MOJA PRVA UČITELJICA: Vinko Horvat - Terezija Fuš

Vinka Horvata iz Kotoribe naša javnost poznaje kao poduzetnika i dugogodišnjeg predsjednika KUD-a Kotoriba. Ovu posljednju ulogu prepustio je mlađima, no, njegova angažiranost na amaterskoj kulturnoj sceni nije izgubila na intenzitetu. I dalje je prvi među jednakima - svira bugariju u tamburaškoj sekciji koja kotoripskom KUD-u daje na prepoznatljivosti i značajnoj prisutnosti na sceni.
Njegova učiteljica razredne nastave bila je Terezija Fuš, rođena Kotoripčanka koja je počela raditi davne 1949. godine. U mirovinu je otišla 1988., a radni vijek u Kotoribi provela - kako sama kaže - na lovorikama dobrog rada i dobrih generacija učenika. Susreli smo se u domu gospođe Fuš.
- Dobro došli u moj skromni dom. Živim sama otkako je suprug Nikola preminuo prije deset godina. On je također bio Kotoripčanin. Sudjelovao je u Narodnooslobodilačkoj borbi, potom neko vrijeme radio u policiji i, kao zadnje radno mjesto, zaposlio se u Donjoj Dubravi, u uredu Općine. Znate, samoća nije lijepa, kaže nam glasom punim topline i odmjerenosti ova gospođa lijepih manira.
Vraćamo se u njezine prve dane učiteljskog poziva i prisjećanje na težak život u Lici. Poticaj za to daje i Vinko Horvat koji poznaje okolnosti iz tog vremena, s obzirom da ih je od svoje prve učiteljice već čuo.
Vinko Horvat: Drugarice, ispričajte Aleksandri o prvim danima u Latinu, ono što ste i meni pričali.
Terezija Fuš: Dekretom sam otišla raditi u Liku. Neiskusna i mlada, poslana sam u selo Latin. Tamo su obiteljske kuće bile razbacane po brdima, a škola je bila u jednoj od kuća. Vladala je bijeda, bez mogućnosti da se kupe hrana ili odjeća. Bila sam gladna. Odmah prvih dana mog rada došao mi je inspektor, rekla sam mu da želim pobjeći iz Like i da sam gladna. Rekao mi je: “Terezija, nemoj. Snađi se.” Uvjerio me da ostanem u selu i pitam mještane za pomoć. Radila sam s 50-ero djece od 1. do 4. razreda, a nakon inspektorovih riječi, ohrabrila sam se i molila djecu da mi svaki donese po jedan krumpir, da imam što jesti. Djeca su svašta donijela, moji su me učenici nahranili.
Gdje ste živjeli?
Terezija Fuš: U jednoj kućici koja je imala kuhinju i dvije sobe. Meni su dali sobu ispod koje je bio podrum i u njemu krave. Možete zamisliti kako je to izgledalo i mirisalo. Prala sam se iz jednog lončića od litre i pol. Ni lavora nije bilo. No, blizu je bio potok, pa sam znala vrebati priliku kad nikoga nema - da se operem. Umivala sam se iz lončića, a prala u potoku. Srećom, nisam ostala dugo u Lici. Tu školsku godinu.
Od Like do
Međimurja
Nakon Like, odlazite raditi u Sisak. Kako je tamo bilo?
Terezija Fuš: Bila sam trudnica kad sam došla raditi u Sisak. Suprug i ja dogovorili smo se da kćerka nosi ime Jadranka. Tad su bile same Jadranke. Budući da je Nikola sav bio u nekoj slobodi, otišao je i dao zapisati Slobodanku. Tako smo mi dobili Slobodanku koju smo u startu zvali Seka. I danas je tako. Pošto sam bila trudna, nisam radila u gradu, već u selu Crnac koje je 6 kilometara od Siska. Nakon poroda su me vratili da radim u Sisak. U Crncu je inače bilo lijepo.
Kakav je bio Vaš put do kotoripske osnovne škole?
Terezija Fuš: U Međimurje sam došla raditi najprije u Donji Kraljevec. Tamo sam bila vrlo kratko, potom sam premještena u Donju Dubravu u kojoj sam ostala tri godine. Bilo mi je jako lijepo. Nikola i ja smo uzeli kredit od 600 tisuća dinara i podigli kuću u Kotoribi jer sam došla raditi ovamo. Moram vam reći da smo kredit otplatili lako, nikakva povećanja nam nisu nametali, kao što to čine mladim ljudima danas, pa imaju neprilike i ostaju bez krova nad glavom.
Kažete da Vam je u D. Dubravi bilo posebno lijepo. Što je tome pridonijelo?
