Sitnice (ne) čine povijest

Danas je kruh nešto tako obično i svakodnevno da se gotovo niti ne zamjećuje i samo rijetko spominje. Prije nedavnoga Uskrsa moglo se čuti i saznati sve o svemu na nečijem jelovniku, od jaja preko šunke do „prhkačof“, ali o kruhu obično ni riječi. Slično je i kod pripremanja veliki gozbi u nekim posebnim prigodama kao što su „gostuvanje“, krstitke, rođendani, imendani, mature, diplome, obljetnice, „karmine“ i sl.

Još nismo dospjeli zaboraviti preklanjske saborske izbore, već se netko sjetio ovogodišnjih lokalnih izbora i počeo s onim što se zove kampanja. Onda, još daleko od ovogodišnjega svibnja i kao da nam naših nije dosta, priključili su im se oni za europarlament, no, nismo ni dospjeli saznati za preferencijalno glasanje kad su se nepredviđeno pojavili izbori za papu. Jasno, sudjelovali smo i u njima više nego kardinali koji su se ionako zatvorili u konklave i – baš ih briga za sve!

Kad bi se kojim slučajem bilo pozitivna bilo negativna vrijednost ili objektivno značenje neke osobe mjerilo i označavalo veličinom prostora, odnosno brojem redaka i riječi posvećenih dotičnoj osobi u nekoj enciklopediji, leksikonu i sličnoj literaturi, namijenjenoj brzom, učinkovitom i, razumije se, točnom obavješćivanju čitatelja, poznati povjesničar dr. Rudolf Horvat ne bi se mogao previše hvaliti da je dobro prošao. I bez velikoga truda lako se nađu knjige u kojima popularnoga Rudice jednostavno – nema.

Od davnine koju više ne možemo nego možemo svojim saznanjima dokučiti i potom pratiti, kod autohtonih Međimuraca razvili su se osebujni osjećaj i smisao te nadarenost i, svakako, ljubav za glazbu, posebno onu vokalnu. Da nije tako, ne bi moglo nastati ono silno blago naših narodnih pjesama kojemu se divi sav svijet kad za nj sazna. O tome je već toliko rečeno i napisano da je teško, zapravo i nemoguće iznijeti nešto novo, dosad nepoznato.