Linić se u samospašavanju preračunao

Nakon pompozno najavljenog, na nacionalkama izravno prenošenog obračuna sa Zoranom Milanovićem, nakon pomnije analize sadržaja lavine naoko teških optužbi svaljenih na leđa premijera i njegove obitelji, nameće se pitanje: „Zbog koga i(li) zbog čega to Slavko Linić radi?“ Kada su mu novinari s pravom spočitnuli zašto o svemu tomu nije govorio prije nego što ga je Milanović smijenio, Linić je lakonski odgovorio da nije mogao ni morao nikoga nikome prijavljivati jer se kriminal nije dogodio. Zahvaljujući budnosti Linića. Kad već nije mogao prijaviti Mladenu Bajiću, odnosno Dinku Cvitanu, Linić je nepočinjeno nedjelo prijavio javnosti. Ali - znate onu narodnu - ne laje pas zbog sela. Laje zbog vlastita straha. Linić je - stječe se dojam - zapravo javnim blaćenjem Vlade i premijera Milanovića, a posredno i, naravno, SDP-a, pokušao spasiti samoga sebe. I u tom se samospašavanju preračunao. Tvrdnja da ga je Milanović dao pratiti i prisluškivati pala je u vodu. Predsjednik Ivo Josipović javnosti je poručio da obavještajne službe nisu protiv Linića ili Linićevih članova obitelji poduzimale nikakve mjere. Je li ga pratila policija, odnosno vjeran Milanovićev pobočnik Ranko Ostojić? Želi li doista Milanović zatvoriti Linića? Milanovića doživljavam kao nesposobnog premijera kojeg preuzeti posao baš i ne zanima previše, ali ne smatram ga huljom koja bi svoje partijske drugove trpala iza rešetaka samo zato što više nema u njih povjerenje. Nova ozakonjena pljačka Linić je nakanio preduhitriti i svog bivšeg šefa Milanovića i šefa DORH-a Cvitana i sve one koji bi se drznuli pitati ga za neke i te kako dvojbene odluke o predstečajnim nagodbama, o favoriziranju prijatelja i suradnika. Linićeva pozlata počela je ozbiljno tamniti nakon slučaja Šegon koji svjedoči o eklatantnom zlokorištenju položaja i ovlasti, a mnogi sumnjivi, slobodnom voljom iliti diskrecijskim pravom jednog čovjeka (il)i ministarstva otpisani dugovi tvrtkama doveli su u pitanje Linićevo poštenje. „Linić me svojom odlukom gurnuo u propast“ - jada mi se uistinu vrijedan, sposoban i tehnološki osuvremenjen slavonski poduzetnik. Tvrtki koja mu je dugovala 240 tisuća kuna otpisana je polovica svih dugovanja. Pod izlikom da se zadrže radna mjesta. Tom je odlukom uzorno solventna tvrtka kao kolateralna žrtva dovedena na rub provalije. Uz to što im je Linić oduzeo 120 tisuća kuna, drugu polovicu duga dužnik će vjerovniku otplaćivati pet godina (u međuvremenu je dužnik ipak otišao u stečaj!?). A što je još veći nonsens, tvrtka kojoj je država svojom odlukom ukrala 120 tisuća kuna morala je platiti PDV ne puni iznos, na 240 tisuća kuna. Koje nikad neće vidjeti. Pitam se spava li Linić mirno zbog upropaštavanja zdravih, manjih tvrtki kako bi, tobože, spasio velike tvrtke i više radnih mjesta. Kakva je to pravda kada spasite (na tuđi račun) jednu tvrtku od 100 zaposlenih, a uništite ni krivih ni (ikome) dužnih desetak tvrtki s po deset zaposlenih?! Mnogo je kumova i drugova Slažem se s onima koji tvrde da su ovakve predstečajne nagodbe još jedna ozakonjena pljačka. A nju je predvodio Slavko Linić. Koji je kumstvom štitio i Marinu Lovrić Merzel, još uvijek županicu Sisačko-moslavačke županije koja ima već nekoliko mjeseci rešetkast pogled na svijet. Mnogo je kumova i drugova upleteno u nevjerojatnu raspodjelu i otimačinu tuđega novca. Linić je svojim optužbama na račun premijera samo potvrdio ono što odavno znam i o čemu vrlo glasno govorim - kukurikavci rade ono što su radili i HDZ-ovci, zapošljavaju svoje vjerne kadrove. Ne sposobne, već vjerne. A ti vjerni, kad zapušu neki drugi vjetrovi, postaju nevjerni. Po onoj staroj dalmatinskoj: „Imam srca, imam duše pa sam kako vitar puše.“ Pogledajte kako izgledaju ministarstva, tko su pomoćnici ministara, savjetnici, tajnice… Svaki ministar u Zagreb povuče svoju lokalnu regimentu SDP-ovaca ili HNS-ovaca (i HSU-ovci, i IDS-ovci su otrgli svoj dio kolača te ga podijelili svojim drugovima, a ne narodu koji je za njih glasao). I sad Linić predbacuje Milanoviću ono što je i on sam radio. Pa, šefovima najvećih javnih tvrtki postajali su kartaški partneri, i riječki, i varaždinski. Čudim se kolegi Jandrokoviću koji je nakon istupa S. Linića ustvrdio da je to kraj demokracije. Zaboravio je Jandroković da smo se takvih i još sto puta gorih svršetaka i pokapanja demokracije u vrijeme u kojem je on bio ministar vanjskih poslova, a Sanader (ili Kosor, svejedno) premijer nagledali sve u šesnaest. I shvatili da smo