Međimurski borci uz obljetnicu pada Vukovara

Doktorica Vesna Bosanac rekla nam je: Dečki, idite van iz Vukov ara, poklat će vas!

Studeni je mjesec koji braniteljima Vukovara prolazi sporo i teško. Prvo ga jedva čekaju, a onda ga jedva proživljavaju. To su za list Međimurje dosad potvrdili brojni međimurski branitelji koji su u rujnu 1991. godine otišli u Vukovar, a te riječi danas ponovo čujemo od trojice umirovljenih policajaca, branitelja Vukovara - Marija Kovača iz Brezja, Zdravka Mikuše i Andreja Jančeca, obojice iz Šenkovca. Oni su kao pripadnici Zasebne postroje Policijske uprave varaždinske 11. rujna 1991. godine upućeni u Vukovar. Kao i brojne njihove kolege, otputovali su na područje i u situaciju kojoj nisu mogli znati ishod. Njih 185 policajaca s područja Čakovca, Ludbrega, Varaždina i Novog Marofa pretpostavljalo je da će u Slavoniji biti na ispomoći dva tjedna i potom se vratiti na posao u Upravu.
- PU varaždinska je od 28. lipnja 1991. u Vukovar upućivala policajce na ispomoć i mislili smo da i nas očekuje isto to - kaže Andrej Jančec.
- Kad smo stigli u Vukovar, shvatili smo da se grupa koja je stigla prije nas nije uspjela vratiti doma jer se sve zahuktavalo - priča Zdravko Mikuša.
Od pet autobusa koji su 11. rujna 1991. stigli prvo u Vinkovce, jedan je autobus upućen u Vukovar, a u njemu su bili i naši sugovornici.
Mario Kovač priča kako su se smjestili u podrumu Tekstilne škole.
- Nismo imali na čemu spavati, ali dobili smo neke prekrivke i podloge na koje smo se smjestili. Naše je radno mjesto bilo na punktu koji je bio sjedište Mjesne zajednice 1. svibanj. Na punkt smo dolazili u kamionu prekrivenom ceradom i nismo ni vidjeli kuda se vozimo, što se pokazalo kao presudan nedostatak u trenutku u kojem smo sa 17. na 18. studenoga išli u proboj - kaže Mario Kovač.
Izmišljanje
hrane i cigareta
Dani su prolazili u svakodnevnom granatiranju, zbrinjavanju ranjenika i poginulih, nastojanju da dođu do hrane, cigareta, obuće i odjeće. Kontakta s obiteljima uopće nisu imali. S trojicom naših sugovornika dio najtežih vukovarskih dana proveo je i ratni izvjestitelj, mladi vukovarski pisac proze Siniša Glavašević.
- Na našem punktu i tamo gdje bismo bili na ispomoći kolege su nam bile ranjavane, pa smo ih svaki dan nastojali obići u bolnici. Božidar Mesarić, Slavko Jalušić, Drago Friščić, Andrej Jančec - svi su oni ležali u bolničkim krevetima, a mi smo izmišljali najrazličitije načine kako doći do cigareta i hrane koje bismo davali sestrama i bolesnicima. Sa Sinišom Glavaševićem boravili smo u hodnicima bolnice kad je već bilo jako zagustilo - prepričava Mario Kovač teške dane.
Ranjenike bi s punktova do bolnice prevozili u autima praznih guma, pretakali bi gorivo iz jednog auta u drugi, teškoće su ih tjerale na snalaženje i kreativnost poput one da cigarete prave od čaja kamilice. - Na punktu smo ostajali po najmanje 12 sati, a njihova vojska granatirala je i pucala po svim dijelovima grada. Naše je naoružanje bilo skromno u odnosu na sve čime je raspolagala JNA, a građani su mislili da svi mi nosimo automatske puške - kaže Zdravko koji je za kolege često skuhao obrok.
