MOJA PRVA UČITELJICA: Miroslav Horvat i Ljubica Horvat

Sanacijski upravitelj Županijske bolnice Čakovec Miroslav Horvat, dr. med. rodom je i živi u Belici. Tu je 1973. krenuo u tadašnju područnu školu Osnovne škole Pribislavec. Njegova učiteljica razredne nastave bila je Ljubica Horvat koja je 1957. godine rodnu Petrinju zamijenila životom i radom u Donjem Mihaljevcu, a potom i Belici.
- Krenuo sam u osnovnu školu ‘73. godine i volio bih reći da mi je sjećanje na školske dane u izrazito lijepom sjećanju. Išli smo u staru školu u čijem smo se dvorištu nebrojeno puta igrali. Sjećanja na djetinjstvo i prve školske godine u Belici vrlo su mi ugodna, kaže Miroslav Horvat.
Ljubica Horvat sa suprugom Ivanom (pok.) ranih 1980-ih godina doselila je u Čakovec, gdje i danas živi. Na početku našeg druženja vratila se u 1957. godinu.
- Te sam godine iz Petrinje došla raditi u Donji Mihaljevec. Tamo je ostala cijela moja obitelj, a ja sam i imala želju na neko vrijeme promijeniti sredinu, pa se vratiti. Kako vidite, u Petrinju se nisam vratila, kaže Ljubica Horvat.
Kako to da ste došli baš u Međimurje?
- Tražili su učitelje u Donjem Mihaljevcu i u Drnišu. Uzela sam geografsku kartu i malo je proučila. Nisam poznavala teren, ali sam znala da je Čakovec u ravnici, pa mi je to zvučalo primamljivije od Drniša. Moj izbor pao je na Međimurje i tako je i ostalo.
Kako su Vam izgledali prvi dani u selu?
- Donji Mihaljevec je malo selo, ali ljudi su bili vrlo simpatični. Mi učitelji imali smo stan u školi i bilo je ugodno. Dobila sam u školi razredništvo u nižim razredima, ali sam u predmetnoj nastavi još poučavala hrvatski i njemački jezik. Vaši prijašnji sugovornici u ovom serijalu već su rekli da nekada nije bilo dovoljno nastavnika, pa smo predavali svi mi koji smo bili na raspolaganju. Radili bismo doslovno cijeli dan. Prijepodne razrednu nastavu, a popodne predmetnu. Nije to bilo ništa strašno, imali smo i dalje vremena za sve.
Sudbina
S obzirom da Ljubica Horvat nije kupila povratnu kartu za Petrinju, u Međimurju je pustila korijene. Tome je uvelike pridonio njezin budući suprug Ivan kojeg je upoznala na svom prvom radnom mjestu.
Ljubica Horvat: Svog supruga upoznala sam u školi u Donjem Mihaljevcu. I on je bio učitelj. Došlo je u školi do spoja i pomiješala se krv. On je čisti Međimurac, a ja sam miješana, od Slovenije do Like (osmijeh).
Recite nam nešto o dolasku u Belicu.
Ljubica Horvat: U Belicu smo došli 1963., kad se počela renovirati škola, danas stara škola. Onda je krenula akcija i za asfaltiranje, pa smo potom osnovali Aktiv žena, Društvo Naša djeca. Škola je uistinu bila pokretač društvenog života. Mi smo bili i nastavnici i aktivisti. Osnovali smo folklor, dramsku grupu, tamburašku...
Kako su Vas ljudi prihvatili?
- Ljudi su i u Belici bili gostoljubivi, vrlo ugodni, baš mi je bilo lijepo. Imala sam osjećaj da neke ljude poznajem već godinama, a tek sam došla. Suprug je postao ravnatelj, a ja sam radila u razrednoj nastavi. Neću vam priznati da je to bio rad u otežanim uvjetima, ali da, malo sam bila pod povećalom.
Nova učiteljica
Miroslav Horvat: Kad sam došao u osnovnu školu, moja učiteljica bila mi je posve nova osoba. Godinu dana išao sam u predškolu, a ona se održavala u školskim prostorima, ali učiteljica Ljubica mi je s početkom škole bila netko novi.
Škola je bila u blizini crkve tada, je li tako?
