neposrednoj vezi jest s Hlebinama, ali to ne znači da su Hlebinci, naročito ne svi, ujedno i “hlebinci” u gore navedenom smislu - dapače, možda je baš obrnuto. Mjesto je postalo poznato oko 1930. godine, kad se za nj, odnosno za ono što se u njemu događalo zainteresirao poznati slikar Krsto Hegedušić (1901. - 1975.). Poslije studija u Zagrebu i usavršavanja u Parizu, on je saznao da nekoliko mladih ljudi u tome mjestu - najistaknutiji među njima Ivan Generalić bio je rođen 21. prosinca 1914. - pokušava “nešto” na svoj sirov, neškolovan i naivan načn. Veliki majstor osjetio je da to “nešto” vrijedi podržati i pomoći da se razvije, pa je iz takva odnosa nastala Hlebinska slikarska škola - prvi put je to ime bilo spomenuto u jednim zagrebačkim novinama 8. rujna 1932. Ona je njegovala i razvijala izvorno, “naivno”, različitim “izmima” neopterećeno slikarstvo, pa nije bilo teško i njezine sljedbenike proglasiti naivcima, a jer su bili Hlebinci, lako je bilo ta dva naziva poistovjetiti.
Možda se ne bih tako osvrtao na tu Hlebinsku slikarsku školu - očito nije “sitnica koja (ne) čini (u prvome redu međimursku) povijest” - da nije prije ravnih petnaest godina, točnije 12. ožujka 1999., zamalo pa s punih osamdeset devet, umrla jedna naivna slikarica koju je Hlebinama i njihovoj naivnoj umjetnosti darovalo - Međimurje.
Bila je to Katarina, po domaćem običaju skraćena imena Kata, Dolenec. Vrijedi upoznati njezin “curriculum vitae”. Bila je rođena 14. travnja 1910. u skromnoj seljačkoj obitelji Sokač. Djetinjstvo u ratno i djevojaštvo u prvo poslijeratno doba u rodnom joj Draškovcu završilo je vjerojatno ranom udajom za Đuru Dolenca - premda, prema običaju nekoliko godina stariji, umro je samo nekoliko mjeseci prije nje - i odlaskom za “snehu” u susjedni Cirkovljan. Tu je, poput mnogih drugih, na malom “gruntu” preživjela Drugi svjetski rat i okupaciju te prvo poslijeratno doba. Pedesetih godina prošloga stoljeća ona i muž ili, vjerojatnije obrnuto, muž i ona, odlučili su i odluku proveli u djelo: odselili su u Hlebine u kojima su im životni uvjeti bili nešto povoljniji.
Nema dvojbe da je za već sredovječnu Katu preseljenje u drugi kraj i među druge ljude bilo velika promjena, ali se čini da ju je lako podnijela i brzo prihvatila. Prema onoj staroj da u Rimu pridošlice moraju živjeti na način rimskih starosjedilaca, i ona je shvatila da u sredini koja živi sa slikarskom naivom ni ona ne može ostati po strani. To pak joj, čini se, nije bilo teško jer se pokazalo da već ima neke pretpostavke za to.
Naime, sklonost likovnom izražavanju i crtežu iskazivala je Kata već kao djevojčica u školi i kasnije kao djevojka, ali kako tada “za goske ni bilo seno”, tako ni za “dekle” i mlade žene, pogotovo za “snehe” - a najčešće baš to i jesu bile - nije bilo drugo, nego “kuhača i zibača” te između njih ili uz njih u kući i izvan nje mnogo “ženskih”poslova kojih se muškarci ni u snu nisu prihvaćali. Zato dugo nije imala dovoljno ni hrabrosti, ni drugih uvjeta da se prihvati kista - pa bojom na staklo, ili makar olovke - pa crtežom na papir prenese ono što nosi u sebi, ono što je tišti i muči ili ono čemu se raduje i što želi.
Tek mnogo kasnije, u drugim i drukčijim vremenima, u desetljeću života u kojem drugi umorni posustaju i odustaju, 1964. godine počinje razdoblje njezinog intenzivnog bavljenja naivnim slikarstvom. Možda je zbog te životne zrelosti išla velikim koracima naprijed, pa nije trebalo dugo čekati da njezine slike vidi, ne samo naša javnost, nego i ona u Grazu, Beču, Rimu, Siciliji, New Yorku i drugdje. Kritika ju je svagdje lijepo dočekivala i još ljepše ispraćala, a zanimljivo je da je gotovo redovito i jednoglasno na prvo mjesto stavljala njezinu Prelju. Da zanimljivost bude veća, upravo ta slika bila je i Kati najdraža, pa je i u hlebinskoj Galeriji naivne umjetnosti dobila počasno mjesto.

P.S. Pokušao sam Katu Dolenec naći u leksikonima, enciklopedijama i sličnim knjigama kojima su jedini “posao” i smisao postojanja baš to: da mi kažu tko je i što je, pored drugih, bila i ona. Uza sav trud i strpljivost, nisam ju našao ni tamo gdje iz više razloga ne bi smjela izostati. Nažalost, ne jedina!