Arhiva 21.02.2014. 00:00. Zadnja izmjena: 25.02.2016. 12:02.

MOJ PRVI UČITELJ: Nevenka Breslauer - Petar Novak

Umirovljeni učitelj razredne nastave Petar Novak iz Peklenice kaže da je njegova nekadašnja učenica Nevenka Polanec građom bila toliko sitna da je to bilo upadljivo. Ruku na srce - i danas je tome tako, no, duh joj je oduvijek bio sportski. Uporan, usmjeren i nepokolebljiv.
Riječ je ovdje o dekanici Međimurskog veleučilišta Nevenki Breslauer koja je u razredu i školi slovila kao izvrsna sportašica iako to ocjene u jednom periodu nisu pokazivale. Doći ćemo do toga u nastavku ovog razgovora, a u uvodu istaknuti tek to da učitelj Novak konstatira kako se njegova učenica i svojedobno kolegica Breslauer pričom voli vratiti u djetinjstvo, kaže on, “zato što stari”.
Područna škola Peklenica bila je njegovo prvo radno mjesto 1953. godine, a u mirovinu je otišao 2010.
Petar Novak: Znate, Nena je prvi razred upisala u studenome 1969. Došla je zadnja i bila najmanja pa joj je sestrična Ljerka Polanec bila najvažniji oslonac.
Nevenka Breslauer: S roditeljima sam živjela u Austriji i polazila vrtić koji su vodile časne sestre. Imali smo obvezno tjelesno vježbanje, učili smo abecedu. Već tada je u Austriji predškola bila uvriježena praksa i zato mi se nije bilo teško uključiti u nastavu po dolasku u Peklenicu. Bili smo dobar razred, lijepo smo se družili.
Kako to da ste se upisali tek u studenome?
Nevenka Breslauer: U Područnoj školi Peklenica bilo je malo učenika i nastojalo se upisati djecu koja po dobi mogu poći u prvi osnovne. Bila sam vrlo sitna, pa su se roditelji i učitelj bojali hoću li moći nositi školsku torbu.
Kakav je Petar Novak bio učitelj?
- Učitelj je uistinu vodio brigu o nama. Ne kažem to iz kurtoazije, nego zato što je stvarno bilo tako. Za svaki se predmet angažirao da nam gradivo približi najbolje moguće, ponavljali smo koliko god puta bi trebalo. Imali smo također jako dobar tjelesni odgoj. U školskom dvorištu bila je prirodna nizbrdica ispod koje smo iskopali jamu za skokove. Kako sam već tada bila dosta spretna, brzo sam naučila skakati jer sam imala eksplozivnost i kasnije bih dolazila suprotnoj smjeni to demonstrirati. Potom smo shvatili da sam i dobar trkač.
Petar Novak: Nije jednostavno djecu naučiti skoku s odrazom s jedne noge, pa je Nena dolazila pokazivati drugima kako se to radi. Ona je to naprosto imala u sebi, sportski je tip, ali je bila i među najinteligentijom djecom u generaciji.
Kućica od slame
Osim tjelesnog, koje ste predmete voljeli?
Nevenka Breslauer: Ja sam logičar, matematiku sam baš voljela. Prirodu također. Za naše vrijeme školovanja tipično je to što smo s vremenom postajali sve sigurniji u ono što smo naučili. Imali smo znanja i vrline za koje smo bili svjesni da su solidno izgrađeni. Sve to možemo zahvaliti učitelju, tj., učiteljima koji su nas djecu tretirali s poštovanjem. Poštivanje je dvosmjeran odnos. Žao mi je što je vrlo malo ljudi iz moje generacije nastavljalo školovanje, uglavnom su se zapošljavali u naftnoj i tekstilnoj industriji.
Ispričajte nam neku anegdotu iz perioda razredne nastave.
Petar Novak: Ispričaj ono sa slamom s likovnog.
Nevenka Breslauer: Trebali smo napraviti kuću od slame. Valjalo je nožićem izrezati slamu, ispeglati je i u obliku kuće nalijepiti na papir. Međutim, meni za taj zadatak nije trebao poneki sat, već cijeli vikend. Ja - biser, shvatila sam da od slame trebamo napraviti maketu kuće. I napravila sam je.
Petar Novak: Onda smo taj model izložili na godišnjoj izložbi Osnovne škole Mursko Središće. Vidite da je jednostavno drugačija.
Nevenka Breslauer: Sad moram dodati da su upravo ovakve stvari, od krivo shvaćenog zadatka do njegove prezentacije na školskoj izložbi, svjedočanstvo da smo uživali pravednost i predanost koju nam je učitelj posvećivao. Trud se uvijek prepoznavao i nagrađivao. Imali smo dramsku sekciju, zbor, susrete s drugim školama, natjecanja, izlete u prirodu.
Štrebanja nekada nije bilo
Gospodine Novak, kako se nekada predavalo i učilo?
Petar Novak: Kad su ta djeca išla u školu, nije bilo štrebanja. Manje-više, učenje se svodilo na prirodnu inteligenciju, a u školi smo učili i ponavljali ako treba deset puta, dok gradivo svima nije sjelo. Nismo ni zadaća puno davali, djeca su slobodno vrijeme provodila u druženju. Oslonjeni jedni na druge tijekom djetinjstva, svakako su i kao odrasli ljudi socijalno inteligentniji.
