Ne otkrivam ništa novo ako ponovim staru istinu – tako čvrstu i jaku da je ne treba dokazivati – da je za fizički život čovjeka, kao i svega ostaloga živoga na Zemlji, neizostavno potrebno nekoliko „(s)tvari“. Među njima su u prvom redu tlo na kojemu živi sve što živi i iz kojega izravno ili neizravno crpi hranu, zrak koji udiše i voda koju pije.

Nedavno obilježavanje devedeset i treće obljetnice i godišnjega spomen-dana navodno „trećega“ oslobođenja Međimurja – nije jasno po čemu bi, u kojem vremenu i u kojem smislu trebalo biti (baš) „treće“ od njih (samo ili čak) „pet“ (?!) – zahtijeva da se jednom kaže nešto i o osobi o kojoj je uvelike, dobrim dijelom zapravo i sve ovisilo kakav će biti „konačan finale“, rezultat ili uspjeh onoga što se s s tim krajem događalo 24. prosinca 1918. i 9. siječnja 1919.

Bez obzira na ono što se govorilo i događalo pedeset i još koju godinu prije toga, mora se priznati da je u pripremama za oslobođenje Međimurja na Sveti post, tj. 24.prosinca 1918., grad Varaždin imao važnu ulogu. Naime, kad je predviđeni prelazak hrvatske dobrovoljačke vojske preko Drave 5. prosinca 1918. bio odgođen na neodređeno vrijeme, taj Međimurju najbliži prekodravski grad postao je središtem i sjedištem priprema za novu akciju.

SITNICE (NE) ČINE POVIJEST

(Ovogodišnja devedeset itreća obljetnica velike narodne skupštine, održane 9. siječnja 1919. u Čakovcu, bila je obilježena prigodnim svečanostima na kojoj je o značenju skupštine bilo održano više izlaganja. O svemu su mediji već izvijestili na svoje načine, a ovdje podsjećam samo na neke pojedinosti vezane uz onaj povijesni događaj.)

Kad sam nedavno, na početku protekloga prosinca, pisao o tome kako su se hrvatski pavlini ili „bijeli fratri“ odvojili od svoje mađarske subraće i osnovali vlastitu „redodržavu“ ili samostalnu provinciju i pritom uspjeli zadržati, odnosno dobiti samostan sv. Jelene kraj Čakovca, nije bilo moguće o tome crkvenome, danas već slabo poznatome redu napisati nešto više. S obzirom na ulogu koju je taj red odigrao u hrvatskoj povijesti, posebice pak na trag koji je ostavio u hrvatskoj kulturi, taj nedostatak svakako treba popraviti i nadoknaditi.

Jedan sam od onih – mnogobrojnih? malobrojnih? ne usuđujem se niti nagađati! – koji poštuju sud i suce općenito, posebno ove naše čakovečke, ali … onako, na daljinu: ne želim s njima imati nikakvoga (razumije se, samo) službenoga, sudskoga i sudačkoga posla niti provjeravati iskustva onih koji iz sudske zgrade izlaze nasmiješeni ili namrgođeni, već prema tomu jesu li bitku s pravom – ne uvijek i s pravdom! – dobili ili izgubili.

U protekle dvije-tri godine više je puta u ovoj rubrici bilo pisano o jednom događaju koji „službene“ i „priznate“ povijesti Čakovca i Međimurja niti ne spominju, premda je time što se dogodio – htio to netko priznati ili ne, odnosno sviđalo se to nekomu ili ne – ostavio dubok trag u tri-i-pol-stoljetnoj prošlosti toga grada i kraja. Sigurno pak je da bez nje, te naime i takve prošlosti, ni sadašnjost im ne bi bila takva kakva jest. Riječ je o hrvatskim franjevcima: oni su se 1655. godine odvojili od svoje mađarske subraće, premda su ovi nastojali to pošto-poto spriječiti.

Tri dana poslije izlaska ove „Sitnice“, ali i sto pet godina prije toga, što znači 9. prosinca 1906., „kr. profesor u Petrinji“ na tamošnjoj učiteljskoj školi dr. Rudolf Horvat potpisao je jedan svoj relativno kratak tekst. Poslao ga je poštom u Varaždin gdje je četiri dana kasnije, 13. prosinca 1906., bio objavljen u tjedniku „Naše Pravice“, a ujesen 1908. bit će to predgovor „Povjesti Medjumurja.“, jednoj od njegovih knjiga. U njemu je iznio mnogo tada aktualnih službenih podataka o Hrvatima u zemljama „pod krunom sv. Stjepana“, posebno u Međimurju.

Nema više mnogo onih koji će prepoznati mjesto prikazano na prvoj fotografiji uz ovaj tekst.

... no još je ljepše ne zaboraviti ih!
Dvije, u prethodnoj „sitnici“ spomenute obljetnice u vezi s našom narodnom i državnom himnom odnose se na njezine stvaratelje: na sto pedesetu godišnjicu smrti njezina stihotvorca Antuna Mihanovića (1796. – 1861.) te na sto devedesetu godišnjicu rođenja njezina „uglazbioca“ Josipa Runjanina (1821. – 1878.). Preostale dvije tiču se najizravnije same nje, „Lijepe naše domovine“. Prva od njih manje je poznata, pa je treba malo šire objasniti.