MOJA PRVA UČITELJICA: Blanka Tkalčić - Milka Blažinčić

Sopranistica Blanka Tkalčić zamijenila je rodni Čakovec Zagrebom, no, njezine je radne obveze svakog dana vode na put prema sjeveru. Radi u Srednjoj glazbenoj školi u Varaždinu, pa je i naš dogovor za susret u njezinoj Prvoj osnovnoj školi bio relativno jednostavan. Kad sam je pitala o njezinoj prvoj učiteljici, Blanka je pustila svoj visoki C osmijeh i rekla: “Moja drugarica Milka, idem je odmah zvati.”
I tako je Milka Blažinčić prihvatila poziv na prisjećanje o vlastitim i Blankinim školskim danima. Susrele smo se u knjižnici Prve osnovne škole iz koje je u mirovinu otišla 1992. godine. Blanka i ja zajedno smo ulazile kad je krenula pjesma: “Što je meni ovo trebalo? Blanka me nagovorila na to. Bit će intervju o njoj, a u novinama vidim piše Milka...” Ponekad je prava šteta što na papir ne možemo prenijeti glas jer počelo je, nastavilo se i završilo pjesmom i recitacijama.
- Ja sam drugarica Milka, rekla mi je ta oniska 77-godišnja vitalna žena koja je dugo vremena igrala rukomet i, pisale su novine, imala snažnu ruku.
- Mene ne trebate nikud voziti. Još uvijek hodam ko vila. Ja bih igrala rukomet kad bi mi dopustili, kaže Milka Blažinčić i izaziva Blankin i moj smijeh.
- Mi smo uvijek imali tjelesni i uvijek smo imali glazbeni, pojašnjava mi Blanka Tkalčić modus rada koji je i u nju kao osobu oblikovao.
Dok su se radovi sušili...
Milka Blažinčić: Gledajte, dok su se radovi s likovnog sušili, mi smo išli van na tjelesni. Svaki trenutak koristila sam da budemo vani. Išli bismo hodnikom tiho, da nas nitko ne čuje. Ako smo četiri sata marljivo radili, onda smo zaslužili da se malo razigramo, zar ne? Sat tjelesnog nikad nisam koristila za neki drugi predmet, kao što čitam u novinama da su neki radili. Netko vam je rekao da su možda dvaput u godini imali tjelesni. Ja nisam za takvu metodiku.
Blanka Tkalčić: Mi s drugaricom Milkom nikad nismo gubili vrijeme. (osmijeh)
Milka Blažinčić: Jednom je kolega iz predmetne nastave došao u zbornicu i rekao: Samo je Blažinčićka vani, svi rade unutra. Ali dobro, znate, mi jesmo malo slabije pisali testove, pa nam je jednom pedagoginja došla u razred i pitala: Kako možete sramotiti učiteljicu slabim ocjenama? Odgovorila sam da je i trojka ocjena, a učenike sam lijepo pozvala da odemo malo van.
Blanka Tkalčić: Bez obzira na sve, mi smo uvijek imali puno odličnih učenika u razredu, ali ne zato što nam je drugarica Milka dizala perje, nego zato što smo doista bili dobri. Nismo mi ni u čemu bili zakinuti. Imali smo radne navike. Pa nitko nije dolazio u školu bez zadaće. Svi smo jedva čekali da dođemo u školu.
Milka Blažinčić: Bez zadaće se dolazilo samo s razlogom i rijetko. Ali, svatko je zadaću napisao naknadno i svaku sam zadaću uvijek pregledala, popravljala pogreške. Uvijek sam tražila da se i prepiše ispravno. Ne znam li radi netko to danas.
Blanka Tkalčić: Mi smo obveze izvršavali jer autoritet nije bio upitan. Još važnije, nitko nije bio zapostavljen, ništa nije ostalo neodrađeno i sve se prožimalo šaljivim momentima. To smo osobito voljeli kod naše drugarice. Takvih učiteljica više nema.
Rekla mi je Blanka da ste uvijek puno pjevali na satu.
Milka Blažinčić: Sat bih uvijek počinjala pjesmom ili brojalicom. Na putu do posla uvijek sam smišljala kako ćemo početi, a to je ovisilo o predmetu i temi s kojom počinjemo nastavu. Plesali smo i folklor. Jednom su rekli da sam ja jedina starinska učiteljica u gradu. Bez obzira na sve, danas sam ponosna na svoje učenike. Svi su završili škole, svi su zaposleni.
Sama sam
se umila,
počešljala kosu
Blanka Tkalčić: Uvijek se događaja iz škole prisjećamo s lijepom primisili. Bilo je puno veselih situacija.
Milka Blažinčić: I svoju sam kćer Draženku dovodila u razred. Nisam je imala kome dati na čuvanje kad je bila mala, pa bi sjedila u zadnjoj klupi u razredu. Ona je danas također učiteljica u Prvoj osnovnoj.
Blanka Tkalčić: Da, ona je često sjedila kod nas i kao studentica kasnije. Moram reći da se moja mama interesirala kome ću doći u razred kad me upisivala u osnovnu školu. Za nju nije bilo drugog izbora osim drugarice Milke.
Milka Blažinčić: Jedna mama jednom mi je rekla da su je uputili nek dijete upiše k meni ako se želi učiti snalažljivosti i dobroj volji. Bila sam jako vesela, duhovita, sretna što radim. Mislim da smo imali i lijepih uspjeha, naročito u pjevanju. Svi su moji učenici bili u zboru.
Blanka pjeva zahvaljujući vama?
Blanka Tkalčić: Naravno. Prvi dan, prvi susret s drugaricom Milkom bio je pjevni s koreografijom. Sama sam se umila i zalila cvijeće...