Ima li Vaš način rada veze s onim kakav je bio rad Vašeg učitelja?
Nevenka Breslauer: Ima, i to jako puno. Naravno da vam tijekom školovanja nisu bili svi idilični, što je priroda stvari, ali u prve četiri godine doista su mi bili usađeni rad i poštenje. Tako sam nastojala i sama raditi s generacijama kojima sam predavala i predajem danas na Veleučilištu.
Kako ste ocjenjivali?
Petar Novak: Do 1963. godine nekako je bilo zanimljivo to da - ako je netko iz dobrostojeće obitelji, automatski je odličan ili naprosto bolji učenik. Kad sam počeo raditi u Peklenici, stvarno me nije birnulo tko je kakvog socijalnog statusa. Imao sam učenika iz vrlo siromašne obitelji koji je bio izvrstan. Svi moraju dobiti jednaku priliku.
Nevenka Breslauer: Iz tjelesnog sam od 5. do 8. razreda imala 3. Ali ne zato što nešto nisam mogla, već zato što imam sestru koja je viša od mene.
Kako ste Vi kao učenica gledali na ocjenjivanje?
Nevenka Breslauer: Mi djeca nismo preko ocjena razmišljali o tome tko vrijedi više. Smatrali smo da učitelj zna najbolje. Inače sam od 5. do 8. razreda kod profesora Dragutina Rihtarca iz tjelesnog imala 3. Smatrala sam tu ocjenu zasluženom. Tek u 8. razredu, kad sam išla u Čakovec na natjecanje regije škola i bila druga, iz tjelesnog sam dobila završnu ocjenu 4. Kad sam došla u srednju školu, profesoru Anti Dragiću, on se nije mogao načuditi mojoj ocjeni iz osnovne. Imala sam 5 bez problema. Kad smo profesor Rihtarec i ja postali kolege, na jednom sam ga aktivu pitala kako to da sam kod njega uvijek imala 3, on je odgovorio:
- Pogledaj se. I sad si sva nikakva, a pogledaj si sestru. Uvijek se smijem tome kad se sjetim. Nisam mu zamjerila, naravno.
Jesu li se roditelji miješali, propitivali ocjene učitelja?
Nevenka Breslauer: Nikada nitko, ni roditelji ni mi učenici, nije propitivao ocjenu koju je dao učitelj ili učiteljica. Danas je to već drugačije. Ocjene su od jedan do pet. Međutim, sada je stanje stvari totalno drugačije.
Petar Novak: Osim petljanja roditelja u ocjene, tu je i uvjerenje da se ne može dobiti jedinica ili dvojka. Nevjerojatno.
Od učenice do profesorice, od učitelja do
ravnatelja
Kako ste Vašoj učenici postali ravnatelj?
Petar Novak: Kandidirao sam se za ravnatelja Osnovne škole Podturen 1984. godine i u toj sam ulozio bio dva mandata. U studenome 1986. Nevenka je došla raditi kao profesorica tjelesne i zdravstvene kulture.
Nevenka Breslauer: Bilo je dobro za mene što mi je učitelj bio ravnatelj. Inače sam bila stipendistica tadašnjeg SIZ-a i godinu dana nakon diplome, a diplomirala sam prije roka, nisam imala posao. Obilazila sam škole pitajući za posao, no, trenutnih potreba nije bilo. Onda me pozvao pročelnik za obrazovanje i rekao da odem u Podturen jer se tamo oslobodilo radno mjesto. Nakon nekoliko minuta od razgovora s njim, zvao me ravnatelj Novak i rekao da u 13 sati budem na poslu. Što da vam kažem? Sve se jako brzo odvijalo, a ja malo dijete držim u rukama. Organizirala sam se i autobusom otišla na posao.
Kako je izgledao Vaš prvi dan u OŠ Podturen?
Nevenka Breslauer: Anegdotalno. Ljudi nisu znali kako izgledam, svi su očekivali naočigled sportski tip žene, a onda je ušla sitna curica. Malo su bili šokirani (osmijeh). U cjelini, sve je bilo odlično, od kolega i ravnatelja do učenika.
Koliko ste dugo ostali raditi u toj školi?
Petar Novak: Dok joj ja nisam rekao da se javi na natječaj u Drugu osnovnu školu Čakovec.
Nevenka Breslauer: Bilo je tako. Javila sam se na direktorov poticaj. U tom sam trenutku punih devet mjeseci bila zaposlena u Podturnu i to mi je bila presudna prednost u odnosu na kolegu koji se također javio na natječaj, a imao je šest mjeseci staža. Tako sam otišla raditi u čakovečku Drugu osnovnu.
Danas ste dekanica Međimurskog veleučilišta. Na kojoj ste temi doktorirali?
Nevenka Breslauer: Svoj sam doktorat radila na temi “Utjecaj na motoričke sposobnosti djece petog razreda osnovne škole”. Danas sam za svog učitelja pripremila svoju prvu knjigu, izdanu 2011. godine.
Petar Novak: Hvala ti, Nevenka. Posveta je baš dirljiva: “Poštovanom i dragom razredniku Peri Novaku koji mi je usadio radne navike, upornost i odlučnost u životu. Od srca zahvaljujem.” Pročitat ću je sa zanimanjem, a ti ustraj u svemu što planiraš raditi nadalje.
Aleksandra Ličanin

