MOJA PRVA UČITELJICA: Boška Ban Vlahek - Đurđa Vidović

Nakon desetak godina rada u Turističkom uredu u Čakovcu, Boška Ban Vlahek imenovana je njegovom privremenom voditeljicom. Na ovoj je okretnoj, dobronamjernoj i prijaznoj mladoj ženi sada odgovornost poslovanja ureda, a u njemu se dosad pokazala kao marljiva i rijetko pouzdana osoba. Željeli smo saznati i o njezinom osnovnoškolskom obrazovanju, u čemu nam je pomogla njezina učiteljica od prvog do četvrtog razreda Đurđa Vidović iz Čakovca.

Sa svojih osamdeset godina, gospođa Vidović oličenje je brižne supruge, majke, bake, (i uvijek) učiteljice. Usprkos nezavidnom zdravstvenom statusu, rado nas je primila u svom domu u Čakovcu. Prvo smo prozborili nekoliko riječi o zdravlju, a potom o čitanju knjiga i heklanju stolnjaka.

Đurđa Vidović: Evo, ovo je stolnjak koji sam zadnji napravila. Malo moram ubiti vrijeme, a heklanje sam oduvijek voljela. Rado i čitam, samo što ću se idućih tjedana morati više koncentrirati na ozdravljenje. Idem u bolnicu, vjerujem našim liječnicima i nadam se najboljem iako su moje godine već lijepe.

Boška Ban Vlahek: Divim se svakome tko nešto stvara vlastitim rukama. Ručne radove oduvijek promatram s posebnom pažnjom i sad već znam dovoljno da mogu procijeniti što iziskuje više umješnosti. Drago mi je što Vas vidim, učiteljice, dugo se nismo vidjele. Sjećate se da smo mi bili C razred?

Đurđa Vidović: Kako da ne? Naravno. I bilo vas je 27.

Iz Gole u neki drugačiji život

Đurđa Vidović: Rođena sam u najljepšem selu u Podravini, pitomoj Goli. Granica s Mađarskom ide po našem vrtu. Imali ste i učiteljicu Lovrec u Gornjem Mihaljevcu, također iz Gole. Djeco moja, moj je put bio trnovit. U prvi razred osnovne škole krenula sam u vrijeme Drugog svjetskog rata. Evakuirani smo u ratno vrijeme iz Gole u Mađarsku jer se vjerovalo da će tamo biti front. To su mi bile teške godine, no, ipak sam u Goli završila školu i čeznula za nečim boljim. Još kao dijete razmišljala sam o učiteljskom pozivu, baš stoga što mi je moja nastavnica iz Ludbrega u životu bila uzor.
Kako ste i kamo nastavili?

Đurđa Vidović: Tako me put doveo u Koprivnicu. Sreća je bila što sam završila gimnaziju i što sam živjela kod časnih sestara. To mi je bio melem za dušu. Kod časnih sam došla do spoznaje da život može biti i ugodniji od onih uvjeta u kojima si rođen. Tako me put doveo u Čakovec. Tu sam također bila u internatu koji je bio smješten u zgradi Pedagoške akademije. Nakon što sam u tim prostorima završila školu, u njih sam nešto kasnije došla raditi, a kako znate, tada je na toj adresi radila Druga osnovna škola Čakovec. Ovdje sam upoznala i svog supruga Josipa.

Boška Ban Vlahek: Tako vam je sudbina podijelila karte.

Đurđa Vidović: Da, bili smo u vezi i mislila sam kako će se iz te veze možda nešto i razviti. Tražila sam mjesto službovanja i osjećala sam se kao na vjetrometini. Krenula sam od Sivice u kojoj mi je bilo prvo radno mjesto. To mi je bilo veliko razočaranje. Naišla sam na dvoje kolega, bračni par, koji me nisu dobro prihvatili i u meni su izazivali grč. Imala sam veliku želju za nečim boljim. Od svog rada očekivala sam da izgleda drugačije, a ne tako, u atmosferi razočaranja. Potužila sam se svojim pretpostavljenima i 1954. godine premještena sam u Novo Selo na Dravi. I tamo sam na poslu naišla na bračni par, tako divne ljude da sam upravo procvala kao osoba.
Tamo sam naišla i na kolegicu s kojoj sam bila među časnim sestrama u Koprivnici. U Novom Selu na Dravi mi učitelji imali smo stambeni prostor, a moram reći da sam se iste godine i udala za svog Jožu. Sada smo 58 godina u braku.

