KRIMINALIZACIJA DOMOVINSKOG RATA OBIČNA JE HDZ-ovska PODMETAČINA

Još uvijek hrvatskim javnim prostorom dominiraju, nažalost, dvije teme koje bi, s obzirom na to kada su načete ili uskrsle, što znače za trenutno stanje u Hrvatskoj i kakve bi posljedice njihovo razvlačenje moglo izazvati, trebale već biti gurnute u stranu kao prožvakane. Prva je hapšenje Milana Bandića i kompanjona, a druga je prosvjed branitelja ispred matičnog ministarstva. Kad se uhapsi osoba koja je na po jakosti drugoj izvršnoj funkciji, odmah iza premijerove, tada se ne uznemire samo članovi domaće političke i gospodarske elite, već i strani diplomati. Svi odreda pitali su: „Što se to događa?“ Ali nisu to pitali jer su ostali preneraženi, nisu to pitali jer hapšenje Bandića smatraju političkim obračunom, nisu to pitali zato što smatraju da će se hapšenjem Bandića narušiti sigurnost u zemlji, već su pitali zato da znaju - imao sam prilike razgovarati na nekim večerama i sa značajnijim članovima diplomatskog zbora - hoće li napokon profunkcionirati pravna država. Usprkos tomu što se još iz doba Jadranke Kosor busamo u prsa uz mantru o nultoj stopi tolerancije prema korupciji, ni „p“ od pravne  države u Hrvatskoj ne funkcionira. Zato i nije čudo što su se raspredale priče kako će Bandić uskoro biti pušten na slobodu jer su napravljene proceduralne pogreške pri uhićenju.

Doći će i oni na red

Bandić će biti pušten, ali će biti uhapšeni neki drugi sadašnji i bivši moćnici. Prvi jer su stali na žulj Milanoviću, a drugi zbog ravnoteže. Hapšenje još kojeg sadašnjeg ili bivšeg SDP-ovca označilo bi da se odustalo od korumpiranih HDZ-ovaca, pogotovo onih koji su pomagali Sanaderu u pljački ili su, vidjevši šefa na djelu, samoinicijativno punili džepove. Uhidbeni nalozi spremni su za još četrdesetak osoba, uvjerava me jedan kolega. Među njima ima i zvučnih političkih imena te njihovih ortaka tajkuna. Trebam li ih spominjati?

Neke sam spomenuo na ovome mjestu stotinjak puta, smatrajući da su trebali, primjerice, snositi barem političku odgovornost za nesposobnost te kaznenu za nečinjenje. Doći će, uvjeren sam, i oni na red. Kada? Kada počne funkcionirati policija, kada počne funkcionirati USKOK, kada počne funkcionirati DORH i kada će suci početi časno obavljati svoj posao. Da bi se sve to poklopilo, potrebno je promijeniti mnoge šefove u policiji i mnoge šefove pravosudnim tijelima. Dotad je sve moguće, pa čak i to da uhapse nevine, a iz pritvora puste one s najvećim grijesima. Priprema li se doista puštanje Bandića zbog proceduralnih pogrešaka ili zbog poljuljanog optužnog prijedloga? Sumnjam. Da se to doista dogodi, treba pasti čitava uskočka i tužiteljska piramida.

Ne bi se valjda igrali time?!

Uhapsiti po funkciji toliko značajnog političara, povezanog i s moćnim tajkunima, i s moćnim pripadnicima podzemlja, uhapsiti političara koji je 15 godina na visokoj poziciji gradio veze i s vlašću i s opozicijom, i sa sucima, i s crkvom, i s vojskom, i s ljevicim i s desnicom, i sa sportašima, i s umjetnicima, i s Kaptolom, i sa sirotinjom (kojoj je prvo uzeo deset, da bi joj vratio, ili, kako je on to odglumio, poklonio dva), a ne imati čvrste dokaze, bila bi glupost stoljeća. Ili namještaljka stoljeća. Ne bismo bili jedina zemlja u kojoj se nešto takvog dogodilo i ne bi Bandić bio jedini osumnjičenik kojeg se uhapsilo da bi ga se pustilo među narod kao žrtvu. Koliko god sam bio kritičan i prema Bajiću, kojeg smatram jednim od glavnih krivaca za nabujali kriminal i korupciju u Hrvatskoj, koliko sam god od saborskog ispada počeo sumnjati u namjere i sposobnost Dinka Cvitana, ne mogu vjerovati u scenarij koji kola Zagrebom. Smatram da se ovim pričama vodi specijalni rat protiv policije, USKOK-a i DORH-a, kako bi se uzdrmali njihovi ionako slabi temelji. Ovim se pričama hrane i oni koji bi se nakon temeljitih istraga i svjedočenja stotina jataka trebali naći uz Bandića, na optuženičkoj klupi. Priče o puštanju Bandića zbog proceduralne pogreške šire i oni koji lopovluk smatraju vrlinom.

