Kolumne 21.08.2014. 00:00. Zadnja izmjena: 25.02.2016. 12:49.

Još jedan iz plejade (ne)zaboravljenih

Od nekoliko ljudi iz naše prošlosti, kojih se ove godine želimo prisjetiti, red je spomenuti da se prije pet dana navršilo sto sedamdeset godina od rođenja čovjeka kojemu će nepunih osam desetljeća potom, u siječnju 1922., na partecetlu pisati da je u času smrti bio opće štovani radnik na javnom i kulturnom polju, kanonik Čazmanskoga kaptola, nadbiskupski povjerenik kraljevske realne gimnazije varaždinske i kraljevske učiteljske škole čakovečke, itd., sve do predsjednika i vođe Okružne organizacije demokratske stranke za županiju varaždinsku i Međimurje.

Bio je to Milan Kučenjak koji svakako ne zaslužuje prešućivanje.

Bio je rođen 31. srpnja 1844. u Nedelišču i odmah u tamošnjoj crkvi kršten kao Emil (u matici krštenih upisano Aemilius), što si je, kao svjestan i savjestan “ilirac”, poslije dva desetljeća “pohrvatio” u “Milan” i s tim imenom ostao zabilježen i zapamćen za budućnost. Otac Andrija bio je “provizor“ na imanju grofa Karla Draškovića u Bisagu, dakle, “s preka” ili “s Horvatskoga”, majka pak Franciska ili Franjica, a po domaćem Francika ili, kao odrasla, Franca, bila je rodom iz Nedelišča, pa je, čini se, u visokoj trudnoći namjerno došla posjetiti rodbinu, svakako ponajprije majku, i tu joj je onda “došel termin”, tj., porođaj. Slučaj očito nije bio samo slučaj jer je Emil i dobar dio svojega djetinjstva proveo uz japicu i mamicu, pa je tu započeo svoje osnovnoškolsko obrazovanje koje će poslije prvoga razreda nastaviti i završiti u Bjelovaru. Prvih šest razreda gimnazije polazio je u Varaždinu, s namjerom, i u dogovoru s roditeljima, da postane liječnik, no, kad su od dvadeset osam njegovih suučenika čak dvadeset trojica otišla u zagrebačko sjemenište, otišao je i on s njima - reklo bi se za sam pajdaš, ali nije bilo tako. Završio je sedmi i osmi razred gimnazije, ali i - bogosloviju! I to tako uspješno i brzo da, kao premlad, nije mogao biti zaređen, pa je jednu godinu bio prefekt u zagrebačkom plemićkom konviktu. Pošto je 1866. godine primio sveti red, bio je najprije u Varaždinu kapelan, kateheta na djevojačkoj školi i altarista u crkvi sv. Florijana. Svojim rodoljubljem pročuo se kad je 1869. godine prvu misu zadušnicu za P. Zrinskog i F. K. Frankopana služio u svojoj crkvi sv. Florijana jer to u drugim crkvama nije bilo dopušteno. Svakako, posljedica je to odgoja u roditeljskom domu u koji su zalazili Ljudevit Gaj, Ognjen Štriga, Bogoslav Šulek i drugi ugledni ilirci koji su mu kao dječarcu znali prikopčati ilirsku kokardu, a i sam je, za boravka kod majčinih roditelja u Nedelišču, zapamtio Jelačićev ulazak u Međimurje 1848. godine.

Po preporuci pjesnika Petra Preradovića i Vladislava Vežića, 1871. godine otišao je za župnika u Podbelu, današnji Margečan, a dvanaest godina potom (1883.) u Ivanec u kojem je sve do 1910. godine bio župnik i podarhiđakon. Tu se istaknuo i radom za tada osnovano gospodarsko društvo, a posebno u neposrednom dodiru sa svakim gospodarom koji je tražio njegov savjet. Radio je mnogo na obnovi vinograda koji su bili gotovo potpuno uništeni kad ih je iznenada napala filoksera, tada “uvezena” s američkoga kontinenta. Držao je mnoga predavanja o različitim gospodarskim strukama i o pojedinim potanjima i problemima u njima, no, miljenice su mu bile njegove pčelice po kojima se pročuo nadaleko. O njima je napisao knjigu Pčelarstvo, a osim nje i Marvogojstvo - obje je izdalo Hrvatsko književno društvo sv. Jeronima.

Kad pak su na prijelazu stoljeća bile uvedene metrička mjera i kilogramska vaga, napisao je o tome u varaždinskim novinama opširno praktično uputstvo koje je potom bilo izdano i kao knjižica koja je bila objavljena čak u osamnaest izdanja. Povrh svega toga, izdao je za svoje vjernike molitvenik Vjera, božji dar - bio je objavljen u tri izdanja, a narod ga je tražio i poslije njegove smrti. I inače je za čitava života mnogo pisao i surađivao u mnogim časopisima, novinama i sličnim publikacijama lokalnoga (varaždinskoga), ali i općehrvatskoga karaktera.

Osim toga, drugovao je, kaže jedan njegov životopisac, i dopisivao se, među ostalima, i s đakovačkim biskupom Josipom Jurjem Strossmayerom koji ga je u Podbeli čak i posjetio. Sam je toga biskupa redovito svake godine obilazio za njegova boravka i liječenja u Rogaškoj Slatini, a nerijetko se dao i na put k njemu u Đakovo.

 

P.S.  Već ostario u pastoralnoj službi i ostalom radu za narod “na terenu”, u župi, zaslužio je za ostatak života malo više mira, pa je 1910. godine bio imenovan kanonikom Čazmanskoga kaptola u Varaždinu. No, ni tu i tada nije mirovao. Povetio se pisanju, pa je gotovo svaki broj mjesnih novina donosio koji prilog iz njegova pera. Osobito su mu vrijedne bile povijesne i narodopisne crtice, plod njegova rijetko dobra poznavatelja upravo tih područja narodne kulture. Vrijeme pak Prvoga svjetskoga rata, posebno njegov kraj i perspektivu oslobođenja od vjekovnog tuđinskog gospodstva nad našim narodom, nije provodio pasivno gledajući što se događa i čekajući što će biti. Aktivno se uključio u politički život i u vrijeme koje se obično  naziva “prevrat” - bilo je i to! - bio je predsjednik Narodnoga vijeća u Varaždinu. Ne možemo se baviti svime čime se on tada bavio, ali mu treba priznati velike zasluge za pripremanje, pa i provedbu oslobođenja Međimurja na Badnjak 1918. godine.

Izvor: 3093