MOJ PRVI UČITELJ: Đurđica Slamek - Ivan Mance

Đurđica Slamek, rođena Orehovec, našoj je javnosti poznata kao aktualna načelnica Općine Sveta Marija koja svojim energičnim nastupom ostavlja dojam gorde žene. Ona sama to pripisuje primoranosti da se od ranog djetinjstva jasno odredi i sama bori za svoje ciljeve. Njezin učitelj razredne nastave Ivan Mance kaže kako je zbog snažnog karaktera imala probleme, pa je malo njegovog posredovanja bilo dobrodošlo. Sve u svemu, gospodin Mance kaže da je “Đurđica bila odlikašica koja je uvijek znala što hoće”.
Ivan Mance živi u Čakovcu, a razgovoru u domu naše sugovornice u Svetoj Mariji rado se odazvao u društvu supruge Nade. I ona je Đurđici Slamek bila razrednica u višim razredima osnovne škole, a predavala je hrvatski i ruski jezik. Ivan Mance bio je i ravnatelj (sad bi me sigurno ispravio i rekao da je bio direktor) OŠ Sveta Marija od 1976. do 1983. godine, voditelj Školske zadruge Kockavica i osnivač Aktiva žena - preteče tamošnjeg KUD-a kojem je kasnije deset godina bio na čelu.
Odmah u uvodu saznajem da su supružnici Mance u mirovini, s tim da je učitelj svoje povlačenje iz nastave razmatrao i prije trenutka umirovljenja.
- Otišao sam u mirovinu 2010. godine, nakon što sam godinu ranije imao moždani udar. Dobro sam se oporavio, ali nakon 42 godine radnog staža, vrijeme je bilo za mirovinu. Počeo sam raditi 1969. godine u rodnom Garčinu, u tadašnjoj Općini Slavonski Brod. Diplomirao sam godinu ranije, ali prva godina rada u nastavi prošla mi je i u znaku odlaska na odsluženje vojnog roka u Makedoniju. Otišao sam na deset mjeseci, a u školi mi je obećano da ću se vratiti na isto radno mjesto. No, po povratku iz vojske, stvari su se ipak malo drugačije zakotrljale. Nastavio sam raditi u istoj osnovnoj školi, ali u područnoj školi Oprisavci, a godinu poslije poljskim sam putem nekoliko kilometara hodao u Poljance gdje sam radio u kombiniranom razredu. Imao sam 9 učenika od 1. do 3. razreda. Učionica je bila u staroj austrougarskoj školi, s klupama iz tog vremena, i svi su đaci sjedili u istoj klupi - sva tri razreda. Nije mi se tu svidjelo, moram vam reći, kaže Ivan Mance.
Slavonci su
mislili da je
Međimurje
Mađarska
Ivan Mance: Tražio sam povratak u Garčin, u matičnu školu, no, to nije bilo moguće, pa sam počeo pratiti oglase. U jednom Vjesniku u srijedu naišao sam na natječaj za nastavnika u Mariji na Muri, ali za Donji Mihaljevec. Odlučio sam poslati molbu i ubrzo je stigao odgovor da sam primljen. Sjećam se da je to bilo tik uz nekadašnji Dan Republike - 29. studenog 1971., i da sam trebao početi raditi od drugog polugodišta. Naravno da sam znao gdje je Međimurje, nisam akademiju završio uzalud, ali moram vam reći da su Slavonci dosta teško određivali gdje je Međimurje. Nama je to bila Mađarska. Iskreno, za Svetu Mariju, odnosno tadašnju Mariju na Muri, nisam čuo.
Jeste li potražili mjesto na geografskoj karti?
Ivan Mance: Apsolutno. Otišao sam na poštu tražiti detaljnu kartu i kad sam vidio da poštarica nije domaća, odustao sam od ideje. Međutim, čovjek koji je također radio u pošti inzistirao je da kažem što trebam. Rekoh da sam dobio radno mjesto u Međimurju i da me zanima gdje je Marija na Muri. Na to mi je on odmah odgovorio: Ja sam iz Međimurja, iz Goričana. Odmah mi je objasnio koliko je to blizu, rekao nešto o svom kraju, čak mi je objasnio gdje je škola u selu.