- Jedan obrok mu nije baš uspio jer nam je pala granata u podrum u kojem smo boravili - kaže u šali Andrej. On je u listopadu ranjen u nogu, a kolege su ga u bolnicu odvezle pod vatrom.
- Ništa tamo nije bilo jednostavno, ali nikoga nismo ostavili i prepustili situaciji - potvrđuje Mario, prisjećajući se događaja iz skladišta Borova u kojem su se čuvale obuća i odjeća, hrana.
- Nama su se čizme potpuno razderale i došli smo u skladište tražiti da nam daju nekakvu obuću, imali su i čizme. Rekli su da nam ne daju jer “nismo njihovi”. Kasnije smo provalili u to skladište, uzeli obuću jer više nismo mogli hodati u onome što smo imali na nogama, a ženama i djeci dali smo hranu i potrebnu odjeću - prepričava Mario Kovač vukovarske dane koji ni danas, 22 godine kasnije, ne blijede. Naprotiv.
Vesna Bosanac: Dečki, idite van iz Vukovara,
poklat će vas!
Pitamo trojicu naših sugovornika o ranoj večeri 17. studenoga 1991. u kojoj su krenuli u proboj.
- Općenito se od 15. do 18. studenoga svašta događalo. Pošto smo mi policajci takvi kakvi jesmo - znatiželjni, pomno smo pratili događanja. Ne možete ni spavati jer se bojite da se nećete probuditi. Svi iz štaba napustili su Vukovar dva dana prije nas, a ja sam dan prije proboja u bolnici sreo doktoricu Vesnu Bosanac i pitao što se događa. Rekla mi je: “Dečki, idite iz Vukovara van, poklat će vas.” Grad je branila šaka jada i mi nismo znali kuda u proboj i kako se izvlačiti. Branili smo liniju do zadnjeg trenutka i 17. studenoga krenuli u borbu za opstanak - sjeća se Mario. - To je bila borba za goli život. Na našem punktu imali smo nekoliko domaćih ljudi i nekoliko je nas bilo izvana. Domaćini su poznavali teren, a mi nismo. U proboj smo krenuli oko 17 sati. Počela je padati kiša i ispostavilo se da je to dobro jer nas je na neki način štitila - kaže Andrej.
Zdravko se prisjeća svih kolega Međimuraca s kojima je krenuo u proboj.
- U proboj smo išli Božidar Cafuk, Tihomir Dominić, Tomislav Horvat, Alojzije Hujs, Slavko Jalušić, Mladen Kerovec, Kristian Kolarić, Josip Lacković, Božidar Mesarić, Zdravko Mikuša, Dragutin Novak, Mladen Srnec, Goran Zadravec, Andrej Jančec, Mario Kovač i ja. Krenuli smo u 5 popodne kroz kukuruz, išli smo u neizvjesnost. Do Vinkovaca smo imali 15 kilometara. Idućeg dana, u 7 sati ujutro stigli smo na jedan šljunčani put u blizini grada - prepričava Zdravko.
- Neki su gazili preko rijeke Vuke, neki su išli čamcima, neki su završili na Ovčari. Bilo je i onih u Borovom naselju koji su se još držali u trenutku u kojem smo mi krenuli u proboj, a kasnije su zarobljeni. Naša je grupa bila blizu bolnice, na sada već jako suženom prostoru. Slušali smo doktoricu Bosanac koja je rekla da krenemo jer inače nitko neće preživjeti. I Siniša Glavašević je išao s nama u proboj. Tada sam mu dao pismo za mog brata Zvonka. Brat je dobio to pismo, a Siniša je poginuo 20. studenoga - ističe Mario Kovač i dodaje da su u proboj kretali pod vatrom s transportera JNA.
Po dolasku u Vinkovce, autobusom su prevezeni u Varaždin. Po povratku s ratišta, svi su nastavili raditi, a Mario je još jednom otišao na ratište u Dvor na Uni. Umirovljeni su tijekom 1997. i 1998. godine, no, bez obzira na to koja je kalendarska godina, 18. studenoga su neizostavno u Vukovaru.
Razgovarala
Aleksandra Ličanin

