MOJA PRVA UČITELJICA: Zdravko Holcinger - Ivana Lovrec

Čakovečka vojarna prva je u Hrvatskoj bila oslobođena 17. rujna 1991. godine, a zapovjednik protudiverzantskog voda i jedinica koje su sudjelovale u oslobađanju bio je Zdravko Holcinger Giga iz Čakovca. Odrastao je u Vukanovcu, a osnovnu školu pohađao u Gornjem Mihaljevcu, pa smo se ovih dana susreli s njim i njegovom učiteljicom razredne nastave Ivanom Lovrec, rođenom Međimurec.
Iako u visokoj dobi - za nekoliko će joj tjedana biti pune 82 godine, gospođa Lovrec puna je života, duhovita i očiju punih sjaja.
- Vitalnija je od mene, kaže Zdravko Holcinger o svojoj prvoj učiteljici koju je s veseljem zagrlio pri dolasku.
Susreli smo se u njenom domu jer, kako je rekla, umjetna koljena baš i ne daju da puno šeće uokolo. Dosta se nahodala za mladih dana, kad je bilo sasvim uvriježeno da se kilometri i kilometri prelaze pješke. No, iz rodne Gole, u Podravini nije baš pješke došla do Gornjeg Mihaljevca, i ne “direkt”.
- Ja sam iz seljačke obitelji iz Gole i ponosim se time. Roditelji su me kasnih 40-ih godina prošlog stoljeća poslali u Učiteljsku školu u Zagreb u kojem sam stanovala kod strica. Završila sam je 1953. i već iduće godine otišla raditi u Zdenčac, u Garešničkom Kotaru u kojem sam ostala dvije godine. U Gornji Mihaljevec došla sam 1956. godine, nakon što su me htjeli preseliti da radim u Novom Marofu. To me jako rastužilo, tamo nisam nikoga poznavala i bila sam vrlo kratko. U Zdenčacu je bilo drugačije, tamo su me pozvali prijatelji, pa sam imala nekog poznatog.
A kako je na red došlo Međimurje?
- Ovamo sam htjela doći jer me prijateljica pozvala i preporučila da odaberem neku školu u gornjem Međimurju jer je lijepo okruženje i dobar zrak. Obratila sam se Općini Čakovec i rekli su mi da trebaju učitelje u Lopatincu i Gornjem Mihaljevcu. Lopatinec mi nije zvučao simpatično, nikad nisam čula za to mjesto, a za Gornji Mihaljevec jesam. Tako sam vlakom došla do škole u Macincu u kojem su mi rekli da sam stigla u krivu školu, a da do Mihaljevca moramo propješačiti još pet kilometara, vraća se Ivana Lovrec na svoje učiteljske početke.
Zdravko Holcinger Giga i njegov razred bili su njezina treća generacija osnovaca u Gornjem Mihaljevcu.
Ivana Lovrec: Zdravkov razred došao mi je 1. rujna 1964. i moram vam reći da je on bio lijep dečko. Živahan, bistar, vrlo zainteresiran za nastavu. Volio se često javljati, bio je aktivan. Vrlo drago dijete.
Zdravko Holcinger: Sjećam se da smo u prvi razred pošli u staru školu koja je danas vrtić, a onda u novu, koja je u istom dvorištu. Jako sam volio školu.
Danas ne bih radila u prosvjeti
Sjećanja donose i suze u oči Ivane Lovrec koja kaže:
- Ne radim u vrtu, ne pospremam po kući, ali kuham za cijelu obitelj. Stara sam i mučim se, imala sam pet operacija, ali tu sam. Bit će mi uskoro 82 godine, a kad se sjetim da su neka moja djeca iz razreda prerano preminula ili tragično otišla, bude mi tako teško da vam ne mogu riječima reći. Kad sam otišla u mirovinu, na polugodištu školske godine 1991./1992., mogu vam reći da mi je bilo drago.
Zašto?