Miroslav Horvat: Jest. Tamo je nekad bio i vrtić i školska kuhinja. Pokojna učiteljica Barbara Klenak te Dušan i Jelena Plavljanić također su tamo stanovali. Tih nekoliko zgrada bilo je u funkciji školstva. Sjećam se da smo kao djeca imali raspored učenika koji odlaze po obroke. Kuhinja je od školske zgrade bila udaljena nekih stotinjak metara, išlo se preko vrta. Znate da smo jedva čekali kad ćemo biti na redu da idemo po užinu?! Nama je to bio doživljaj, bila je stvar iščekivanja da odemo po hranu. Danas je to čudno, ali nama je bilo interesantno. Inače je dvorište zgrade bilo veliko, prikladno za sportske aktivnosti, imali smo i bunar iz kojeg smo vadili vodu za potrebe škole. Bila je tu i zgrada zadružnog doma u kojem su također bile dvije učionice i prostor za slobodne aktivnosti. Polazio sam tada dramsku sekciju. Postoje crtice i druženja koja nikada neću zaboraviti.
Što ste voljeli u školi?
Miroslav Horvat: Prirodnjak sam i volio sam tu skupinu predmeta. Osobito matematiku. Nisam baš pjevač (osmijeh). U našem C razredu bilo nas je tridesetak i svi smo imali neke talente. Dodao bih da nas je u generaciji bilo gotovo stotinu, a danas dođete u Belicu i vidite samo jedan razred neke generacije.
Područna, pa osnovna škola
Miroslav Horvat: Učiteljice, neki dan gledao sam učeničku knjižicu, pa sam vidio da smo bili područna škola. To donedavno nisam ni gledao tako, ali doista, OŠ Pribislavec nam je bila matična škola. Polazio sam u Pribislavcu nastavu od 5. do 8. razreda. Baš je bilo lijepo.
Ljubica Horvat: Da, Pribislavec nam je bio centralna škola, ali mi smo bili uspješniji. To su rivaliteti između dvaju bliskih mjesta, ali stvarno smo se jako trudili. Belica je 1982. postala osnovna škola i odvojila se od Pribislavca. Te smo godine dobili novu školu. Bilo je puno ljepše raditi, pravo zadovoljstvo.
Miroslav Horvat: U moje vrijeme išli smo u Pribislavec školskim autobusom, a to je bio doživljaj za sebe. Doista. Puno smo se družili, kad bismo čekali autobus uvijek bismo nešto zaigrali, lovili se i tako. Bilo je super.
Smatrate li, gospođo Horvat, da je važno da učitelj živi tamo gdje radi?
Ljubica Horvat: Po svojoj prošlosti, radu i iskustvima, rekla bih da tome jest tako. Ne samo zbog činjenice putovanja, na nju se čovjek jednostavno navikne, već zbog toga što u mjestu u kojem živite poznajete ljude. Tu ste stalno prisutni, srećete se, znate neke situacije, pa možda kroz drugu prizmu gledate na određena stanja vezana uz školske obveze. Mislim da je to bitno. Gledajte to i na ovaj način: ako vam roditelji ne dođu na sastanak ili na primanje, onda ih ne poznajete, a kad živite u mjestu, onda ih znate. Moram ipak dodati da sam s roditeljima imala lijepu suradnju i u Donjem Mihaljevcu i u Belici. U srednjim školama taj suživot u istoj sredini nije toliko važan jer u njih već dolaze mladi ljudi, no, za osnovnu školu to je dosta važno. Nije presudno, ali je svakako prednost.
Liječnici,
veterinari,
farmaceuti
Doktore Horvat, oduvijek ste znali da ćete biti liječnik?
- Ne, ta je odluka sazrela kad sam bio u srednjoj školi. U moje vrijeme, prva dva razreda srednje škole imali smo opće obrazovanje, pa onda struku. Upisao sam tadašnji Građevinski obrazovni centar (GOC) i nakon dvije godine otišao u Srednju medicinsku školu Varaždin. Do zadnjeg trenutka upisa na fakultet dvojio sam - otići na veterinu ili medicinu. Upisao sam i jedno i drugo, ali je prevagnulo to da, ipak, brinem o zdravlju ljudi.
