Međimurca za predsjednika Hrvatske gospodarske komore

U zapadnom svijetu gospodarske komore imaju značajnu ulogu i visoko kotiraju u poslovnom svijetu. Strukovna su to udruženja, odvojena od utjecaja politike. Stoga ni ne čudi što uspješno djeluju iako u većini zemalja komorski doprinos nije obvezatan kao kod nas. Nisam također upoznat da bi igdje drugdje šefu komore bilo zajamčeno zamalo doživotno predsjedanje, kao kod nas Nadanu Vidoševiću. Istina, po isteku svakog mandata, bio je raspisivan natječaj, ali je o izboru kandidata odlučivala Skupština HGK-a u kojoj su u većini bili Nadanovi ljudi koji bi, čuda li, svaki put iznova izabirali baš njega. Tko zna dokle bi sve to još trajalo da se nije dogodila gospođa Zdenka Peternel, predstojnica Ureda predsjednika HGK-a, nakon čijeg je uhićenja ubrzo potom iza rešetaka završio i sam predsjednik Vidošević.
Vjerujem, svima su nam još u sjećanju njegove izjave o potpunoj nevinosti pri izvlačenju golemog novca iz HGK-a. Macho Nadan zborio je šeretski: „Znate, muž zadnji sazna!“, pa: „Ne treba žuriti!“ te „Ako dokažu kriminal u HGK-u, odlazim!“ Ali, nije otišao dragovoljno, odvela ga je policija. O razmjerima pražnjenja komorske blagajne i trpanja novca u vlastite džepove nezahvalno je špekulirati, saznat će se tijekom istrage. No, sigurno je da se radi o desecima milijuna kuna. Doduše, sve su to već platili naši gospodarstvenici putem komorskog doprinosa.
Tek privođenje Nadana Vidoševića u pritvor zbog osnova sumnje u počinjenje kaznenih djela ponukalo je Vladu RH da se pozabavi tom institucijom. Za v.d. šefa Komore postavljena je Sabina Škrtić, jedna od sedam pomoćnika ministra gospodarstva Ivana Vrdoljaka. Za njezinog kratkog predsjednikovanja izmijenjen je komorski Statut, kako bi se mogao izabrati novi predsjednik po novim kriterijima. Mora imati najmanje 15 godina iskustva u gospodarstvu, od čega deset godina na vodećim pozicijama s dobrim poslovnim rezultatima. Podrazumijeva se da ne smije imati mrlja u svojoj poduzetničkoj karijeri. Politika se, navodno, neće miješati u izbor komorskog predsjednika. Izjava je to, pogađate, iz HNS-a!

Nominiram Đuru Horvata i Alojzija Šestana

Pa, kad je tako, nominirajmo napokon jednog Međimurca. Svi nas hvale kako imamo dobro gospodarstvo, izvozno usmjereno, profitabilno. Njime onda valjda rukovode sposobni ljudi kojih, dakako, ima. Stoga ću biti izravan – moji kandidati su Đuro Horvat, vlasnik Tehnixa iz Donjeg Kraljevca, i Alojzije Šestan, suvlasnik tvrtke Šestan-Busch iz Preloga. U poslovnim krugovima o njima se sve zna, a u potpunosti udovoljavaju i propisanim uvjetima. Stranački nisu aktivni, pa bi im i to trebala biti prednost u toj strukovno-poslovnoj organizaciji, ako je vjerovati da se politika neće uplitati u izbor. K tome, novim Statutom predviđa se da predsjednik HGK-a može biti i volonter, a ne samo profesionalac, pa i to ide na ruku mojim kandidatima jer bi mogli i dalje voditi svoje firme, a Komori bi imali što dati. Na kraju, a to je najvažnije, trebalo bi o tome pitati i njih same, a ja to nisam učinio.
Nominirao sam ovo dvoje vrsnih međimurskih gospodarstvenika, a ima ih i više, s namjerom da ukažem kako nije pošteno da ovaj naš kraj nema nigdje nikog na nekim istaknutijim dužnosničkim mjestima jer je sve bezecirala politika, a ona baš i ne mari za nas, osim uoči bilo kojih izbora, i to isključivo radi naših glasova. Položaji se dijele kasnije u užim stranačkim krugovima.
Pa neka tako i ostane ako su međimurski politički čelnici suglasni da budu samo skupljači glasova za svoje stranke, a one im uzvraćaju tek ponekom sićom. Međutim, izvan politike zaslužili smo mjesto pod suncem. Neka nas je barem u struci i stručnosti, a tu smo jaki. Uostalom, baš u sustavu Gospodarske komore, Međimurje je do sada imalo nekolicinu regionalnih predsjednika, među kojima su najdulje na toj dužnosti bili Josip Baksa i Dubravko Mikulić. Nije li vrijeme za stepenicu više?

