Međimurska "puška" za Cvjetnicu

Šezdesettrogodišnjeg Josipa Bediča iz Savske Vesi još su prošle godine pred Uskrs pripreme za hodočašće u marijansko svetište u Međugorju vratile u djetinjstvo i sjećanja na negdašnje uskrsne običaje.
- Sjetio sam se kako je moj otac za mene izrađivao “pušku” koju su prije 50-ak godina gotovo svi dječaci na Cvjetnu nedjelju nosili u crkvu. I ja sam kao dijete imao svoju pušku koju bismo po povratku s mise morali baciti na krov kuće. Žao mi je što veliki dio starih običaja nestaje, pa tako i ovaj, vezan uz Uskrs.
U današnje vrijeme Međimurci u crkvu nose maslinove grančice, a maslina nije naša autohtona biljka. Rodom sam iz Mihovljana i jedna od slika iz djetinjstva koju pamtim je mnoštvo ljudi pred čakovečkom crkvom na Cvjetnicu i mnoštvo dječaka s “puškama” na leđima. “Puške” su bile izrađene od prvih proljetnih biljaka iz naših šuma, i to isključivo od borovice, dreneka i mujceki, odnosno cica-maca, kako ih neki zovu.
Najviše vremena oduzima prikupljanje materijala po šumi, ali treba znati isplesti “puškicu”. Ja sam svoje ispleo po sjećanju jer sam nekad gledao japu kak to dela. Najzahtjevniji dio je gožva ili škarbotina, tj., dio koji se učvršćuje i omotava tankim, oguljenim grančicama. Jedini cilj mi je bio probuditi Međimurcima sjećanje na jedan od zaboravljenih običaja, specifičnih za naš kraj.
Na hodočašće smo “puške” nosili moj prijatelj Drago Srnec iz Nedelišća i ja i već u autobusu su se mnogi prisjetili ovog preduskrsnog međimurskog običaja. Imam osjećaj da gubimo dio baštine naših starih, osobito u ovim godinama nakon rata. Kao da je 1991. sve izbrisala, kaže Josip Bedič koji je pred Uskrs izradio 6 “puški” te njima okitio prijatelje:
- Međimurska “puška” u Međugorju - to bi bio dobar naslov, šali se Josip Bedič, a imenjak iz Ivanovca s kojim je i u rodbinskim odnosima Josip Car dodaje:
- I ja se sjećam “puški” koje mi je otac izrađivao, a na Cvjetnicu ih je u crkvu nosio i moj sin, što znači da se običaj zadržao do sredine osamdesetih godina prošlog stoljeća. “Puška” se u stara vremena po povratku iz crkve bacala na krov kuće, što je za naše pretke predstavljalo simbol zaštite od groma i ognja.
Moji stari pričaju da je “puška” ostajala na krovu do prve grmljavine, a potom bi se skidala i spalila, dodaje Josip Car.
Željka Drljić