Kaljenje u Ivanovcu

Đurđa Vidović: Tu sam radila dvije godine, bilo je divno. Iako smo radili puno, zadovoljstvo je bilo veće. Težila sam doseliti se u Čakovec i tad sam čekala svog Josipa da se vrati iz vojske. Dobila sam radno mjesto u Ivanovcu i ostala trinaest godina. Tu sam zapravo, rekla bih, dobro ispekla zanat. Ne samo da sam imala razred, već sam radila i u višim razredima pošto u to vrijeme nije bilo kadra za predmetnu nastavu. Predavala sam glazbeni i likovni odgoj. To su mi bile strašne obveze jer za to nisam imala podlogu - afinitet još da, ali ne i podlogu u stručnosti, a program treba realizirati.
Nije li škola u Ivanovcu, prije izgradnje novog objekta, bila na tri lokacije?
Đurđa Vidović: Škola je bila na tri lokacije: u vatrogasnom domu, staroj školi i društvenom domu. Sve moje kolegice i kolege na sat su išli biciklom od zgrade do zgrade. Uz to smo puno radili izvan nastave. Naime, selo je za svaki državni praznik zahtijevalo neki sadržaj, pa bismo pripremali programe. Upustila sam se u svašta. Dragutin Kovačević Stenek u to me vrijeme učio plesati. Njegova je supruga također bila iz Gole. Roditelji su nas cijenili i uvijek je bilo lijepo surađivati. Nikada nismo imali nesporazuma, a i u kolektivu smo se lijepo slagali. Zadovoljstvo svih strana nije moglo izostati.

Spomenuli ste da Vam je želja bila doći raditi u Čakovec.

Đurđa Vidović: Bilo je to više od želje. Ponuđeno mi je mjesto rada u Pustakovcu, kamo sam došla i ostala pet godina. Škola je tu ukinuta ranih sedamdesetih godina XX. stoljeća i pretvorena u vrtić, a mene su premjestili u Drugu osnovnu školu. Tada se škola zvala “Martin Puštek”. Bila mi je to velika čast i zadovoljstvo. Došla sam raditi u Čakovec, a za time sam cijeli radni vijek čeznula. Ozbiljno sam se primila posla, imala sam dobru djecu, dobre roditelje koji su maksimalno bili zainteresirani. Jedino je bilo teško stoga što smo bili vezani kao mentori za Pedagošku akademiju. Držali smo ogledna predavanja za koja smo morali biti kvalitetno pripremljeni, kako bismo uopće moći izaći pred studente.

O Boški

Đurđa Vidović: Boška je bila izuzetno dijete. Kažem to zato što je uvijek bila prodorna i samostalna, vrlo snalažljiva, znala je što hoće i kako to ostvariti. S kolegicama i kolegama u razredu dobro je balansirala. Ona je jednostavno inteligentna osoba. Ponekad sam prema njoj bila nešto stroža nego što je trebalo, ali mislim da je to dalekosežno imalo dobru posljedicu. Željela sam kod nje stvoriti solidne radne navike, kao i kod svakog učenika. Uvijek je dobro prihvatila svaku radnu obvezu koju bih joj nametnula. Kod nje sam znala da dobro reagira na pozitivnu kritiku. Ciljano sam je znala pohvaliti jer sam na to uvijek dobila višestruko pozitivan odaziv. Kritika je kod Boške imala kontraefekt.

Boška Ban Vlahek: Da, to svi kažu. Da sam bila šefica u razredu.

Đurđa Vidović: Pa da, Boška je bila odlična učenica, a mnoge su je djevojčice željele slijediti. Imala je prijateljice u razredu koje su je voljele, i ona njih, i koje su je rado sustizale u radu i učenju. Nije bilo u njezinom razredu teško postići disciplinu. Djeca su bila vrlo pažljiva i dobra, sve je teklo bez problema. Primijetila sam da su i Boškini roditelji uvijek bili iznimno zainteresirani za njezino školovanje. Roditelje sam najradije primala individualno, a putem roditeljskih sastanaka rješavala samo najvažnije. Nikad se nisam prevarila. Dosta sam dobro upoznala svako svoje dijete. Ponekad su, naravno, bili razigrani, ali to se podrazumijeva. Boška je bila vrlo zaigrana, voljela je sport.

Boška Ban Vlahek: Igrala sam tenis. Jako sam voljela sport iako se to danas na prvi pogled ne vidi (osmijeh).