Terezija Fuš: Tamo sam imala razred s 56 učenika. Bilo je jako dobro, imali smo dobar uspjeh. Jako sam ponosna na sve svoje učenike. Bila sam stroga nastavnica, zvali su me “hmanja”, ali nije me to smetalo. Radila sam samo na lovorikama. Svaka generacija mi je bila jako dobra i ovdje u Kotoribi, ali u Donjoj Dubravi su bili izuzetno dobri. U Donjoj Dubravi smo suprug i ja imali jako lijep život. Ljudi u selu bili su dobri, zbližili smo se, stekli međusobno povjerenje. Aktivna sam bila u zboru, glumila u dramskoj, plesala u Seljačkoj slozi. Žene su bile posebno dobre, organizirale su čak i tečaje kuhanja. U Kotoribu sam došla raditi 1956. i također sam bila društveno angažirana, ali ne u tom obimu. Bila sam u Seljačkoj slozi, preteči KUD-a Kotoriba.
Sve moje
generacije bile
su dobre!
Terezija Fuš: Kad je o školarcima u Kotoribi riječ, svaka moja generacija bila je dobra. To može potvrditi cijelo selo, pa i kolega Franjo Preložnjak također koji je i vaš kolega, dugo godina u novinarskom radu u listu Međimurje. Imala sam dobre kolege u Kotoribi. Uz Preložnjaka, tu su bile Ružica Feletar, Anica Jauk, Marija Novak...
Vinko Horvat: U osnovnu školu krenuo sam 1960. godine, kao druga generacija drugarice Terezije. Bilo nas je 38 u našem B razredu. Točno se sjećam dana kad me mama dovela u školu. Mi smo ruralna sredina, a dolazio sam u ustanovu u kojoj od roditelja nisi zaštićen i došao sam sa strahom. Nije to bio odbojan strah, već strahopoštovanje. Pitaš se: Što će sad biti? Kad su nam mame otišle, došla je drugarica Terezija koja nam postaje i mentor i drugi roditelj. Nije tada bilo vrtića i pripreme za nešto poput škole, mi smo u ustanovu došli doslovno s ledine. Privikavanje na kućni red škole vjerojatno je svakome ostalo u sjećanju.
Petorka
Pojedini sugovornici u ovom serijalu tvrde da je dobro da učitelji žive u mjestu u kojem rade. Kakvo je Vaše mišljenje o tome?
Terezija Fuš: Nije to imperativ, ali bilo bi dobro da žive ili u mjestu ili na maloj udaljenosti - zbog toga što time upoznaju sredinu i ljude među kojima rade. Budu upućeni u razne životne situacije i vjerojatno su angažirani u nekim aktivnostima vezanim uz mjesto. To pridonosi harmoniji u međuljudskim odnosima. U moje je vrijeme najznačajnija manifestacija škole bila uz Međunarodni dan žena. Škola je kreirala javni program, što je pokazatelj povezanosti zajednice.
Vinko Horvat: Sav društveni život proizlazio je iz škole. Učitelji su bili u svim porama društvenog života, neke stvari čak su i vodili, bili su oni koji nešto novo stvaraju.
Jesu li Vam braća pomagala u školskim obvezama?
Vinko Horvat: Nas smo petorica braće i kod nas je situacija bila takva da smo bili četiri, pet godina razlike. Svoje obveze unutar obitelji i škole obavljali smo samostalno. Jedino nas je povezivalo to što smo nas trojica odrasli u jednoj suknjici. Doslovno. Ta je suknjica opslužila nas trojicu - najstarijeg Stjepana koji je pokojni, Josipa i mene, a mama je još uvijek čuva. Mlađa braća, Đuro i Antun, bila su primjerenije odjevena. Da se vratim na pitanje - prema stasu i uzrastu, pomagali smo u polju, štali, svemu što je činilo naš obiteljski život, a tako je bilo i s obvezama u školi. Svatko svoje. K tome, ja sam u prvom osnovne počeo i ministrirati. U tome sam bio devet godina, pa je i to bila obveza koju moja braća nisu imala.
Pratite stanje u prosvjeti danas?
Terezija Fuš: Ne. Prestara sam za to.
Vinko Horvat: Pratim zbivanja u prosvjeti putem javnih istupa ministra obrazovanja, ali kako nisam prosvjetar, mogu reći da baš i nisam potpuno upućen. No, zanima me opće kretanje u zemlji. Danas, kao privrednik, imam drugačije mišljenje o sustavu školstva nego ranije. Usmjeravanje mladih ljudi u određena zvanja mora imati presudnu ulogu u izgradnji društva, obitelji, gospodarstva. Vlada mora planirati, uvidjeti potrebe za kadrom. Mi produciramo kadar bez perspektive, onaj koji je već dugi niz godina u suficitu i tržište ga ne treba. Neki ljudi nikada neće dobiti pravu priliku da društvu vrate ono što je u njih uloženo. Zato i odlaze u inozemstvo, kako bi se realizirali ili naprosto osigurali kakvu-takvu kvalitetu života. Ljudi imaju svoje kvalifikacije, a društvo im ne daje priliku. To me zanima i u mojoj branši. U metalskoj industriji vlada veliko pomanjkanje kadra. Stižu nekakvi tonovi da će se pristupiti formiranju visokog školstva u mojoj grani, na što kažem: Daj Bože da se realizira.
Aleksandra Ličanin

