Milanović bi se trebao plašiti Leke, a ne Leko Milanovića

Je li parlamentarizam najveće dostignuće demokracije? Na ovo naizgled naivno, a za nekoga i banalno pitanje većina, nadmoćna većina, odgovorit će potvrdno. I to s uskličnikom. A sad ću malo drukčije postaviti to isto pitanje: „Tko u parlamentarnoj demokraciji zapravo ili uistinu vlada?“ Parlament?! U jednoj saborskoj polemici s predsjednikom Vlade Zoranom Milanovićem iskamčio sam premijerovu reakciju koja je medijima trebala biti poslastica. Kada sam po ne znam koji put konstatirao da je Hrvatski sabor tek smokvin list za sve, pa i najlošije poteze Vlade koja parlament podčinjava svojim (partikularnim) interesima, Milanović mi je odbrusio da je na hrvatskoj političkoj sceni na djelu polukancelarski, a ne parlamentarni sustav. To je jedinstven slučaj da predsjednik Vlade u ustavom određenoj i zajamčenoj parlamentarnoj demokraciji zaniječe, negira parlamentarizam. Je li itko na to reagirao? Osim moje malenkost - nije. U demokratskijoj državi od Hrvatske mediji, a potom i javnost, razapeli bi svojega premijera zbog otvorenog narušavanja ustavnoga poretka. U mnogim državama tražilo bi se od takvog predsjednika da odstupi. Tu sam anegdotu s Markova trga ispričao prije desetak dana na GONG-ovom okruglom stolu o promjenama izbornog sustava. Je li bilo reakcija? Mnogi su se čudom čudili. I to je sve.

Tko je bio utjecajniji od premijera?

Mi Hrvati smo, izgleda, naučili da na čelu države - od „stoljeća sedmog“ pa do danas - imamo gazde, očeve nacije s kakvima se susrećem na putovanjima po (srednjoj) Aziji. U polupredsjedničkom sustavu koji je ukinut dolaskom na vlast Ivice Račana i Stjepana Mesića, neprikosnoven gazda bio je Franjo Tuđman. U njegovo je vrijeme predsjednik Vlade bio tek fikus. Sve strateške odluke donosile su se na Pantovčaku. Čak su i Tuđmanovi savjetnici - sjetite se samo Ivića Pašalića - bili moćniji i utjecajniji od premijera. Jedina dva predsjednika Vlade koja su se uspjela izboriti barem za minimum autonomije bili su Franjo Gregurić i Nikica Valentić. I jedan i drugi su otišli jer nisu imali odriješene ruke u vođenju ekonomske i drugih za uspjeh države bitnih strategija. Nakon promjene Ustava, Hrvatska se iz polupredsjedničke preobražava u parlamentarnu državu, a u njoj se bez blagoslova Sabora ne bi smjela donijeti niti jedna strateška odluka. Ako je tako, a nije, tada bi predsjednik Sabora trebao biti središnja politička figura, a ne, kao što jest, zadnja od tri rupe na političkom sviralu. Zlatko Tomčić, Vladimir Šeks, Luka Bebić, Boris Šprem i sada Josip Leko tek su ceremonijal meštri, a ne šefovi institucije u kojoj, po Ustavu, ovisi izbor Vlade (premijera i ministara). Sabornici većine, i one HDZ-ove, ali i ove SDP-HNS-ove puki su dizači ruku.