Ekspresno samo za velike

Međimurac na čelu Gospodarske komore zacijelo bi reagirao i na neke zakone kojima se namjerava ubrzati gospodarski razvoj Hrvatske i zapošljavanje. Primjerice, Zakon o strateškim investicijskim projektima. Ne bih bio protivan njegovom donošenju, ali se zasigurno ne bih suglasio sa svim njegovim odredbama, kako je to predložila Vlada RH, jer su pomalo diskriminacijske. Idu na ruku samo velikima, onima koji imaju ulaganja iznad 150 milijuna kuna. Istina, trebamo ih, ali da samo takvi „veliki“ mogu izvući zemlju iz recesije, zabluda je. To mogu stotine i tisuće „malih“ ulagača koji su mahom domaći, ali njima taj zakon neće pomoći. Njime će samo veliki ulagači, a uglavnom će to biti stranci, imati na usluzi neku vrst vodiča koji će ih voditi od službe do službe, do ishođenja svih potrebnih papira, i sve to u nekim rekordno brzim rokovima. Vozit će brzim vlakom. To je dobro. Ali, što je s „malima“ koji namjeravaju investirati tek poneki milijun ili nekoliko desetaka milijuna, ali manje od zakonskih 150 milijuna? Među takvima mogu biti, recimo, i prije spomenuti Tehnix, Šestan-Busch i mnogi drugi vrijedni poduzetnici.
Oni će, kao i do sada, po dokumente i dozvole običnim putničkim vlakom s velikim kašnjenjem i dugim stajanjem na svakoj stanici. Dapače, bit će u još nepovoljnijoj situaciji jer će se službenici u javnoj upravi baviti uglavnom velikim investitorima. Naime, ukoliko im ne udovolje u roku, za odstupanja im prijeti novčana kazna od 5.000 kuna dnevno! Tko će se onda, molim vas lijepo, baviti nekim „sitnim ribama“ ili, nedajbože, običnim građanima kad zbog sporog rješavanja njihovih potreba, kao i do sada, nitko neće biti kažnjen.

Umjesto P.S.-a

S prvim ovogodišnjim snijegom, prisjećam se nekih davnih prijašnjih zima, kad se, usprkos niskim temperaturama, penjalo na krovove zgrada kako bi se postavile ili popravile televizijske antene. Bez njih nije bilo TV signala. Da bi se dobila što bolja slika na ekranu, jedan je od ukućana kroz prozor dovikivao drugome na krovu u kojem pravcu da okreće antenu. Danas je sve digitalizirano, a nemali broj građana priključen je na kabelske distributere televizijskih programa. No, u tom tehnološkom komforu ima i nedostataka. Nekad se snježenje ili loš prijam moglo popraviti pomicanjem antena. Danas, kad na kabelskoj TV imate zacrnjenje ekrana i poruku “No signal!”, možete jedino proklinjati svoga operatora, ali vam to neće donijeti, niti popraviti televizijsku sliku.