MEĐIMUREC, PA PRVI NAŠ NUTRICIONIST!

Dok su imena, naprimjer, braće i obitelji Zrinski iz Čakovca, Mihalja Šimunića iz Nedelišča, Stjepana Mlinarića iz Preloga i više drugih Međimuraca s punim pravom vrlo dobro poznata starijoj hrvatskoj književnoj povijesti, ima i - ne malo? - takvih koja to također nedvojbeno zaslužuju, ali iz različitih - nekad subjektivnih, nekad objektivnih - razloga nisu ili gotovo nisu. Na jednoga takvoga pokušavam skrenuti pozornost prijevodom jednoga zanimljivoga članka o vinu - komu ga davati, a komu uskratiti! - u prošlotjednoj Sitnici, a u današnjoj, koliko je moguće, cjelovitijim prikazom njega kao osobe i njegova djela koje zajedno s njim zaslužuje da ne bude zaboravljeno.

To je naš čovjek po imenu Mihovil, po domaćem vjerojatno Miha ili Miška, kojemu prezime nalazim zapisano  kao Kalamir, Kolomar, Calamer, Kallamar, Kallamier, a u našoj literaturi samo Kalamar. No, budući da je u knjizi na latinskom jeziku kojoj je, kao prevoditelj, u određenom smislu i suautor te koju je sam izdao dvaput potpisan kao Kalamár - slovom koje latinski jezik ne poznaje! - pretpostavljam da on sam ipak najbolje zna kako se zove, pa je moje da to poštujem i priznam mu da je samo to - Kalamár.

Rođen je bio 1731. godine u Legradu, mjestu koje je dvadesetak godina prije toga Drava odrezala od cjeline međimurskoga tla, ali su sve vlasti još dugo smatrale da pripada tomu kraju, pa ne griješimo ako i njega priznamo svojim zemljakom. Poslije usvojena znanja koje je mogao dobiti u mjesnoj župnoj školi, završio je gimnaziju u Zagrebu, a potom je 1752.-1753. godine filozofiju studirao u Beču i 1753.-1754. teologiju u Bologni. Zaređen je bio 1755. godine i postao svećenik Zagrebačke biskupije. Kao kapelan, bio je na službi u Legradu, Baboči, Mariji Bistrici i Mihovljanu, a kao župnik je trideset pet godina (1767.-1802.) bio u Nedelišču. Povijest u pozitivnom smislu bilježi da je obnoviteljskim, graditeljskim i upravnim radom utjecao na današnji izgled i crkveno-pravni položaj župe. Skroman znak njegove još uvijek nedovoljno poznate svestrane djelatnosti jest i propovjedaonica s reljefom Dobroga Pastira i oznakom M. K. P., podignuta 1793.-1794. godine u župnoj crkvi Presvetoga Trojstva. Spomenuta slova gotovo da se ne mogu drukčije razriješiti nego kao Michael Kalamár Parochus i zapravo su njegov potpis na njegovu poklonu svojoj crkvi. Sve u svemu, ne bi bilo nimalo čudno kad bi se potvrdila pretpostavka da je Župu Nedelišče 1802. godine napustio jer je kao (novoimenovani ?) kanonik otišao u Zagreb i tamo 19. ožujka 1808. umro.

Da je imao i drukčijih sklonosti te se bavio i drukčijim stvarima od opisanih, vidi se i po tomu što je ispisao prve stranice župne spomenice, a ostalo je poznato da je rado skupljao rijetke crkvene, povijesne i medicinske knjige. Tako je već za studija u Bologni na dražbi rijetkosti iz knjižnice kardinala Vincenza Gottija kupio knjigu tada poznatoga liječnika Baldassarea Pisanellija Trattato della natura dei cibi e del bere (Rasprava o prirodi jela i pila), pravi nutricionistički priručnik s kraja XVI. stoljeća. Razumiije se, nije poznato kako se on sam služio onim što je učio i naučio iz te knjige, ali iz poznanstva, možda i prijateljstva, pa i suradnje, s poznatim banskim i županijskim liječnikom u Varaždinu Ivanom Krst Lalangueom (Matton, 27. 4. 2743. - Varaždin, 20. 5. 1799.) - inače, kako sam kaže, belgijskim Luksemburžaninom, pa zato zapravo Jeanom Baptistom koji je došao u Hrvatsku radi reforme zdravstva i tu svojim stručnim knjigama (Vrachtva ladanyszka, Kratek navuk od mestrie pupkorezne i dr.) bio začetnik medicinske književnosti na našem jeziku - u suradnji, dakle, s njim rodila se ideja da se knjiga prevede s talijanskoga i učini dostupnom našim ljudima, tj., plemstvu i gospodi za koje je službeni jezik bio - latinski. Tako se dogodilo da se u trgovištu Nedelišču, u Međimurju i Zaladskoj županiji, 12. dana mjeseca svibnja 1796. godine spominjani župnik obratio Dragoj domovini kratkim uvodnim tekstom, a potom je još iste godine u poznatoj  zagrebačkoj novoseljanskoj tiskari bila otisnuta knjižica od 336 stranica s naslovom u hrvatskom prijevodu: Rasprava o prirodi jela i pila gosp. Baltazara Pisanellija, bolonjskoga liječnika, u kojoj se ne samo sve njihove vrline i mane podrobno otkrivaju, nego se sredstva za popravljanje njihovih nedostataka obilato predlažu; razložena po najljepšem rasporedu, dopunjena naucima najslavnijih liječnika i filozofa, s mnogim obrazovnim i korisnim prirodnim znanjima. S talijanskoga jezika na latinski preveo ju je preč. gosp. Mihovil Kalamár, župnik u trgovištu Nedelišču u Međimurju priključenom Zaladskoj županiji. Po njoj je taj nedelski župnik sigurno zaslužio naslov prvoga ili barem jednoga od prvih nutricionista u ovom dijelu svijeta, a ne bi bilo čudno kad bi daljnja proučavanja onoga vremena pokazala da je, zahvaljujući spomenutom svom prijatelju, upravo on ovamo donio i jabuke zemelszke, kako su tada zvali - kalampera.

P.S. Da bi se dobila prava slika o sadržaju te, po mnogo čemu jedinstvene, knjige na našem književnom području i o načinu njegova izlaganja, trebalo bi, ne samo nabrojiti, nego i prikazati mnogo više pojedinosti nego ih stane u jednu takvu prostorno ograničenu sitnicu. Stoga ćemo se povremeno navraćati na nju i dati mogućnost kuhari(ca)ma da saznaju što, sasvim sigurno, ne znaju.