Umjesto bliskosti, uloge
roditelja i škole distancirane su
Vinko Horvat: Kao laik, smatram da je školstvo prilično sputano i nema odgojnu ulogu kakvu je imalo. Treba reći da ni roditelji ne daju djeci dovoljno u tom smislu. Opravdano ili neopravdano, ali tako je. Školstvo je ograničeno i time što mora biti prepažljivo. To mi je dobar termin jer djeci baš u svemu moraju pristupiti s prevelikim oprezom. Između roditeljske skrbi i skrbi prosvjete velika je praznina.

Divno predavanje s naglaskom
Terezija Fuš: Upravitelj mi je na sat poslao republičku inspekciju s tri člana. Na kraju je bilo kratko zasjedanje i jedan od inspektora rekao je: “Vidjeli smo divno predavanje. Dati sve od sebe u predavanju, a pokvariti to naglaskom jest velika šteta.”

Mladi tamburaši... i oni malo stariji
Vinko Horvat: U 4. razredu osnovne moj je glazbeni talent prepoznao Boris Kanižaj, danas pokojni. Kad nas je okupio, bili smo fantastičan orkestar. Kako vidite, mi - neki stariji, još se uvijek time bavimo, manje-više uspješno. Zadovoljstvo mi je svirati s mladićima u orkestru jer mladi ljudi vas oplemenjuju, a vi im kao zreliji dajete najbolje od sebe.

Terezija Fuš: Djetinjstvo i školovanje bili su mi jako teški. Tada nije bila osmogodišnja, već petogodišnja škola. Nakon toga sam išla u školu časnim sestrama u Zagreb. Sestrama milosrdnicama, i to zato što je tamo bilo jeftinije pohađati školu. Bilo je to vrijeme Drugog svjetskog rata. Išla sam u školu u Gundulićevoj 12. Vladala je velika glad. Dobili bismo malo kruha za ručak i poslije više ništa. U Međimurju su bili Mađari i mama mi nije mogla dati ni kukuruznog kruha. Možda sam bila i jedina među kolegicama koja od obitelji nije mogla primiti nikakvu hranu. Od silne gladi, palo mi je na pamet da iz ormara u kojem su bile košarice s hranom mojih kolegica nešto uzmem i pojedem. Otvorila sam ormar kad nikoga nije bilo blizu i već spustila ruku u košaricu, a onda sam se zaustavila. Nisam mogla. Bilo nas je 90 i palo mi je na pamet: Što ako se dozna, pa bude sramota pred drugim kolegicama? Ta mi se slika pred očima vrti cijelog života. Htjela sam ukrasti, ali nisam. (al)

Kazna za uspjeh
Terezija Fuš: Kad me malo stisne tuga, ponavljam si jednu uspješnu i nezaboravljenu priliku. Imali smo republički test iz hrvatskog jezika i moj 4. razred riješio ga je s 92,28 posto uspješnosti. To je bilo 1975. godine i razred mi se ubrajao među tri najbolja u Međimurju. Za taj i takav rad 2000. godine kaznili su me s 1.136 kuna mirovine, a to mi zimi nije bilo dovoljno da platim plin. Danas je mirovina viša od tog iznosa, ali i dalje preniska da platim sve režije.

Obitelj je primarni odgojitelj
Vinko Horvat: Nije da glorificiram zasluge učiteljice Fuš, ali nisu samo djeca bila ta koja su poštivala učitelje, već i cijela društvena zajednica. Imali smo poštovanja prema starijma. I kod kuće i vani. Društvena je norma bila da djeca budu odgajana primarno u obitelji, a tek potom putem škole.

Radni dani
Terezija Fuš: Danas dane provodim radno. Imam svoj raspored i u pravilu ga ne mijenjam. Ustajem u pet, rano liježem. Dnevnik ne gledam. Ujutro se uredim, a kad kuham kavu, obvezno slušam radio. Počistim prašinu, spremam, kuham, uređujem dvorište, puno čitam. Gledala sam na televiziji neke turske serije, a svojedobno i sjednice Sabora. Zasjedanja više ne gledam. To se ne može gledati.