Sanader je kaznio Šeksa

Nebrojeno puta zastup-nici Kukuriku koalicije glasaju ne samo protiv svojih uvjerenja, već i na vlastitu štetu. Pri usvajanju proračuna, gradonačelnici koji su ujedno i saborski zastupnici (a tu bi mogućnost spajanja funkcija trebalo ukinuti) glasali su protiv interesa svojega grada ili svoje županije. Zašto? Zato što im je tako naređeno. Zbog čega slušaju takve naredbe? Zato što se - počnu li razmišljati svojom glavom - boje posljedica. Ili će ih gazde staviti na dno liste na sljedećim parlamentarnim izborima ili ih na listi uopće neće biti. U utakmici uglavnom ostaju poslušni i podobni ili - a takvih je malo - oni koji su se svojom osobnošću izborili za autonomiju. Ali i ti moraju pristajati na određene kompromise. Uostalom, sjetite se da je i Vladimir Šeks ostao bez mjesta predsjednika Hrvatskoga sabora samo zato što je s pravom prigovorio autokratu Ivi Sanaderu da mu je bilo mjesto na obilježavanju vukovarske obljetnice, a ne u Veroni, na opernoj predstavi. Tim više što je Sanader sa svojim kompanjonima u Veroni i za njega i za one koji su mu držali vreću dogovarao vrlo profitabilnu prodaju Plive. Je li itko iz HDZ-a digao glas protiv te Sanaderove samovolje? Nije. Ma što mislili, ma koliko god bili „dužni“ Šeksu, šutjeli su i dalje služili Sanaderu i, po potrebi, Luki Bebiću koji je do kraja (i za vlasti J. Kosor) bio vjeran Sanaderov sluga.

Nije volio J. Kosor

Od svih dosadašnjih šefova Sabora, jedino su Bebić i trenutno aktualni SDP-ovac Leko pokazivali znakove otpora prema kancelarskim odlukama šefova njihovih vlada. Bebić je to činio iz animoziteta prema Jadranki Kosor (jer, kad je postala premijerka, više nije pristajala biti Sanaderovom lutkom na koncu), a Leko to čini zbog političke pameti i onog, kako bi to Milanović rekao, bazičnog, ljevičarskog poštenja. Je li Lekino opiranje revolucionarno? Nije, ali ga Milanović osjeća. A zašto onda ne smijeni šefa parlamenta? Zato što se plaši da bi tu utakmicu - nakon smjene i izbacivanja Linića iz stranke - tu borbu izgubio. Nisam u dvije i pol godine doživio da je saborska većina odbila iti jedan i najbezazleniji prijedlog Vlade, a niti se ne sjećam takvog, „hrabrog“ čina u novijoj hrvatskoj povijesti. Pa i kada se jednoga petka popodne raspravljalo o glasovitom Lex Perković zakonu, na čije sam posljedice usvajanja uz HDZ-ovca - čini mi se - Mlakara upozoravao, SDP-ovci su šutjeli. zašto? Zato što su znali da Milanović inzistira da se taj, po Hrvatsku štetan, zakon usvoji. I kada se o zakonu glasalo, više je zastupnika upozorilo da će Njemačka inzistirati na povlačenju ili promjeni zakona te da će zbog te Milanovićeve igre taština biti narušeni odnosi sa zemljom koju baš i ne treba, bezrazložno, povlačiti za rep.

Milanović i 

Karamarko ne žele preferencijalno glasovanje

I što se, na kraju, dogodilo? Nakon višemjesečnog natezanja, i Milanović, i SDP-ovci (sa svojim koalicijskim partnerima) još jednom su pognuli glavu i izglasali promjene koje je opozicija predlagala prije nego što je napravljena šteta. I na temelju ovih primjera (a ima ih još na stotine), nije teško donijeti zaključak da zastupnike, parlamentarce treba osloboditi straha od šefova koji uglavnom odlučuju o zastupnikovom političkom životu ili smrti. Kako je to - barem djelomično - moguće? Promjenom izbornoga zakonodavstva. Tim više što se Kukuriku koalicija zaklinjala da će odmah, čim dođe na vlast, pristupiti reformi izbornoga zakonodavstva. Obećanje - ludom radovanje. Čak nije bilo političke volje da se izmijene granice neustavnih izbornih jedinica, a kamoli da se pristupi ozbiljnijoj izbornoj reformi. No, za izbornu reformu nije, uz SDP, ni HDZ. Naročito im nije stalo da se uvede tzv. preferirano glasanje kakvo smo već dva puta upražnjavali na izborima za EU parlament. Čak - štoviše, nakon tih izbora, i Milanović i Tomislav Karamarko još su uvjereniji protivnici preferencijalnog glasanja. Zašto? Pa, sjetite se slučaja Tonina Picule koji je kao (tek) peti na listi dobio uvjerljivo najviše glasova. A zašto je tog iskusnog političara, bivšeg (Račanovog) ministra vanjskih poslova Milanović gurnuo na sredinu liste?

