Krleža o dijalektima

Posljednjih tjedana u međimurskim medijima česta je tema kajkavština i njezina zastupljenost u javnosti, u književnosti i drugdje. Objavljen je i podatak da se u jednoj čakovečkoj školi u anonimnoj anketi čak desetak posto učenika izjasnilo da se srame govoriti kajkavski. To je zapanjujući podatak, pa se čovjek pita: što rade nastavnici da učenicima približe njihov materinski jezik, jezik naših predaka?
Tema značenja naših dijalekata i njihove zastupljenosti u javnosti zaokupljala je svojedobno i Miroslava Krležu, velikana hrvatske književnosti i kulture. Kritički je govorio o tome kako se “naš prosječni inteligent” pod stranim utjecajima omalovažavajući i subkolonijalno odnosi prema autohtonim elementima kulture vlastite zemlje: “Ne budemo li se u dogledno vrijeme uzvisili do svoje vlastite kulturne svijesti o svojim vlastitim vrijednostima i ne budemo li umjeli da to svoje vlastito subjektivno mišljenje nametnemo drugim civilizacijama oko sebe, tako dugo ostat će svi naši napori oko priznanja vlastitih kulturnih vrijednosti - iz zapadnjačke perspektive - količina dostojna uzvišenog duhovnog nemara” (E. Čengić: “Post mortem”). Nije li i sada prilika da se o značenju navedenih Krležinih riječi razgovara i u školskim zbornicama i u razrednim kontaktima s učenicima? Krleža je o tomu govoril prejdi šézdeset lét a itekak je to aktuelno i denes. Poglejte samo ovu amerikanizacijó koli nas. Nestali bomo ako ne najdemo duhovnó snágu da se tomu opremo. Ta je snága i v iskonski vrédnosti našega jezika, né samo standarda nego i međimorskog dijalekta - da bi se, kak veli Krleža, “uzvisili do svoje kulturne svijesti o svojim vlastitim vrijednostima”.
K. Jurić, inž.