Ispričajte nam o svom dolasku ovamo.
Ivan Mance: Bila je 1971. godina i, po silasku s autobusa, prvo sam se uputio u poštanski ured. Kod Amalije Drabić. Pitao sam je gdje je škola, a ona mi je odgovorila da mi neće ništa objašnjavati, već me prepušta mojoj budućoj kolegici Nadi Lovrenčić koja je tog trena bila kod nje u uredu. I tako je mene Nada povela do škole, a iduće godine smo se vjenčali, kaže uz osmijeh naš sugovornik.
Škola na tri
lokacije
Ivan Mance: Škola je radila na tri lokacije, i to su zapravo bili nezavidni uvjeti. Razredna nastava održavala se u Donjem Mihaljevcu, predmetna za 5. i 6. razred u staroj školi, a 7. i 8. razredi na katu zadružnog doma. Još se živo sjećam da me Nada prvo povela do zadružnog doma oko kojeg je bilo vode do gležnja. Blato se nije moglo izbjeći.
Došli ste raditi u Donji Mihaljevec. Koji ste razred dobili za početak?
- Zamijenio sam učiteljicu Barbaru Srdoč koja je odselila u Bribir i dobio njezin drugi razred. To je bio Đurđičin A razred.
Đurđica Slamek: Došao nam je učitelj Mance i mogu vam reći da sam ga puno bolje prihvatila nego učiteljicu. Ispočetka sam ga se bojala, bio je vrlo strog, ali u svakom slučaju pravedan. To mi se jako dopadalo jer smo u prvom razredu i dio drugog mogli iskusiti favoriziranje neke djece. Kod učitelja smo svi bili isti. Ubrzo je moja mama više vjerovala učitelju nego meni. Čak i ako za neke situacije ne bih bila kriva, ona je vjerovala onome što kaže učitelj.
Koji ste predmet voljeli?
Đurđica Slamek: Matematiku. Oduvijek i zauvijek. Završila sam kasnije smjer strojarskog tehničara, a upisala sam ga baš zato što ima puno matematike. U Varaždinu sam pohađala Rudarsko-strojarsku školu. No, da vam kažem, uvijek sam bila sklonija muškom društvu, odrastala sam u ulici u kojoj je bilo više dečki, pa je možda i to donekle pridonijelo mom opredjeljenju za posao koji je više muški, nego ženski.
Strahopoštovanje
Đurđica Slamek: Jednom sam u igri graničara u školskom dvorištu bacila loptu i razbila prozor. U tom trenutku najviše sam se uplašila učitelja. I to toliko da vam ne mogu opisati. Nisam znala kako će reagirati. No, dogovorili smo se da prozor bude popravljen i - nikome ništa.
Odnijeli smo ga staklaru, nisam bila kažnjena i sve je ispalo dobro. Bio je to strah koji se ne zaboravlja jer nas su roditelji odgajali drugačije nego što je to danas. Učitelja i starije moralo se poštivati, ali i tuđu imovinu također.
Ivan Mance: Roditelji su svoju djecu dobro usmjeravali, ali činile su to uvelike i bake i djedovi. Velikom većinom ovdašnji su ljudi bili u Njemačkoj, na privremenom radu, pa su brigu o djeci vodile bake i djedovi. Upravo s njima sam imao najljepšu suradnju, kakvu ne mogu usporediti ni s jednom drugom. Iz Đurđičine generacije imao sam suradnju poštivanja učitelja, škole, odgoja djece. Usudim se reći da smo svi zajedno brinuli o njima i uvijek pronalazili zajednički jezik. U konačnici, na roditeljske sastanke dolazili su svi.
Nada Mance: U nemogućim uvjetima, u kojima održavate nastavu u tri zgrade, stvarno je bilo teško. Ali ostali smo raditi upravo ovdje jer smo imali izuzetan kolektiv.