Večer proboja

Mario Kovač: Naš liječnik, jedan Vukovarac, dogovorio je da se puca rafalno, kao signal, da nas se uputi na pravi put kad smo kretali u proboj.
Ušli smo u polje, nismo imali pojma gdje smo. Hodali smo četrnaest sati kako bismo prešli 15 kilometara i 18. studenoga, oko 7 sati ujutro došli smo na šljunčani put. Po nas su poslali jedan auto. Što da vam kažemo? Samo smo se zbunjeno gledali. Oni su mislili da se samo pet ljudi izvuklo, a nas je bila cijela kolona. Bilo je nas policajaca, gardista, domaćih ljudi. Prevezli su nas u jedan hotel u Vinkovcima, dali nam neke uniforme i da se operemo i presvučemo.
Odmah su nam nudili da ostanemo na ratištu, no, kako smo mi policija i imamo hijerarhiju, prvo što smo morali učiniti jest javiti se u našu policijsku upravu. Iz Vinkovaca smo išli direktno za Varaždin. (al)

Da nam nije žena...

Mario Kovač, Zdravko Mikuša i Andrej Jančec jednoglasno potvrđuju da danas uspijevaju živjeti zahvaljujući svojim suprugama i djeci. U mirovini su od 1997. i 1998. godine. Razumijevanje obitelji i svrha koju u njoj osjećaju omogućuju im da se nose s posttraumatskim stresom koji je svakodnevan. Uz obitelj, tu je i grupa za podršku braniteljima oboljelima od PTSP-a koju vodi klinička psihologinja Andreja Bogdan.
- Supruga Dragica i kćerka Antonija su mi smisao života. Imam vinograd u Frkanovcu, pa u njemu radim jer rad doista pomaže i olakšava svakodnevicu - kaže Zdravko.
- Moja žena Gordana ima tu sreću da nikad nije zaspala na posao. Ja je budim jer naprosto ne mogu spavati. Imam sinove Marija i Patrika. Otkako sam u mirovini, kod kuće obavljam baš sve poslove. Podstanari smo kod tasta i punice, ali imam susjedu koja je rekla da sam pri dolasku iz Vukovara na leđima donio dva televizora. A došao sam kući bez rublja. Kad smo počeli ići na grupu podrške, prozivali su nas da smo alkoholičari i narkomani. Nitko od nas trojice uopće ne pije alkohol. No, malo sam nervozan, pa sam si kupio psa da i o njemu brinem - živopisan je Mario čija se dobronamjernost ogleda u otvorenosti za komunikaciju i spremnosti da pomogne u trenutku, istovremeno ne tajeći da ga nepravda iritira.
I Andrej brine o obitelji.
- Kuham, perem, peglam, meni je to pod normalno. Bolje to, nego da pijemo pred dućanom. Nas spašavaju naše žene i obitelj. Supruga Romina mi je najvažnija podrška, djeca Julija i Marko-Mario također. S nama živi i moja majka Sofija. U obitelji je sve lakše. Da nas supruge ne razumiju i da uz njih ne pronalazimo svrhu, ne znam što bi bilo jer gledamo kolege čiji su se brakovi raspali, a oni zapali u teška stanja. Nije to lako proživljavati, dok te društvo istovremeno smatra povlaštenom skupinom - kaže Andrej.
Sva trojica u mjesecu studenom noćima bivaju budni. Broje sate do svanuća, a slike iz Vukovara im mimo volje dolaze pred oči. Trauma je to koju razumiju samo oni sami i Andreja Bogdan koja im svakog tjedna u grupi za podršku biva stručni oslonac, prijateljica, kolegica, profesorica. Ona za njih kaže:
- Oni su i moji branitelji. Zajedno radimo, funkcioniramo već 17 i pol godina u grupi za podršku i došli smo do statusa u kojem mislim da nema onoga što jedni za druge ne bismo učinili, pokušali pomoći. Njihovi dani, jedan za drugim, su sve, samo ne jednostavni, a društvo u cjelini za to ne pokazuje nužnu dozu razumijevanja. (al)