Milka Blažinčić (pjeva): Sama sam se umila, počešljala kosu, obula cipele na nožice bose, lutku sam okupala i zalila cvijeće, kako li me majčica onda voljet neće? Znate, profesor Franjo Lovrec u to je vrijeme radio na Pedagoškoj akademiji i jednom zgodom nas čuo. Pitao me bismo li došli na Akademiju kod njega da nešto snimimo? Odbila sam jer ja ne znam note (osmijeh).
Blanka Tkalčić: I njegov sin Krešimir, danas uspješan vinogradar i vinar kao i njegov otac, također je išao sa mnom u razred.
Penzija
Kako Vam je u mirovini?
Milka Blažinčić: Nemam dosta vremena tijekom dana. Stalno nešto radim. Već sam predugo u penziji, mogla bih ponovo doći u školu. Za svoje zadnje generacije imala sam puno predavanja za Pedagošku i njihove studente. Učili smo, sad već znate, pomoću pjesme. Dijete je bilo kraj geografske karte i pokazivalo, a mi smo pjevali: Jadranom plavim, Istrom i Rijekom do zlatne nam Slavonije, baranjskim poljem, međimurskim i zagorskim brijegom, pjesma se čuje hrvatska. Prelijepa naša domovino, ja ću te čuvat, branit, svoj dom. Baš nam je bilo lijepo. I u mirovini “prodajem” pjesme i recitacije roditeljima, bakama i djedovima.
Prodajete?
Milka Blažinčić: Kad sam vodila unuke u vrtić, onda bih tetama neku pjesmicu otpjevala za klince i pitala ih: Prodano? One bi odgovorile: Kupljeno. Tako sam organizirala i priredbu u vrtiću. Kad su me tete u vrtiću zamolile da to učinim, prvo sam reagirala: Pa kaj budu mi moji doma rekli? Ova je nora!
Koliko razumijem, nije ostalo samo na propitivanju.
Milka Blažinčić: Ni govora. Prihvatila sam se ja toga. U publici su bili samo djedovi i bake, bilo nam je lijepo.
Koliko ste generacija u školi imali?
Milka Blažinčić: U Prvoj osnovnoj imala sam tri generacije, a prije toga sam radila dvadeset godina u Sv. Jurju u Trnju s pet generacija. Tamo u Jurju sve sam poznavala jer mi je to rodno mjesto, a došavši u Čakovec, doživjela sam veliku promjenu. Najprije sam tri godine radila u Mihovljanu, a onda sam došla u centralnu školu. Malo me uhvatila panika, znate, na selu je drugačije, ležernije. Ovdje su se svi “jako držali”. Visoko. Brzo sam se zbližila sa sredinom, s roditeljima, djecom. Bilo mi je jako lijepo.
Čarobni ormar
Blanka Tkalčić: Bez obzira na ovo što govorite, moram reći da je drugarica Milka znala sve što se događa u našim obiteljima. Došli bismo na nastavu, a ona bi pitala kako smo, što smo jeli, kako smo proveli jutro, jesmo li gledali vijesti na televiziji. Među nama učenicima nije bilo nikakve razlike jer je ni ona nije pravila. Svi smo si međusobno pomagali, donosili od doma odjeću koja nam ne treba da pomognemo kome treba, sve smo dijelili međusobno. Odgajala nas je s obiteljskim porivom.
Milka Blažinčić: U ormaru sam uvijek držala poneki slatkiš, bombone, nešto što bismo svi mi donosili. Kad bih svakome “čvaknula” po bombon tijekom sata, govorila sam: To ne smijete nikome reći. Pa lakše je s bombonom u ustima rješavati matematičke zadatke.
Dakle, u ormaru je bilo malih čarolija.
Milka Blažinčić: Uvijek. Ali nitko nikada ništa nije taknuo bez mog prisustva. Kad smo imali sirup, napravili bismo sok u kanti i sipali ga u čaše.
Blanka Tkalčić: Daaa, tako je bilo. U kanti smo pravili sok, bilo je za sve nas.
Drugarica ili
gospođa?
Milka Blažinčić: Zadnja me generacija isto zvala drugarica. I danas volim i predstavljam se na taj način, kao drugarica Milka. Imala sam 40-godišnjicu škole i kad sam došla na druženje, prvo sam izrecitirala jednu pionirsku: Da sam malo đače, da pomažem mami, da marljivo učim, znadete i sami. Zato što sam takva, drugovi mi dali za marljivost moju jedan poklon mali. Pitate me što je? Ljepše je od zlata, marama crvena oko moga vrata. Što u tome ima loše? Imala sam i recitacije za druge, treće i četvrte razrede. Pitali su me: To još znate? Nego, što su mislili? Pa nije mene lako zakopati.
Kakva Vam je bila zadnja generacija?
Milka Blažinčić: Bili su veseli kak drač. Otišli su jedan dan na Hrvatski radio Čakovec Jasni Toplek i pozvali je da dođe u naš razred, u 4.C - koji je bio najveseliji u Prvoj osnovnoj. I Jasna nas je došla snimiti. Jako sam se iznenadila, bila je odlična u razgovoru s djecom, a oni su, naravno, bili super. Bilo je razgovora, pjesme, recitacija o mom dvorištu i vrtu. Dobili smo dvije emisije po pola sata u subotu. To je bilo pred moj odlazak u mirovinu i baš mi je bilo teško što odlazim jer moj me posao uvijek ispunjavao.
Čujem da ste i u mirovini išli na zamjene.
Milka Blažinčić: Mijenjala sam mlade mame koje su otišle na porodiljni. Ravnateljica me zvala da dođem u Novo Selo Rok.
Nećkala sam se. Mijenjala sam tako kolegicu u Roku, pa u Krištanovcu, pa su roditelji rekli: Dosad su bile zamjene, ali sad je došla jedna stara, ta će ih naučiti.
Aleksandra Ličanin