Ivana Lovrec: Te nove generacije su drugačije. Znam kako je danas teško raditi u prosvjeti i, vjerujte mi, u takvim uvjetima ja ne bih mogla raditi.
Zdravko Holcinger: Moja je kćerka diplomirala na PMF-u. Odradila je određeni rok u prosvjeti i rekla da će radije konobariti nego raditi u školi.
Vratite se malo u vrijeme u kojem je bilo drugačije. Imate dvije kćeri. Kako je, primjerice, izgledao vaš porodiljni dopust?
- Na porodiljnom sam bila dva mjeseca. Nekada je masa žena ostajala tek dva, tri mjeseca na porodiljnom. Kod mene je situacija bila takva da sam morala ići raditi jer je učitelja bilo jako malo. Naprosto je postojala potreba, a mi smo bili učitelji za sve, ne samo za razrednu nastavu.
Kasnije ste radili i u predmetnoj nastavi?
- Nakon tri generacije u razrednoj nastavi, u kojoj mi je Zdravkova bila posljednja, otišla sam u predmetnu nastavu i predavala puno toga. Čak i likovni. Zapravo sam uz rad upisala današnji Učiteljski fakultet u Čakovcu i diplomirala razrednu nastavu i hrvatski jezik, tako da sam kasnije predavala hrvatski.
Suuuper život
Kako ste se snašli kad ste došli u Gornji Mihaljevec?
Ivana Lovrec: Jako lijepo. Dočekao me tadašnji direktor škole Josip Videc. Njegova supruga Mira nahranila me i dali su mi spavati, a dobila sam i sobu iznad prodavaonice u zadružnom domu, koja je bila meni na korištenje. Bilo je suuuper! I tako pomalo, kasnije sam se uselila u jedan stan, a za godinu dana sam se udala.
Već za godinu dana ste se udali? Brzi ste.
Ivana Lovrec: Pa, uhvatio me moj grešnik Stjepan Lovrec i oženio me. On je prvo bio trgovac ovdje, u Mihaljevcu, a uz rad je završio ekonomsku školu i otišao raditi u Šumariju. Nije bio zadovoljan time što ja radim u školi, a on u Šumariji, pa je i on upisao Pedagošku akademiju.
Vi i Stjepan imate dvije kćeri.
- Da, naša Karmen je danas ravnateljica škole u kojoj sam radila, a kćerka Dubravka živi u Sloveniji. Ali dobro je, oženila je našeg čovjeka (osmijeh).
Odgoj i usađivanje radnih navika najvažniji su
Pitamo učiteljicu Lovrec kakav je Giga Holcinger bio učenik?
Ivana Lovrec: Kako mu je nadimak? Giga? Baš ste me nasmijali, nisam znala da ga tako zovu. Zdravko je bio mali vrag. Uvijek se vrpoljio i bio živ, no, doista drago dijete. Bistro i marljivo. Bio je odličan učenik, a odlični su učenici nekada bili malobrojni. Nije bilo kao danas, kad svi moraju biti odlični. Ne znaju svi za najvišu ocjenu. Moram reći da je Zdravko bio uvijek siguran u sebe, ali vrlo ležeran. Voljela su ga i djeca. Iskreno ću vam reći - bio mi je drag jer je bio i odličan đak. Imala sam 36 djece u njegovom razredu.
Zdravko Holcinger: Danas se petice fabriciraju, i to je nerealno. Ne mogu svi đaci imati prosjek ocjena koji je u kategoriji odličnog. Roditelji sve to isto forsiraju zbog upisa u škole i na fakultete, a onda su prosvjetari pod pritiskom. No, još važnije, i djeca su pod pritiskom toga da moraju znati što više, uče opširna gradiva koja im na koncu nemaju praktičnu važnost u životu. Tu se gubi smisao dobrog obrazovanja.
Ivana Lovrec: Pored toga, djecu se ne uči radnim vještinama. Mi smo s djecom nekada išli u akcije pošumljavanja, berbu grožđa, voćnjaka i drugog. Šuma na ulasku u Gornji Mihaljevec posađena je upravo u Zdravkovo vrijeme. Učenici Osnovne škole Gornji Mihaljevec su je sadili.