Prvi dan

Boška Ban Vlahek: Prvog dana na nastavi bilo mi je iznenađujuće. Bila sam ugodno zatečena pojavom svoje učiteljice Đurđe.
Nisam imala strahopoštovanje, već poštovanje. Ja volim strogoću jer volim red. Takva sam i danas. No, mi smo s drugaricom bili i prijatelji.

Đurđa Vidović: Izbacila sam je iz takta kad sam odvojila djevojčice i dečke. Stavila bih u klupu jednog boljeg i slabijeg učenika, a Boška je bila uvijek orna za pomoć.
Ona se uvijek uistinu davala bez rezerve, svakome tko bi tražio pomoć. Njezina osobita kvaliteta je ta što je priskakala u pomoć i kad kolege to ne bi tražile. Ona naprosto vidi i osjeća druge ljude oko sebe, uviđavana je i umješna u komunikaciji. Takva je bila kao djevojčica, a sad je to još i više.

Boška Ban Vlahek: Sad, kad je učiteljica spomenula razmještaj po klupama, sjetila sam se da je meni bilo jako žao jer je moju najbolju prijateljicu Martinu Kursar stavila u klupu s Igorom Sklepićem. On je bio moj dečko, bila sam jako zaljubljena u njega i bilo mi je krivo što Martina sjedi s njim. To mi je trauma iz djetinjstva (osmijeh).

Đurđa Vidović: Ali danas pamtiš samo vesele stvari, zar ne?

Boška Ban Vlahek: Uvijek. Tako sam “programirana”. Da ljude pamtim po dobrom i da prema drugima budem susretljiva.
Ništa mi nije teško, dobro sam organizirana, volim posao koji radim i mislim da sam dobro odabrala, a najvrednije mi je razumijevanje supruga Ognjena i ljubav prema našoj djeci Matildi i Matku.

Đurđa Vidović: Evo, vidite, Boškini roditelji izgradili su skladnu ličnost i usadili joj borbenost. Znate, ona nekad nije imala granice u tome da se založi za druge. Zaštitnički porivi važna su vrlina.
Boška Ban Vlahek: Moja mama Vas pozdravlja, a prijatelji iz razreda su mi rekli da ćemo se jedan dan organizirati i doći Vam u posjet. Svakako nas očekujte.

Roditelj

Boška Ban Vlahek: I sama sam majka, no, uviđam da se danas djeci puno toga dopušta i da roditelji nastoje ispuniti svaku dječju želju. Usađivanje nepotpunog vrijednosnog sustava kasnije ima posljedicu što djeca i mladi ne znaju pravu vrijednost mnogo čega, baš zato što dolaze do toga i sve rjeđe sudjeluju u stvaranju nečega - svojim radom ili razumijevanjem tuđeg ulaganja.

Josip sa zabave

Đurđa Vidović: Bila sam na jednoj zabavi u Savskoj Vesi i nisam se znala vratiti doma s nje. Kako su moje kolegice otišle ranije i mene ostavile, molila sam Josipa da me otprati kući jer se stvarno sama nisam usudila. Još sam razmišljala - pa ne poznajem ga, put je pun jaruga, valjda će sve biti u redu. Eto, Joža i ja smo u braku već 58 godina.

Volim svoju obitelj

Boška Ban Vlahek: Mi smo velika obitelj. Naši roditelji Jasminka i Zdravko imaju nas četvero - brata Borka, Bojanu, Korinu i mene. Mislim da je važno da se obitelj drži zajedno i da jedni drugima budemo osobe od pomoći i razumijevanja. Zato su nam i bake i djedovi važni. Baka Amalija i djed Stjepan su preminuli, a baka Ljubica i dalje nam je izvor učenja. Stariji su uvijek vrelo životnih priča i sve što kažu suptilno i nježno, prožmu nekom važnom po(r)ukom.

Obrazovanje je bilo u modi

Đurđa Vidović: Bila je moda u ono vrijeme da smo svi iz Gole krenuli u školu. Ja se čudim kad su ljudi školovani, što to ne iskoriste. Mi sirotinja, koji smo bili opljačkani do kraja, plaćali smo prilično visoku cijenu da bi se djecu obrazovalo. Moji su roditelji moje školovanje i boravak dosta plaćali časnim sestrama.

Nisam za

Đurđa Vidović: Nisam za vjeronauk u školi jer je to sadržaj kojem je crkva prirodno okruženje. Kad ljudi dođu u crkvu, s njom uspostavljaju i određeni odnos. Možda bi predmet religije bio prikladan kao oblik stjecanja općeg znanja.