Karamarkove bajke

Uostalom, zar nije bezbroj građana reklo da je Bandićev najveći grijeh što je napravio puno za Zagreb, a zanemarivo je to što je i sebi uzeo nešto malo para. Odveć toleratni na lopuvluk, pustili bi iz zatvora i Sanadera koji je, naravno, odlično surađivao s Bandićem, daleko bolje nego s Račanom, uz kojeg je nemoguće vezati i najmanju korupcijsku aferu. On, pa zatim Vlado Gotovac, pa Dražen Budiša i još deseci visokopozicioniranih političara dokaz su da se politika može voditi časno.

Uostalom, uhićenje Bandića relativizira - već nekoliko puta - i šef HDZ-a Karamarko koji kaže da mu je čudno to što se hapšenje dogodilo upravo sada? A kada se trebalo dogoditi?! U vrijeme kada je Karamarko bio ministar. Pa i prije toga, ako su, naravno, sumnje ili optužbe osnovane. Karamarko tvrdi da se hapšenjem Bandića pokušavaju zamagliti neka druga, bitnija pitanja. Koja? Gospodarstvo. S velikom muzikom oko Bandića - kaže Karamarko - žele se utišati priče o suđenju Mustaču i Perkoviću. A i Mustač i Perković su upravo grijeh HDZ-a, Grijeh nečinjenja. Grijeh suradnje i s Mustačom i s Perkovićem. Zar se veseliti činjenici da bi premijer mogao postati čovjek koji tvrdi da se hapsi trećeg čovjeka u državi samo zato da se više ne govori o gospodarstvu?!

Dosta je laži

Druga tema - prosvjed branitelja u Savskoj - jest prava politička, ili, točnije, politikantska. Pravog, čvrstog, aktualnog povoda za prosvjed, a još manje za štrajk glađu nema. Osim ako povod doista nije verbalni delikt, delikt mišljenja koji u Hrvatskoj više nije kažnjiv. Prosvjeduje se zbog logičnog pitanja Matićevog pomoćnika Glavaševića?! Pa, ljudi moji, gdje toga ima?! Čovjek izrazi sumnju i zbog toga mu žele skinuti glavu!? Ali ne samo pomoćnikovu, već i ministrovu. Ministrovu glavu žele skinuti jer brani pomoćnikovo pravo na mišljenje.

K tome još i ispravno mišljenje. Da su im razlozi za prosvjed tanki, dovoljno govori i vokabular argumenata koje branitelji u Savskoj koriste. Opravdanja za prosvjed sežu iz dvijetisućitih, kada se, kako to kaže ondašnji drug Karamarko, Hrvatska zacrvenjela. A zacrvenjela se jer je pobijedila nehadezeovska koalicija u kojoj nisu bili, jasno, samo bivši komunisti. Najviše bivših komunista, kao što to znadete, bilo je i ostalo u HDZ-u. Nije riječ - naravno - o tome crveni li se ili ne crveni Hrvatska (usput, crvena boja je i boja Republikanaca u SAD, a Republikanci su, zna se, konzervativci, ili, rekli bi naši analitičari - desnica), već je riječ o raspodjeli moći, raspodjeli novca. A HDZ to uvijek čini revnije, točnije i efikasnije. I to onima koje je postavio na čelo razmrvljenih braniteljskih udruga kako bi ih lakše mogao kontrolirati. Zabrinjava, kao što i ističu strani diplomati, govor mržnje koji suklja iz ustiju onih koji bi se vrlo rado po kratkom postupku obračunali s neistomišljenicima.

Danas s Fredom Matićem, časnim braniteljem, odličnim ministrom, a sutra sa svima nama koji ga podržavamo i koji prosvjed smatramo čistom politikantskom manipulacijom. Naročito kada ga bez ikakve zadrške podržava i Andrija Hebrang, i to s ovim riječima: „Apsolutno podržavam prosvjede koji su posljedica višegodišnjeg zapostavljanja  branitelja i negativiziranja Domovinskog rata. Ne smeta braniteljima toliko smanjivanje prava, koliko to što se Domovinski rat kriminalizira.“ E, pa sad je dosta tih laži! Nitko ne kriminalizira Domovinski rat. Nitko. Kriminaliziranje Domovinskog rata podmetačina je Hebranga, Karamarka, Đakića i njima sličnih.

P.S. U javnosti se proširila još jedna priča. Koja? Da će Mladen Bajić postati sudac Ustavnoga suda. Taj je sporazum, navodno, postignut između HDZ-a i SDP-a jer je, kao što je poznato, za izglasavanje članova Ustavnoga suda potrebna dvotrećinska većina. A nje bez HDZ-a nema. Je li to moguće? Moguće je. Treba Bajića nagraditi za nečinjenje. Uostalom, Bajić je ostao 12 godina glavni državni odvjetnik, ne zbog toga što je činio, već zbog toga što nije činio. I sada ga za to nečinjenje treba nagraditi. Mnogi će dići ruku za tu nakaradu. Moja bi se, da je dignem za Bajića pravednika u Ustavnome sudu, navjerojatnije osušila.