Zdravko Holcinger: Danas učeniku date da nešto radi, pa ispadne da mu kršite dječja prava. Ne postoji život bez rada, a na rad djecu i mlade navikavate kad im date da nešto rade. Kako kod kuće, tako i u školi. Nije dovoljno učiti jer nitko ne može živjeti i zarađivati samo od toga što je pun gradiva. Kombinacija znanja i ljudskog rada jedini je način privređivanja u životu. Nešto najgore što sam od drugih roditelja čuo je kad kažu djetetu: “Uči, da ne moraš raditi kao mi.” To je potpuno nesuvislo, jedno isključuje drugo.
Problemi sa
slovenskim
jezikom
Pitam učiteljicu Lovrec što joj je bilo ljepše raditi - poučavati u razrednoj nastavi ili u višim razredima osnovne škole?
Ivana Lovrec: Bilo mi je ljepše u razrednoj nastavi jer djeca su bila zlatna, igrala sam se s njima. No, bilo mi je lijepo i u predmetnoj, ali me hrvatski jezik izmučio.
Zašto?
- Djeca iz, primjerice, Badličana, Prhovca, Tupkovca ili Preseke govorila su i pisala na slovenskom. Sve razumijem, na granici smo sa Slovenijom, ali u školu su mi dolazila djeca koja su govorila “sva šla v šolo”. Utjecaj slovenskog bioizniman, pa bih djeci precrtavala zadaće. Najteže mi je bilo predavati hrvatski jezik u višim razredima, osobito kad bih gledala pisanje.
Rekli ste maločas da ste u prvoj generaciji imali 60 učenika u razredu. I učiteljica Katarina Martinez nam je za ovaj serijal rekla isto to, da je u razredu imala jako veliki broj djece.
- Nije to bilo ništa neobično. Učitelja je bilo malo, djece puno. Žao mi je što nemam nijednu fotografiju iz tog vremena. Djeca su u našu školu dolazila s dosta velikog područja. Teško je bilo raditi, osobito s tako velikim brojem djece. Čak su mi dvije generacije bile tako brojne u odjeljenju.
Jesu li se roditelji odazivali sastancima?
- Na roditeljske je sastanke odaziv uvijek bio velik. Izvrsno smo surađivali. Ljudi su nekada bili divni. Danas nije tako i hvala Bogu što više nisam u prosvjeti. Sve smo se mogli dogovoriti, a roditelji su uvijek bili sretni što smo za sve nalazili zajednički jezik oko svega. Prednost je i u tome što smo svi mi živjeli u istoj sredini i isto disali. Naprosto smo svi bili zadovoljni.
Doktori na krivim mjestima
Brine li Vas situacija u prosvjeti kakvom je vidite danas?
- Već sam rekla, kćerka mi je u prosvjeti, pa manje-više znam kako stvari danas (ne) funkcioniraju. I znate, ljuta sam. Najviše sam ljuta na političare koji na vodeća mjesta ovog važnog društvenog resora stavljaju ljude koji nisu iz prosvjete. Oni koji odlučuju zapravo uopće nisu povezani tom nevidljivom, a vrlo snažnom niti koja je presudno važna u obrazovanju djece i mladih. Sve sami doktori su na čelu ministarstava, pa tako i Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta. Ne omalovažavam nikoga. I doktore trebamo, ali zna se gdje.
Zdravko, recite nam kakvom ste doživljavali svoju učiteljicu nekada?
- Kao osobu koju se poštuje i sluša jer učitelji su bili tu da nam daju najbolje od sebe. U to vrijeme ne znam je li bilo teže ili lakše raditi, no, znam da nije bilo najvažnije imati najbolju ocjenu. Bilo je važno biti aktivan, organizirati nešto u društvu, biti prilagodljiv na nivou zajednice. Više se cijenio odgoj koji smo dobivali i u školi, osobito ako su djeca dolazila iz jako velikih obitelji, pa im se u školi ponaosob posvećivala veća pažnja.
