MOJA PRVA UČITELJICA: Nikola Sakač - Lenče Rihtarec

Mladi znanstvenik docent dr. sc. Nikola Sakač iz Štrukovca upravo je onakva osoba kakve svijet voli. Vedar i otvorenog pogleda, jasnih stavova, istraživač u srcu, zauvijek učenik, sudbinom vizionar. Kad je prije četiri godine doktorirao, bio je među najmlađim doktorima znanosti u zemlji, a danas je docent na Odjelu za kemiju Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku. Osim što predaje, bavi se istraživačkim radom. Njegovo područje interesa je analitička kemija, razvoj i upotreba kemijskih senzora za različite namjene - od zaštite okoliša do prehrambene i kemijske industrije.
Toga smo se, između ostalog, dotaknuli u Područnoj školi Zebanec - za susreta s njegovom prvom učiteljicom Lenče Rihtarec iz Selnice. Ovu malu, ugodnu školsku zgradu kao učiteljica je zamijenila onom većom, u matičnoj Osnovnoj školi Selnica. Susret učiteljice i njezina bivšeg učenika bio je dojmljiv upravo zbog topline kojom je praćen i čežnje s kojom je zaključen.
- Ovo je prava škola. Čim sam ušao, u sjećanje su mi se vratili dani u kojima smo ovdje polazili nastavu i igrali se, kaže Nikola Sakač razvučena osmijeha.
Za početak se, ipak, vraćamo u učiteljičine prve dane i pitamo je o stažu u prosvjeti.
Lenče Rihtarec: Kao učiteljica, radim punih 27 godina. U razrednoj nastavi prvo sam radila ovdje u Zebancu - 19 godina, a sad sam osam godina u Selnici u kojoj i živim. Završila sam tadašnju Pedagošku akademiju i nisam mogla dobiti posao. Bila sam tri godine na Zavodu za zapošljavanje, a prva sam predavanja godinu dana držala u Selnici, u predmetnoj nastavi matematike, fizike i kemije. Dobro sam se snašla zahvaljujući pripremama, ali u cjelini mi se sviđalo. Onda sam prešla u Zebanec i preuzela treći razred. Nikolina generacija bila mi je prva s kojom sam radila “od početka”.
Nikola Sakač: Moji školski dani počinju u ovoj zgradi 1989. godine i sada ih se živo sjećam kad sjedim s vama u ovoj maloj zbornici. Prekrasno je. Ovdje je raj. Ovo je prava škola. Igrali smo se non-stop, bili smo vrlo živahni. Imali smo u blizini pješčano igralište, igrali smo se lovice, graničara. Može li škola biti ljepša? Pješke smo išli u školu iz Štrukovca, s velikom torbom, svi smo bili u apsolutnoj formi. Po snježnom zapuhu upadali bismo u snijeg do prsa. Prekrasno! I sve je to povezano s ovom školom koja ima dušu.
Mala škola,
životinjice,
kilometri
Nikola Sakač zvuči poput dječaka kad govori o “svojoj maloj školi”, a čim su tema senzori, istraživanja, tehnologije - iz njega progovara znanstvenik kojeg vam valja koncentrirano slušati želite li upiti sve što govori. A govori brzo jer brzo i disperzirano misli.
Nikola Sakač: Volio sam prirodu, to mi je bilo najbolje od svega. Uvijek sam okolo skupljao žabe, skakavce, ma sve. Stavljao sam ih u vrećicu i onda su mi životinjice obično krepale jer sam ih ostavio bez zraka. Učiteljice, sjećate se da smo stalno išli u prirodu?
Lenče Rihtarec: Naravno da se sjećam. Tvoja me generacija “primorala” na prilično kilometara. Bilo ih je 28, što je za područnu školu puno. Kako nismo imali dvoranu, mi smo se snalazili. Spajali smo i hrvatski jezik s tjelesnim, učeći vani, jer naučiti čitati i pisati naprosto moramo. Danas imamo sat hrvatskog manje nego ranije generacije, ali učili smo i uz igru.
Učitelji (za)uvijek uče
Lenče Rihtarec: Do danas sam promijenila metode rada zahvaljujući iskustvu i tehnici. Činjenica je također da imamo puno seminara u novije vrijeme, za razliku od nekada, kad smo imali jednog zastupnika škole koji bi išao na seminar, a potom ostalima prezentirao ono što je slušao. Sad se lakše dodatno educirati, praktičnije rekla bih, jer i na internetu možemo pronaći neke korisne informacije i smjernice. I dandanas učim, a najviše naučite uz djecu.