tek na D od demokracije. Umišljenost visoka kao Mont Everest U usporedbi s onim što su priređivali HDZ-ovci na čelu s „pametnijim od Isusa“, ovo Linić-Milanovićevo javno optuživanje igrokaz je za vrtićku djecu. Na brvnu su se našli Milanovićev politički poguratelj Slavko Linić, političar s neobuzdanim temperamentom i nabujalom taštinom, te od umišljenosti kao Mont Everest visok Zoran Milanović koji ne bi postao prvo predsjednik SDP-a, a potom premijer da nije bilo Linića. Ukrstili su rogove na brvnu i počeli makljažu. Lako što su oni sebi i SDP-u zabili autogolove, ali što je s narodom za koji se malo tko bije?! Narodu je do vlastite, a ne osobne štete Milanovića i Linića koji bi neki, vidi vraga, zatvorili po kratkom postupku. Za opomenu. Kakva pravna država, kakvi bakrači. Bili bi mnogi gori prema Liniću (ili nekom svom drugu koji im smeta) od Milanovića. A zbog čega bi zatvorili Linića? Zato što je dirnuo u velikog, voljenog i mudrog vođu?! Zbog verbalnog delikta?! Sve ostalo treba dokazati. Pa čak i namjeru. U ovakvim trenucima ne bismo smjeli - barem mi koji djelujemo javno - poticati niske strasti ma koliko nam protivnici bili trn u oku. Javnosti se ne bi svađa Linića i Milanovića toliko ticala da nije riječ o vlasti, o Vladi koja rješava zadatke teže i od najlošijega učenika ponavljača. Dakle, Linićev povik: „Milanović me želi zatvoriti!“ nije bez vraga. Čuo ga je, nadam se, i D. Cvitan. Kritizerski o kritizerima Znaju me često mladi koje zanima novinarstvo pitati kako nastaje tekst, kako se boriti iz dana u dan, iz tjedna u tjedan, iz godine u godinu, i iz desetljeća u desetljeće s bjelinom sada više ne praznog papira, nego praznog ekrana. Dobro se moram zamisliti da bih uistinu točno odgovorio na to pitanje. Ponekad ideju u sebi nosim danima, kad-kad me u pisanje povede detalj i njime razvijam temu, rijetko - ali se dogodi - okolišam uopće i sjesti za pisaći stroj (računalo) jer ili sam prazan ili imam košmar (ideja) u glavi. Najteže je, u većini slučajeva, napisati prvu rečenicu, prvi pasus, misao vodilju… Jesu li moja iskustva pravilo. Dakako da nisu. Svaki autor, pisac, novinar ima svoj način i pripreme i pisanja. Ali svaki bi se pisac, novinar ili autor trebao držati pravila da piše o onome što zna ili o čemu je barem donekle informiran. Zasmetala me površnost kojom je kolega Ivica Žišković analizirao izbore za EU parlament. Nisu me zasmetale ocjene jer na njih ima svatko pravo. No, ocjene se trebaju temeljiti na činjenicama, a kada je politika u pitanju, i na poznavanju i politološke znanosti i političke prakse. Analizirajući uistinu neslavan rezultat, odnosno - poraz, laburista na EU izborima, kolega I.Ž. kaže: „Sve su više postojali kritičari, pa i kritizeri gotovo svega što je nudila aktualna Vlada.“ Ne kritiziraju ljevicu samo desničari (Zar stanje u svim segmentima društva ne dokazuje da je ovo ako ne najneuspješnija Vlada, a ono jedna od najneuspješnijih?!) „Postajali su zastupničke prznice. A to narod ne voli.“ (Eto lekcije, zna I.Ž. što narod voli, a što ne voli. Kako zna? Rekao mu narod. Osobno.) „Po tome se više nisu razlikovali od HDZ-a za koji je opstrukcija vlasti razumljiva jer je ideološki na drugom polu od nje.“ (HDZ i SDP imaju u djelovanju više dodirnih točaka nego SDP i laburisti. Zašto? Zato što je i ova vlast neoliberalna u onom najvažnijem dijelu za svakoga građanina Hrvatske - ekonomskom. Zašto je opstrukcija vlasti za HDZ razumljiva? Ili, zašto za laburiste opstrukcija nije razumljiva? I što, u konačnici, znači u politici opstruirati, naročito iz rakursa opozicije u kojoj su i HDZ i laburisti?!) „Ali, laburisti su se u početku predstavljali kao ljevica koja je sve više počela sličiti desnici.“ (Po čemu sliče desnici, gdje su argumenti?! HDSSB-ovci, HDZ-ovci, HSS-ovci ili laburisti ne kritiziraju ljevicu, već Vladu koja nije lijeva.) „A to nije izbor onih koji su im se priklanjali i davali im svoje glasove.“ (Je li I.Ž. napravio analizu tko je glasao za laburiste 2011. i tko više nije glasao za laburiste 2014. godine? Nije. Ali postoje analize koje bi I.Ž.-a iznenadile. Ali postoje. I one ne potvrđuju iznesenu tezu.) I, na kraju, tko su pobjednici EU izbora? HDZ. Zato što je znao okupiti ljude koji donose glasove. Ruža Tomašić i Marijana Petir, jer su znale kako za izbore zaintrigirati najdesnije birače. Tonino Picula, mudar, obrazovan i iskusan, a ipak dovoljno mlad političar, svojevrsna žrtva narcisoidnog Milanovića. I, naravno, veliki pobjednik je Mirela Holy. Čestitke svima njima.