Vrlo korektan i prijateljski. Starije kolege uvijek su nas savjetovali, dobronamjerno upozorili, nikada nije bilo ogovaranja, svemu i svakome pristupalo se s najboljom namjerom. Još ljepše od svega je što su nam ljudi, roditelji, bake i djedovi vjerovali.
Ivan Mance: Imali smo i izvrsne ljude na rukovodećim mjestima. Direktor škole Branko Knok bio je odličan, Edo Pongrac također. Davali su punu važnost poslu i kolegijalnosti.
Učitelj nije učitelj ako...
Ivan Mance: Učitelji nisu bili dobri učitelji ako nisu bili i društveno angažirani. Znate, ako u nedjelju u jedan poslijepodne, u najbolje vrijeme za ručak, niste bili na vatrogasnom sastanku - pala je kritika. Danas je to nezamislivo. Ja sam 1971. godine pokrenuo Aktiv žena koji je bio preteča Kulturno-umjetničkog društva i njihovog folklora. Kasnije smo pokrenuli KUD u kojem se angažirala i moja supruga Nada. Puno toga smo radili zajedno, s tim da je ona kasnije bila puno angažiranija. Teško je bilo animirati ljude u KUD, nisu se baš oduševljavali takvim načinom djelovanja i zabave, a i trebalo je jednom ili dvaput tjedno izdvojiti vrijeme za vježbu. Bili smo uporni i s vremenom je to postalo dobro društvo. Kasnije sam deset godina bio predsjednik Društva.
Đurđica Slamek: Ja nisam bila u KUD-u jer ne volim plesati. U školi su mi glazbeni i likovni bili najgori predmeti. Nikad ih nisam voljela. E, da, učitelj Mance učio nas je plesati u školi kao dio tjelesnog odgoja, ali nisam osobita plesačica.
Ivan Mance: Došao sam iz sredine u kojoj je plesanje tada bilo puno bolje prihvaćeno.
“Razbijanje
razreda”
Vratimo se malo u školske dane i recite kakva ste učenica bili, gospođo Slamek?
Đurđica Slamek: Odlikašica.
Ivan Mance: Đurđica je bila odlična učenica i uvijek je znala što hoće. Znala se i oštrije postaviti prema društvu, ali uvijek s ciljem. Mislim da je ponekad zbog toga imala i teškoća u razredu, pa sam morao malo arbitrirati, ali sve su to dječji odnosi. Taj A razred bio je toliko dobar da su ga u 5. razredu razdijelili kako bi poboljšali status B razreda. Djeca su bila traumatizirana. To više nikada nije bio isti razred. Oni su time izgubili identitet, okoliš, ariju.
Đurđica Slamek: Svi smo bili ogorčeni. Mene je pogodilo to što su u B razred otišle moje bliske prijateljice Slavica Šulj i Slavica Sabol. U razred su nam došle sasvim različite osobe od onih koje su iz razreda otišle, zatvorenije. Posljedica toga je bilo to što smo se od 5. do 8. razreda nastavili družiti mi koji smo “u originalu” bili A razred.
Novo vrijeme, nova djeca, nova prosvjeta
Ivan Mance: Vremena se mijenjaju, a s njim i ljudi. No, drastične promjene u ponašanju djece i mladih otežavaju rad u prosvjeti. Mi smo imali mlađe kolegice i kolege koji su morali izlaziti iz učionice zbog loših odnosa s djecom. Dolazili su po nas starije po pomoć.
Što mislite o prosvjeti i uvjetima rada Vaših kolega danas?
Ivan Mance: Nema konzistentnosti, nema kontinuiteta. O stvarima koje su se događale prije 20, 30 godina pričamo kao da se nikada nisu događale. Današnji ministri misle da je prosvjeta počela s njima, i to je veliko zlo. To misle sve nove garniture, mi uvijek počinjemo iznova. Dao bih našem ministru Željku Jovanoviću test iz hrvatskog jezika za osmi razred i mislim da sutradan više ne bi bio ministar. U Saboru bi 90 posto njih imalo čistu jedinicu iz hrvatskog jezika.