Nikola Sakač: Ali i djeca su danas drugačija nego što smo mi bili. Svako vrijeme ima svoja pravila.
Lenče Rihtarec: Djeca se jako mijenjaju. Od Nikole do danas promjene su velike. Mislim da se i odnos do naše struke promijenio, osobito što se tiče roditelja, a potom i djece. Inače nemam poteškoća u komunikaciji s roditeljima, doista ne, ali vidim da je ta interakcija također promijenjena i da iziskuje puno energije svih strana.
Prvi dan,
današnji dan
Nikola Sakač: Krenuo sam u prvi razred sa šest godina. Sjećam se da me dopelao poštar Jožek Kvakan, a ja sam se čudio zašto me on sad tu ostavlja? Ali, brzo sam se uklopio jer smo svi tu bili domaći i zapravo smo se svi odmah skompali. Bile su to naše jako lijepe četiri godine. Odlazak u 5. razred u Selnicu malo mi je bila promjena, ali dolazili smo u Zebanec saditi voćnjak. Nakon osnovne sam otišao u Gimnaziju Čakovec, što mi je bilo vrlo zanimljivo razdoblje života.
Bili smo dobra ekipa i četiri godine doslovno su proletjele. Potom sam u Osijeku upisao biologiju i kemiju. Bio sam vrlo uspješan. Dobio sam nekoliko priznanja, Rektorovu nagradu i tako. Otišao sam na tri mjeseca na studentsku praksu u Berlin, na njihov prestižni Institut za nutricionizam, i bilo je fantastično. Tamo su mi se pobudile istraživačke ambicije iako sam i za studija istraživao, ali više na biologiji, nego na kemiji. Shvatio sam da je kemija ta koja me okupira više jer je analitička, to tako ide, a i sloboda koju daje priroda privukla me. Zaposlio sam se na Fakultetu kemijskog inženjerstva i tehnologije i doktorirao s 27 godina. Danas mi je 31 godina, jako puno radim na različitim područjima, ali generalno se bavim senzorima. To je također vrlo zanimljivo područje jer tržište kemijskih senzora raste 20 do 30 posto na godišnjoj razini. Njihovo tržište se samo u Americi okreće u milijardama dolara godišnje.
Precizirajte nam svoje područje rada.
Nikola Sakač: Bavim se biokemijskim senzorima. Našao sam poveznice s biologijom, pa spajam sve svoje interese jer senzori koje razvijam koriste se u okolišu, medicini, svugdje. Kemijski senzori doista su top i bitno je da se Hrvatska senziblizira za to jer njihova primjena donosi ogromne uštede.
To su, dakle, minijaturne spravice koje vam daju brze odgovore o traženim mjerama u okolišu, vezanim uz zrak ili bilo što drugo. Mislim da smo na našem fakultetu u tome najbolji u Hrvatskoj, odnosno, bez prave konkurencije. Preko EU strukturnih fondova kandidirali smo jedan projekt koji je vezan uz monitoring okoliša i na tome radim s vrhunskom ekipom. Projekt je sada u postupku evaluacije, pa ne mogu podrobnije o tome govoriti.
Učenje iz radoznalosti i(li) zbog ocjene?
Lenče Rihtarec: Na samom početku mog radnog vijeka, posao učitelja bio je puno poštovaniji nego što je u današnje vrijeme. Stvarno smo maksimalno degradirani. Uz to, odnosi su drugačiji.
Nekada nije bilo šanse da mi, npr., padne spužva na pod, a da je ja dignem. Nisam mogla biti toliko brza koliko su djeca bila brža i pristojna. Danas imam dojam da, nekako, stvaramo od djece gotovane, obasipamo ih s puno informacija umjesto da ih pustimo da sami traže. Nekad su djeca učila iz radoznalosti, a danas uče radi ocjene.
Nikola Sakač: Vremena su danas drugačija, dinamičnija, no, bitno je naglasiti ono što zapravo svi mi znamo, a što se voli zaboraviti - da liječnici i profesori, odnosno, učitelji jesu baza društva.
Nakon obitelji, oni su ono na čemu društvo počiva, osobito odgojne i obrazovne institucije. Tome bi se trebao dati važniji naglasak jer se tako motivira korpus zaposlenih u tom sektoru. To bi se trebalo promijeniti.
Aleksandra Ličanin

