Kulturna premišlavanja?

Redovnu kolumnu pod nazivom “Kulturna premišlavanja” već dulje vrijeme piše dr.sc. Stjepan Hranjec. Mogu reći da su njegova premišlavanja ponekad zanimljiva, mada se rijetko kada slažem s osnovnim tezama (zaključcima, poukama) iz tih premišlavanja. Razlog neslaganja u pravilu proizlazi iz različitih svjetonazora, njegovom konzervativnom i mojem liberalnom. Međutim, u tome nije problem, oba svjetonazora su legitimna i kod kultrnih ljudi trebaju biti tolerirana, to jest ne trebaju izazivati netrpeljivost.
U kolumni od 1.4.2014. pod nazivom “Međimurci, što ste? - bote stiha...” opisano je djelovanje mojeg oca, Jurja Lajtmana odnosno njegovo suprotstavljanje nasilnoj mađarizaciji koja se provodila u vrijeme kad je Međimurje bilo u sastavu Mađarske države. U članku autor se poziva na dijelove romana “Tri sata” Đure Vilovića u kojima su prenesene bilješke sa sudskog procesa koji je Juraj Lajtman pokrenuo protiv predstavnika mađarske vlasti (bilješke je vodio Vinko Žganec, tada student a kasnije svećenik, pa odvjetnik i akademik). Oko tog sadržaja nemam značajnijih primjedbi osim što bih ispravio godinu rođenja mojeg oca: 1982. a ne 1883. godine. Navedeno kulturno premišlavanje je doduše pomalo smušeno argumentirano ali ipak je to kulturna tema.
Međutim, tjedan dana kasnije (8.4.2014.) pod kulturnim premišlavanjem nudi se prepričavanje sudbine takozvane Bugojanske skupine i sudbine jednog od njihovih članova porijeklom iz Međimurja. Po čemu je sudbina jedne klasične terorističke skupine tema kulturnog premišlavanja? Po čemu je sudbina jednog slabo obrazovanog, politički indoktriniranog, naivnog mladog čovjeka tema kulturnog premišlavanja? Odgovore zna samo autor kolumne.
Kao zaključak autor navodi da je planirana akcija Bugojanske skupine uzdrmala tadašnje političko vodstvo Jugoslavije i ubrzalo donošenje ustavnih promjena. Bio je to primjer dubokoumnog zaključka jednog kulturnjaka.
Kao drugi dubokoumni zaključak autora je tvrdnja da bi navedena akcija uspjela izazvati antikomunističku revoluciju u Jugoslaviji da nije UDBA unaprijed znala da se takva akcija sprema, pa je akcija Bugojanske skupine uspješno suzbijena. Ovaj zaključak argumentira se pričom nekog njegovog znanca kojem su na granici našli katoličke novine pa su ga zbog toga maltretirali, a terorističku skupinu od 19 ljudi su propustili na granici zaustaviti.
Konačno, autor detaljno opisuje tko je 1997. podigao spomen-ploču na mjestu gdje je bila rodna kuća našeg (Hrvata, Međimurca) mladog terorista. Bili su to Matica Hrvatska ogranak Čakovec, Družba Braće Hrvatskog Zmaja, Međimurska županija (županu M. Ramušćaku je upravo isticao mandat) i pojedini saborski zastupnici iz Međimurja. Na svečanosti nakon polaganja spomen-ploče služena je sveta misa, koncelebrirana, a prigodne govore održali su monsinjor Juraj Kolarić, dr.sc. Zvonimir Bartolić i Ivan Gabelica.
Ovakve spomen-ploče i prigodne svečanosti ne služe na čast civiliziranom društvu, a opisi takvih događaja ne mogu se smatrati kulturnim premišlavanjima. Pišući jedan tjedan o mojem ocu a slijedeći tjedan o anonimnom teroristu, autor kolumne ih u vrijednosnome smislu, na izvjestan način, izjednačava. To je činjenica koja vrijeđa kulturnu javnost, a posebno vrijeđa i mene osobno.
Juraj Lajtman,
Čakovec