Dobro jutro, dobro jutro,...
Milka Blažinčić: Jednom sam tako, idući u školu, pjevušila nešto za nastavu i kraj mene je prošao čovjek natovaren vrećama i rekao mi: Znate lepo drlinkati, ali ne znate pozdraviti. Rekla sam mu: Pa, kad imate tol’ko pinkleci na sebi, sam mislila da me ne vidite. Otada pozdravljam sve na koje naiđem i svu djecu sam uvijek učila pozdravljati. Moje unuke danas pozdravljaju svakoga, pa ih ljudi pitaju - čije su? Kad bih bila dežurna u hodniku, svakog bih pozdravila. Dobro jutro, dobro jutro, dobro jutro, često sam pitala djecu kako su oni, kako su im roditelji?

Bez kalupa
Blanka Tkalčić: I moja je nastava onakva kakva je bila kod naše učiteljice. Nema uštogljenosti i kalupa. U protivnom, ni ne mogu doprijeti do učenika. Sa svima sam prijateljski raspoložena i to je isto rezultat rada kakav je drugarica Milka imala s nama.

Peršun
Milka Blažinčić: I danas me žene iz školske kuhinje zovu peršun. Uvijek kad imam viška na vrtu, donesem curama u kuhinju povrće. To sam činila i kad sam radila i sad u mirovini. Svima dam pomalo - susjedima, obitelji. Kad sam ostala u mirovini, uz ogradu kuće ispratila bih djecu u školu i dočekala ih pitanjem - kako je bilo? To sam radila neko vrijeme, dok se nisam smirila (osmijeh).

30 godina prijateljstva
Blanka Tkalčić: Nas je u C razredu bilo 23 i svi smo dandanas prijatelji. Neki dan mi je prijateljica iz razreda Dušica Žišković rekla: Ove godine slavimo 30 godina našeg prijateljstva. Stvarno je tako. Svi se družimo, a to je prava rijetkost.

Milka je kriva za sve, ali i Franjo
Blanka Tkalčić: Uvijek tvrdim da nikada ne bih pjevala da nisam imala učiteljicu poput Milke Blažinčić. Ona je glavni krivac. Upravo je ona otkrila moj talent i uvijek ga poticala. Od prvog razreda osnovne, pjevala sam u velikom zboru. Mogla sam u razred doći nekoj učiteljici koja je okrenuta sasvim drugim interesima i ima drugačije afinitete, koja nikada ne bi primijetila moj talent. Moja me učiteljica uvijek usmjeravala. Profesor Franjo Lovrec bio je naš obiteljski prijatelj i njegov doprinos tome što sam u pjevačkim i glazbenim vodama također je velik.

Štimam se Blankom
Milka Blažinčić: Imali smo opisne ocjene za učenike, a o Blanki vam mogu reći da je bila samostalna u radu i vrlo aktivna. Imala je zvonki glas, svi su je razumjeli, lijepo je pisala, a to sam od svih tražila. Mama joj je posvećivala veliku pažnju i pomoć i to se odražavalo u njezinom uspjehu. Bila je uvijek jako vesela, voljela se smijati. Imala je i ima smiješak s visokim C. Blanka mnoge čini sretnima. Jedan je roditelj o njoj na televiziji rekao: Kćerku mi uči dobra profesorica Blanka Tkalčić i lijepo je oponaša u pjevanju. Ponosim se Blankom. Reklo bi se: Štimam se.