Ne vole pametnije od sebe

Peto mjesto je bila kazna. Šefovi stranaka žele zatomiti sve one koji ih počnu ili svojom karizmom, ili svojim znanjem, ili svojim obrazovanjem, ili svojim utjecajem zasjenjivati. Ako ih ne mogu zatomiti, nastoje ih maknuti, marginalizirati, pa i istjerati iz stranke. Većina lidera ne želi pametne i svojeglave. Mogu - to im je najveća mjera - s pametnima koji su karakterni poltroni. A takvih je malo. Zamislite da Kukurikavci promjenom izbornog zakonodavstva (koje se može mijenjati do 22. veljače 2015.) omoguće preferencijalno glasovanje te da se na istoj listi nađu Milanović i Picula, Picula na 14. mjestu a Milanović na prvom. Picula bi do nogu potukao Milanovića. Potukli bi ga i mnogi drugi jer je, uostalom, Milanović, uz Karamarka, uvjerljivo najnepopularniji političar u zemlji. Ni Karamarkova taština ne bi mogla podnijeti da ga netko nižerangiran pretekne po broju glasova. Ovaj izborni sustav daje samo privid demokracije jer vi, zapravo, ne utječete na izbor onih koji će vas zastupati u parlamentu. Vama je, s ovakvim izbornim sustavom, omogućeno jedino da izaberete svoju stranku, dok stranka - a ne vi - određuje tko će u parlament. Možda biste, da vam je to omogućeno, glasali za neku osobu bez obzira u kojoj je stranci. I, na kraju, da se slučajno ne biste zavaravali, ovaj izborni sustav postavili su bankari i drugi moćni kapitalisti u vrijeme u kojem se ukidalo ropstvo. Robovi su im ionako postali preskupi, pa je trebalo uspostaviti sustav u kojemu će većina imati privid da odlučuje. A, zapravo, moćnici će iza kulisa vući konce.

P.S.    Dvije najave budućih poteza Vlade trebale bi nam utjerati strah u kosti. Prva je namjera Vlade da ukine najvišu stopu poreza (40 posto) na dohodak. Nevjerojatno, oni koji zarađuju najviše, plaćat će manje poreza. To vam je ta socijaldemokracija na hrvatski način. Milanovićeva Vlada štiti banke, bogate i nepoštene. Koji li se genijalac samo dosjetio te ideje po kojoj će se rasteretiti poreza oni koji imaju najveće plaće?! Na čiji to mlin Vlada tjera vodu, vidi se po izjavi Ivice Mudrinića (najpoznatijeg po nepostojećim patentima - osim onog na hlačama - i višegodišnjem zavlačenju ruke u džep građana najskupljim impulsima) koji pozdravlja namjeru Milanovića jer se „stopom poreza na plaće od 40 posto kažnjavaju stručnjaci“! Progresivno oporezivanje nije kazna, već odlika humane, socijalne države u kojoj za javno dobro izdvajaju najviše oni koji imaju najviše. Ne bih se začudio da do kraja mandata Milanović oslobodi plaćanja poreza Todorića i Tedeschija. Druga stvar koja nas treba plašiti jest zahtjev Europske komisije da Hrvatska ima prodati sve što vrijedi. Tu je neoliberalnu doktrinu Milanovićeva Vlada prihvatila objeručke.