Od srca u srce
Nikola Sakač: Vrlo često posjećujem svoje u Štrukovcu. Tu su mi roditelji Marija i Ivan, imam ovdje prijatelje, idemo nedjeljom zajedno na misu. Imam stariju sestru Natašu koja je diplomirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i na Učiteljskom fakultetu u Čakovcu te mlađu Ivanu koja u Osijeku, kao i ja, završava studij informatičke znanosti. Učiteljicu Lenče Rihtarec ne srećem često. Nismo se vidjeli od godišnjice osnovne škole, prije sedam godina, zato vam hvala na ovoj izvrsnoj prilici. Jako mi je drago, baš mi je kraj srca toplo što se vidimo danas i upravo ovdje.

Nikola Sakač: Međimurje ima veliku šansu izvući maksimum boljitka iz institucije Međimurskog veleučilišta u Čakovcu. Stvarno tako mislim, samo treba pozitivno razmišljati i angažirati se uz stručni kadar koji će aktivno i kvalitetno raditi za boljitak veleučilišta. Mislim da dekanica Nevenka Breslauer radi dobar posao, maksimalno se angažirajući oko studijskih programa. Fali zamah u zapošljavanju. Znamo kako tu stvari stoje i da je to viša sila, ali to se mora brzo i u bitnome promijeniti, kako bi MEV napredovao i kao ustanova i kao okosnica razvoja za cijelu regiju, pri čemu mislim na međunarodnu scenu. Održivi razvoj kao smjer na MEV-u nešto je što je u najmanju ruku aktualno, a zapravo je puno više od toga. To je nešto što je nužno. Školovanje eko-inženjera održivog razvoja ne treba samo industriji, već i institucijama u Hrvatskoj. Vani to puno bolje funkcionira, od njih moramo učiti i istodobno stvarati nešto svoje. Puno je manevarskog prostora i u tom pogledu treba senzibilizirati javnost. Po meni, MEV ima sjajnu budućnost upravo na smjeru Održivi razvoj i zato im treba diplomski studij, 4. i 5. godina, jer mladi ljudi će s tom diplomom imati perspektivu. Da ne bude zabune, kad diplomiraju - sve je na njima i njihovim vještinama. Završeni studij danas nije sve! Tek treba dokazati koliko vrijedite u uskoj ili širokoj specijalizaciji. U Međimurju imamo industriju koja svoju djelatnost bazira na ekologiji i održivom razvoju i kad se sve to spoji - sinergijski učinak ne bi smio izostati.

Drvena igračka u peći
Lenče Rihtarec: Nismo imali centralno grijanje u učionici, već kaljevu peć. Čak sam jednom spalila kaput kad smo sjedili u prehladnom prostoru i pokušavali se zagrijati uz peć.
Nikola Sakač: A sjećate se da smo drvene igračke skrivali u tu peć? Mislili smo da ih tamo nikada nećete tražiti, ali skužili ste nas.

Prva četiri su presudno važna
Nikola Sakač: Naša učiteljica bila je ne samo korektna, nego nam je bila i uzor. To je stvarno tako. Ona je kao osoba pozitivna i to je na sve nas utjecalo. Mislim da smo danas uspješni ljudi uvelike zahvaljujući njoj. Mene je to obilježilo, i to kažem od srca. Mala škola i razredna nastava presudno su važni u školovanju djeteta.

Nikola Sakač: Jačanje istraživačkih kapaciteta i povezivanje s industrijom je nužnost. Sadašnjost znanosti u razvijenim zemljama je klastering koji Hrvatskoj tek predstoji jer povezivanje ljudi koji su vrlo aktivni, imaju dobre rezultate i apliciraju na projekte nužnost je. Važan je i odlazak u inozemstvo, ali ne radi financija, već isključivo radi prikupljanja iskustava. Ako mladi ljudi završe fakultet, to im nije garancija da će dobiti po-sao. Garancija su njihove kompetencije i vještine koje su stekli tijekom studija i daljnje usavršavanje. To su jedine prave reference i to sada pogotovo dolazi do izražaja. Za istraživačke procese ima puno novca, no, samo ih najbolji mogu dobiti.
U tom području postoji gusta interakcija, a scena je vrlo dinamična i u Hrvatskoj otkako smo ušli u EU. Naš veliki problem je taj što još uvijek nema dovoljno senzibiliziteta za transfer tehnologije, dakle, spajanje znanosti, istraživačkog sektora s industrijom.

Poruka
Lenče Rihtarec: Nikola je uvijek bio izrazito odgovoran i prijateljski raspoložen prema svima. Ponosna sam na njega i na svako dijete, učenika kojem sam predavala i predajem. Bilo je djece koja nisu nastavljala školovanje nakon osnovne i, iako mislim da je školovanje vrlo važno, treba reći da su ljudskost i toplina također vrlo važni. Bez obzira na znanje, mi djeci nastojimo ugraditi i te vrijednosti.