Dobro što ste imali dvije godine srednje škole za razmišljanje.
Miroslav Horvat: Nekako taj vid obrazovanja koji smo mi imali ima svojih prednosti. Počesto su te dvije godine općeg smjera prava dobrobit jer mladima se otvore novi vidici, prepoznaju svoje afinitete, pa lakše odluče što upisati dalje. No, nema pravila. Vidim to po svojim kćerima Ines i Mateji koje su gimnazijalke. Mislim da se ni nakon četiri godine neće lako odlučiti samo za jednu opciju, već još uvijek važu. Imamo i trogodišnju Janu. S njom ćemo tek vidjeti kako će to izgledati. Kod mojih cura ljuti me to što čekaju zadnju minutu da ih povezem do škole. Čekam u autu i mislim: Kako mogu biti tako ležerne? Odlične su učenice, bolje su od mene, idu po natjecanjima, ali nonšalantne su. Djeca su danas opuštenija. Mi smo u školu dolazili i sat ranije. Sve se promijenilo (osmijeh).
Ljubica Horvat: I moja unuka Regina ide u 3. razred gimnazije, pa dvoji. Voljela bi biti farmaceut, ali ima i drugih želja.
Miroslav Horvat: Farmaceuti su deficitarni, to je solidan izbor i izazovna profesija. Naime, privatne ljekarne zaposlile su dobar dio farmaceuta i došlo se do deficita u struci. U to smo se posvjedočili u Županijskoj bolnici jer smo i mi tražili farmaceuta za bolničku ljekarnu. Javila nam se samo jedna osoba.
Odličan s jednim “incidentom”
Vratimo se još malo u Vaše osnovnoškolske dane. Recite nam kakav ste učenik bili?
Miroslav Horvat: Bio sam odličan. Ali imao sam i mali incident u svoje doba. Sjećam se da sam zaboravio napisati nekakav sastavak i učiteljica Horvat mi je dala jedan.
Ljubica Horvat: Mislim da sam bila pravedna. Nisam poklanjala ocjene niti prelazila olako preko neznanja ili propusta. Djecu se lako uči odgovornosti kad su mali. Ta jedna jedinica često je snažnija poruka od bilo kakve druge. Učenik trebao osjećati da je određenu ocjenu zaslužio, odnosno, da je njome ocijenjen njegov trud. Danas djeca znaju više jer im je dostupnost informacija bolja i jednostavnija, pa se čini da znaju više. No, nekada su se i znanja sporije multiplicirala nego što je to danas. Imali smo i mi puno odličnih učenika, djeca su bila zainteresirana za program koji smo obrađivali. U konačnici, inspekcije su svaki čas išle po školama i vrednovale naš rad.
Miroslav Horvat: Slažem se s učiteljicom. Ne vjerujem da ima razlika u ocjenjivanju nekad i sad. U moje doba nije se osjećala razlika niti sam ikad imao osjećaj da sam zakinut. Ponovo ću spomenuti kćeri za koje vidim da, kad nauče, dobiju dobru ocjenu, a kad kiksaju, i to ima svoju cijenu. Mislim da nastavnici savjesno rade svoj posao. Nezahvalno je generalizirati, svatko ima vlastiti pristup i karakterne osobine.
Ljubica Horvat: Nešto ću vam ispričati vezano uz Miroslava. Živo se sjećam da je on uvijek stajao pored mene kad bih ispravljala njegov test ili zadaću. Njega je zanimalo u čemu je u radu pogriješio i to bismo uvijek prokomentirali. Većina djece samo bi ostavila svoj rad i otišla na mjesto. Djeca koja stanu uz nastavnika i pokazuju zanimanje za ono što su napravili, pa tako žele i ispraviti pogreške, usmjerena su i odgovorna. Uvijek sam znala da će od takve djece nešto biti, baš zato što su posvećeni.
Pitaju li Vas unuci o Vašim učiteljskim danima?