Voljeli ste školu?
- Jako. Volio sam recitirati. Na svakoj priredbi u društvenom domu ja bih recitirao. Predmeti koji su mi nekako bili dragi su fizika i matematika, zato što su egzaktni. Dva i dva su četiri - i to je to, a kako vam se ocijeni sastavak, to je već malo subjektivno. Apstraktno, kaj ne? Nije mi bilo jasno zašto je netko sastavio za 3 ili 5? Volim preciznost.
Jesu li učitelji bili pravedni?
- Apsolutno. Ne sjećam se da je itko bio protežiran. U kasnijem školovanju primjećivao sam da se nekoj djeci postavljaju lakša pitanja, ali u osnovnoj školi to nikada nisam primijetio. Naravno da su neka djeca bila simpatičnija, naprosto zbog osobnosti, ali nitko nije zbog toga bio zakinut.
Nepodopštine?
- Koliko hoćete. Trčeći uokolo, prevrnuli smo nekoliko puta peć u razredu. Nije tu bilo proračunosti, čista dječja zagiranost. Danas su djeca i mladi prilično destruktivni, što vidimo u javnosti, kad je o javnoj imovini riječ. Nije u nama bilo ničeg zločestog. Potukli smo se, ali to je bilo pod normalno. Danas novine pišu naveliko ako se djeca u školi potuku. To je nama bilo kao dobro jutro, priroda stvari.
Aleksandra Ličanin

Lavore zamijenili školskom
kupaonicom
Ivana Lovrec: Imali smo u novoj školi i kupaonicu sa šest kabina. Roditelji su se u slobodno vrijeme zajedno s djecom mogli doći okupati jer nekada smo se prali u lavorima. Imali smo i školski radio koji je emitirao nedjeljom, domet je bio pet kilometara, a svirali smo ljudima prema željama. Imali smo i kinoprojektor, pa smo gledali filmove. Baš nam je bilo lijepo nekada.

Sinek, nej ti
Zdravko Holcinger: Danas se pod izlikom dječjih prava djecu uopće ne navikava na radni angažman. Da ih se uči raditi, djeca i mladi više bi cijenili ono što stječu, da ne kažem dobivaju. Poštivali bi ono što kao društvo imamo, ne bi okolo razbijali i uništavali. “Sinek, hodi v školu kaj ne buš moral delati” najgora je rečenica koju se može čuti. Ispravno bi bilo: “Idi u školu, uči da jednog dana lakše i možda više zaradiš”, ali da netko neće morati raditi zato što uči obična je izmišljotina.

Umjetna kvočka
Ivana Lovrec: Školska kuhinja nam je dobro radila. UNICEF nam je slao mlijeko u prahu, sireve, vreće brašna. Kod direktora je bilo skladište iz kojeg je kuharica uzimala sve potrebno, a jabuke smo imali u dvorištu škole. Djeca su se dosta dobro hranila. Zahvaljujući dobrim vezama koje je imao direktor Videc, od UNICEF-a smo dobili i kištre za uzgoj pilića, za školsku zadrugu, i umjetnu kvočku koja je valila. Tako smo imali svoj inkubator.

Navike
Ivana Lovrec: Imali smo radne akcije, berbe grožđa, sadili smo sadnice stabala. Šuma na ulasku u Gornji Mihaljevec posađena je baš u Zdravkovo vrijeme. I on ju je sadio. Djeci je bilo lijepo ići raditi, a i svima nama. Djecu treba učiti raditi, a ne samo da uče. Posebno ne da uče nevažne stvari koje im u životu nisu potrebne. Nitko neće živjeti dobro od toga što ima znanja, mora imati i radne navike. U odgoju se podosta griješi, sve u želji da se djecu nečega poštedi. Kako će se nositi sa životom ako za odrastanja svega budu pošteđeni?