Kolumne 17.06.2014. 00:00. Zadnja izmjena: 25.02.2016. 12:46.

Ima li Čakovec ulicu...? - Ima!

Jedna neočekivana sitnica razlog je da pjesnika Međimurskih fijolica iz 1953. godine uguram među ove Sitnice kojih dva i pol mjeseca prije nego sam to prvotno i drukčije namjeravao. Bio je to slučajan posjetitelj: nedavno me izazvao, pa i prisilio na to više naknadnim potpitanjem, nego samim početnim pitanjem koje se svodi na to znam li i mogu li mu nešto reći o čovjeku po kojemu je Ulica Florijana Andrašeca u Zagrebu dobila ime. Netko mu je rekao da bi i taj Andrašec mogao biti nekakav Međumurac (!?) kakav je bio i onaj s kojim se dobro poznavao prije ohoho-godina - dao mu Bog duši mir, dobar je čovjek bio!
Priznajem, za tu ulicu u Zagrebu nisam znao, ali budući da ni prezime, a još manje ime toga mogućega Međumurca, makar u pohrvaćenu obliku Cvjetko, nisu česta, bio sam odmah siguran da je riječ o istome kojega sam na početku spomenuo, pa sam rado odgovorio na pitanje i ukratko ispropovijedao što o njemu znam: A to je:
Taj Florijan - u njegovo vrijeme po domaćem Forjan sa zatvorenim samoglasnicima i naglaskom na drugom slogu - bio je rođen u našem Dekanovcu 28. travnja (ne ožujka!) - 1888. u seljačkoj, ali očito naprednoj obitelji Matije Andrašeca i Terezije rođene Krznar s devetero djece, od koje će stariji Josip (1885.-1969.) i mlađi Martin (1896.-1982.) biti ugledni svećenici (patri) Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda kao o. Alfonz i o. Dionizije. Poslije pučke škole - ne vidim razloga zašto je ne bi i on završio u rodnome mjestu - Florijan je izučio bačvarski zanat i potom još završio jednogodišnji gospodarski tečaj u Čakovcu te propisani vojnički kader odslužio u Velikoj Kaniži.
Prva opća mobilizacija uoči Prvoga svjetskoga rata među prvima je pobrala i njega te odmah uputila u Rusiju na front i tu je među prvima stradao: bio je teško ranjen, pa je poslije duga liječenja po vojnim bolnicama i lječilištima tek u proljeće 1916. godine došao kući kao gotovo nepokretan invalid. Nesposobna za teške fizičke poslove na selu - drugih tada nije niti bilo! - a poznata po pjesničkoj i glazbenoj nadarenosti, po već stečenom znanju i vještinama te po očitim sposobnostima, tadašnji mjesni župnik Vinko Žganec, kojemu je obilato pomagao kod sastavljanja prve zbirke međimurskih narodnih pjesama izdane još u vrijeme rata, poslao ga je u poznatu Bervarovu orguljašku školu u Celju. Za trogodišnjega boravka tamo nije samo školu izvrsno završio, nego je - usput radeći u obližnjoj klesarskoj radionici da bi se mogao uzdržavati - svladao i klesarski zanat. Zahvaljujući tomu, ostavit će iza sebe lijep broj oltara, raspela, pilova, poklonaca i slične javne plastike u svome mjestu i oko njega.
Vrativši se u Dekanovec u kojemu će ostati do kraja života - umro je 9. srpnja 1962. - bio je prije svega kantor ili orguljaš i voditelj crkvenoga zbora. Standardan repertoar crkvenih pjesama Osim toga, osnovao je i, dok je god mogao, sam vodio zbor Seljačke sloge i limenu glazbu, tzv. bandiste mjesnog Dobrovoljnog vatrogasnog društva, a poznat je bio i po brojnim vrlo lijepim spričavanjima koja su se kao oproštaj pokojnika od svijeta i obrnuto nekad pjevala na sprovodima. Usporedno sa svim tim, vrlo je rano počeo svoje misli, osjećaje, zapažanja o ljudima, događajima i pojavama iz svakodnevna života u svojoj bližoj i daljoj okolini zapisivati kao pripovijesti i članke, a posebno je, kao određena neobičnost i rijetkost, bilo zapaženo ono što je izrazio u stihovima, kao pjesmu. Nadahnuća za to nalazila su ga i hvatala svagdje, a on im se, srećom, odazivao. Svoje umotvore i pismotvore dijelom je objavljivao u novinama i kalendarima koji su bili najdostupniji narodu i zato najčitaniji. Tako je nastao lijep književni opus u stihu i prozi kojega je samo manji dio objavljen u spomenutim Medjumurskim fijolicama. Pripremio ih je Antun Žganec (ne Stjepan Remenar!) i 1953. godine izdao Savez kulturno-prosvjetnih društava kotara Prelog.
Gotovo više od toga, Florijan je djelovao kao svestran glazbenik. Prije svega, svirao je sva ovdje uobičajena glazbala, što još ne mora značiti mnogo. Važnije je što je zapisivanjem narodnih pjesama činio neprocjenjive usluge, prije svega Vinku Žgancu - taj ih je gotovo dvjesto uvrstio u svoje poznate zbirke narodnih pjesama, a još ih je sto pedesetak u njegovoj ostavštini - i Krsti Odaku za operu Dorica pleše, a da druge glazbenike svih vrsta dalje ne nabrajamo. I sam je ne malo svojih stihova uglazbio tako što ih ni stručnjaci ne razlikuju od narodnih - od tih i takvih podsjećam na Trlj bez koje u svoje vrijeme nije bilo ni zabave ni koncerta.

P.S. Dabome, tako iznebuha ispričan (i potom zapisan) prikaz čovjeka koji je zaslužio ulicu u metropoli ne zadovoljava kriterije kojih se u takvom poslu nastojim držati. Moj vremešni sugovornik, valjda ipak zadovoljan, tek se na kraju otkrio kao zagrebečki Međimurec druge generacije - već je bio rođen tamo i svoj vijek proživio bez opipljivih veza sa zavičajem svojih roditelja. Tek pod stare dane krati si vrijeme takvim - nije rekao, ali zna se - sitnicama. I tu me pokušao zaskočiti (pot)pitanjem: Zagreb ima ulicu Florijana Andrašeca, a ima li ju Čakovec? Na moju napamet izrečenu potvrdu klimnuo je glavom: Dakle, iskupio se! Za što, upitam. U njegovim tadašnjim novinama nije bilo ni riječi ni o izlasku Međimurskih fijolica ni devet godina potom o Florijanovoj smrti!!! - Nažalost!

Izvor: 3084