Osjećate se poniženo?
- Nakon 42 godine rada? Da. Svakog prvog u mjesecu.
Kako provodite dane?
- Radno. Kad je hladno, onda sam osuđen na statičnost i televizor, što me baš ne raduje. Ali u garaži imam prostora za bavljenje nekim svojim hobijima. Za toplih dana supruga i ja stalno smo u Dragoslavcu u kojem imamo nekoliko trsova i vrt. Tamo idemo na liječenje. Trebali smo se tamo sresti, da vidite kako je sunce u Dragoslavcu lijepo. To me podsjetilo na školski voćnjak. Vodio sam voćarsku grupu u Školskoj zadruzi Kockavica. Posadili smo voćnjak s kruškama, jabukama, šljivama, ali i autohtonim grmljem i stablima. Nažalost, sve je iskopano, kako bi na istom mjestu izgradili dječji vrtić.
Đurđica Slamek: U školi se uvijek nešto radilo. Imali smo terensku nastavu, izviđače, domaćinstvo... ma, to je bila milina. Učili smo praktične stvari, dok danas djeca ne znaju uvući konac u iglu, a kad razvijate motoriku, razvijate i glavu. To će nas upropastiti.
Aleksandra
Ličanin

Obitelji Pongrac i Lipić
Ivan Mance: U početku sam stanovao kod crkvenog zvonara u Donjem Mihaljevcu. Moji stanodavci bili su uistinu topli, dobri ljudi. Obitelj Pongrac. Zaista mi je bilo lijepo. Kod njih sam stanovao, a hranio sam se dvije kuće dalje, iza stare kapelice, kod obitelji Lipić.

Pješke u školu
Đurđica Slamek: Kad su bili topliji dani, iz Svete Marije u školu u Donji Mihaljevec išla sam biciklom, a pješke kad bi zapao snijeg. Najljepše je bilo na povratku iz škole, kad bismo znali stati u selu i igrati gume ili graničara. Zimi bismo napravili prtinu preko puta i, idući u školu ili doma, usput se grudali. Danas se djecu autobusom vozi nepuna dva kilometra, što mi se čini strašnim.

Venodjanje
Ivan Mance: Imao sam neke predispozicije za prihvaćanje međimurskog mentalnog sklopa jer je moj otac Goranin, a majka Dalmatinka. Djevojački je bila Vrdoljak, a prabaka Milanović. Što da vam kažem, opasno se miješala krv (osmijeh). Brzo sam se adaptirao na nove životne uvjete u Međimurju iako sam imao malo problema u zbornici. Svi su se venodjali, a ja nisam znao tko koga i zašto.

Ivan Mance: Djeca su se s vremenom drastično promijenila. Toliko da sam zadnjih pet godina rada razmišljao što prije otići u mirovinu. Upravo zbog odnosa učenika, i to čak ne samo prema učiteljima, već i prema starijima općenito. Ta umjetna sloboda i potpuno krivo shvaćanje demokracije, koje ide od roditelja i neminovno se prenosi na djecu, iskrivili su osnovne postavke u društvu. Danas se zapravo divim mladim ljudima koji rade u prosvjeti. Ako oni izdrže toliko koliko smo mi izdržali u našim uvjetima, onda će zavrijediti trostruku mirovinu. No, paralelno sam primijetio još nešto. S nekim sam ljudima na poslu proveo desetljeća, primjerice s Marijom Frančić punih 40 godina. U zbornici smo si uvijek imali što reći, a onda su došle neke mlađe kolege koje i mali odmor koriste da pritišću po mobitelu. Ni ne znaju kako im se zovu kolege koje sjede preko puta.

Generacija za pamćenje
Ivan Mance: Imao sam sreću što sam s dolaskom u Donji Mihaljevec odmah dobio generaciju za pamćenje. Đurđin razred bio je izuzetan. Da su tada vrijedili današnji kriteriji za ocjenjivanje, njih svih 26 bili bi odlični. No, nekada su kriteriji bili puno viši, pa je broj odličnih učenika bio gotovo simboličan.