Grizla je, oduvijek je
ambiciozna
Petar Novak: Grizla je, bila je jako ambiciozna. Oduvijek je pokazivala svoju prirodnu nadarenost za sport, atletiku osobito. Kad bismo imali školske susrete u više sportova, ona je već u 1. razredu bila najbrža. Ostavila bi ih sve na sto metara razdaljine. Nena je bila sitna, žilavica koju ni djevojčice s puno duljim nogama nisu mogle sustići. Poslije sam pratio njezine sportske rezultate i kad je postala prvakinja Hrvatske na 400 metara, to mi je bilo “pod normalno”. (al)

Vrijeme bezbrižnosti
Nevenka Breslauer: Rado se sjećam svog školovanja, osobito osnovne škole. To je bilo razdoblje bezbrižnosti i radosti, pravih životnih vrijednosti. Doma nas se učilo lijepom ponašanju, poštivanju drugih, osobito starijih, bontonu. Danas mi se događa da kao dekanica prva pozdravljam studente jer oni uopće ne pozdravljaju. Socijalna uključenost i pristojnost upitni su. Žalosti me što vrijednosti koje trebaju doći iz obitelji odande ne dolaze, a nitko drugi ih djeci i mladima ne može usaditi. Škola? Ne. S tim već moraju doći u školu. (al)

Sustav vrijednosti naopako
Petar Novak: Nevenkini i roditelji drugih njezinih školskih kolega nas učitelje tretirali su s poštovanjem. Općenito je do 90-ih godina odnos bio drugačiji nego sada. Danas se autoritet radnika u prosvjeti dovodi pod znak pitanja, preispituje se kakve ocjene daju učenicima, otežava im se rad na nebrojene načine, a oni djeci i mladima nastoje dati ono najdragocjenije. Taj me sustav vrijednosti uporno iznenađuje. (al)

Učenici danas
Petar Novak: Djeca danas ne znaju puno. Kad je Nevenka išla u školu, imali smo pet, šest odličnih učenika, toliko vrlo dobrih, dobrih i dovoljnih, ali i pokojeg ponavljača. U mom radnom vijeku - od punih 45 godina, u zadnjoj sam generaciji imao sve odlične učenike. Nema šanse da netko ponavlja, svi znaju toliko da mogu proći razred, ali baš da su odlični? To je taj pritisak na koji se misli kad se kaže da mnogi zaboravljaju kako su ocjene od 1 do 5. Pod znak pitanja doveden je autoritet učitelja, a time se dezavuira i znanje. Percepcija ljudi pomalo je kriva i sve manje shvaćaju da je nužno učiti, stvarati nova i dopunjavati aktualna znanja. (al)

Uspjeh učenika je i uspjeh učitelja
Petar Novak: Za svog radnog vijeka, imao sam gotovo 400 učenika. Ni teorijski se ne mogu sjećati svih i svega, ali Nevenkinih sportskih rezultata sjećam se dobro. U tome je bila glavna. Znate, postojao je rivalitet između učitelja razredne nastave. I to izuzetan. Kad bi netko od naših učenika na školskim sportskim igrama pobijedio, to se smatralo da ste vi kao učitelj pobijedili. (al)

Izvor: 3069