Ljubica Horvat: Najstariji unuci su Karlo i Ivan, njima školske peripetije odavno nisu u fokusu. No, Ivan je već otac, pa sam i prabaka. Regina ide u gimnaziju, a Stella u sedmi osnovne. Njih dvije me baš puno pitaju o tome kako je nekada bilo u školi, jako ih to zanima. I sin Miroslav često zna pričati kako je to bilo nekada, osobito u vrijeme u kojem smo bili u Belici. Uz unuke Stellu i Reginu dosta sam vezana, privržene su mi. Dečki su već 30-godišnjaci, otišli su, pa su spone drugačije, no, drago mi je što s djevojkama mogu podijeliti nešto iz svojih lijepih dana.
Pratite li stanje u prosvjeti danas?
Ljubica Horvat: Pratim putem televizije, pa čak i kritički razmišljam. Ne mogu vam baš sve reći, nešto moram zadržati i za sebe. Teško mi je komentirati nešto konkretno jer već dugo nisam u praksi, no, smatram da prosvjetu treba malo više poštivati u društvu. To vrijedi i za svaku drugu djelatnost, ali prosvjeta je osjetljivo područje jer riječ je o radu s djecom i mladima, a tu smo uvijek hipersenzibilni.
Aleksandra Ličanin

Vrijeme novih pravila
Ljubica Horvat: U mirovini sam od 1992. godine. Radila sam s devet generacija djece, njih oko tri stotine. Nisam u praksi 22 godine, ali primjećujem da su današnja djeca drugačija. Vidim to po svojim unucima. Ali dobro, svako vrijeme ima svoja pravila u koja se ljudi nastoje ukalupiti. Možda su mi baš zato moji unuci danas inspiracija za pjesme koje pišem. Uz njih su mi vezani i dani jer brinem o kućanstvu i rado sam u vrtu. (al)

Vjeronauk u školi
Ljubica Horvat: Imali smo nekada prešutnu suradnju škole i Crkve. Muž Ivan i ja stanovali smo preko puta crkve u Belici, pa smo uvijek bili u kontaktu sa župnikom Stjepanom Crnčecom, no, školstvo i religija bili su odvojene stvari. Vjeronauk je danas izborni predmet u školi, ali smatram da mu je ipak mjesto u crkvi. U školi ima puno predmeta koje se mora obrađivati i savladavati, zato bih radije da djeca na vjeronauk idu u crkvu. Glavni razlog za to je taj da je to onda pravo opredjeljenje za vjeronauk i odnosi se na tu kuću u kojoj se odvija.
Miroslav Horvat: Gledajući upravo praktičnu stranu vjeronauka u školi, pitam se jesu li djeca nekada bila veći vjernici nego su to danas? S druge strane, u vrijeme u kojem smo imali izvannastavne aktivnosti i vjeronauk u crkvi, to su bila dva odvojena doživljaja. Veza s crkvom na taj je način drugačija. Po meni, potpunija. (al)

Struji struja
Ljubica Horvat: Kad sam iz Petrinje doselila u Donji Mihaljevec, jedino razočaranje bilo mi je što nije bilo struje. U Petrinji smo je imali, pa sam se jako iznenadila. No, za godinu dana već smo pokrenuli ljude i uvedena je struja, kupljeni prvi televizori. Malo-pomalo, selo se razvijalo, a ja sam se i osobno uključila u njegov život. Tamo sam upoznala i svog supruga Ivana, a 1963. oboje smo prešli raditi u Belicu. (al)

Opredjeljenje
Ljubica Horvat: Išla sam u Srednju učiteljsku školu u Petrinji. U moje su vrijeme samo Zagreb, Osijek, Pula i Petrinja imali učiteljske škole, zato smo i bili traženi po cijeloj zemlji. Nije bilo dovoljno nastavnika. Jako sam bila zadovoljna svojim izborom. Od početka do posljednjeg radnog dana, a uz rad sam završila i Pedagošku akademiju u Čakovcu. (al)

Škola kao dio života
Miroslav Horvat: I danas mi je Osnovna škola Belica dio života. Nisam se u potpunosti odvojio, a najintenzivnije sam surađivao u vrijeme u kojem su mi kćeri bile osnovke. Bio sam neko vrijeme i član Školskog odbora, baš u doba u kojem smo se pojačano angažirali da se gradi školska sportska dvorana. Danas povremeno držim predavanja zahvaljujući lijepoj suradnji s ravnateljem Antunom Žulićem, a i većinu nastavnika poznajem. (al)