NE SMETA LOKALNIM ŠERIFIMA PLJAČKA, ALI IM SMETAJU VEĆE PLAĆE RADNIKA

Istambul (ili, nekad, do 1930. Carigrad, Konstantinopol/is/ - nazivi koji se gdjegdje u svijetu još uvijek rabe) je grad po mnogočemu poseban, kao i, uostalom, Turska, zemlja suprotnosti, različitih civilizacija, naglog ekonomskog rasta i sve veće podijeljenosti. Istambul, jedini grad u svijetu koji se prostire na dva kontinenta, europski i azijski, ima službeno gotovo tri puta više stanovnika od Hrvatske, a po tvrdnjama Turaka, u Istambulu živi oko 17 milijuna stanovnika. Na nedavnim, prvim neposrednim izborima za predsjednika (moderne) Turske (koju je 1923. godine osnovao Mustafa Kemal Ataturk) bio sam u misiji OESS-a koji me poslao na promatranje u manje turske gradove. Prvo u sedammilijunsku Ankaru na brifing, a potom u opozicijski, četveromilijunski Izmir. Da je bilo drugoga kruga, morao bih potegnuti do daleko manjeg, kako to Turci kažu - malog grada Iskenderuna (nekad - povijesna - Isa) koji je smješten uz sirijsku granicu. Taj „mali grad“ u provinciji Hatay za hrvatske je pojmove - velegrad. Jedno je Turska, u kojoj s tri milijuna sirijskih izbjeglica živi 80 milijuna ljudi (od čega 20 milijuna Kurda), a drugo mala Hrvatska s čak nevjerojatnih 127 gradova, jednako ili (znatno) više nego daleko veće i(li) bogatije države. Daleko bogatija Danska ima manje od sto općina, a Hrvatska ih je uprtila na grbaču građana čak 428.

Nitko ništa ne poduzima

Ali ni to nije sve (kako kažu u televizijskim reklamama). Uz 555 općina i gradova, dvadeset je županija plus grad Zagreb sa statusom posebne županije. Koliko onda te naše općine imaju stanovnika? Dio njih po nekoliko stotina. A gradovi? Ne puno više. Stručnjaci koji se bave lokalnom samoupravom predlagali su da u prvom koraku reforme lokalne samouprave treba postaviti neke granice. Prva bi bila broj stanovnika, a druga prihod po stanovniku. Da bi se dobio status općine, trebalo bi barem dvije tisuće ljudi na koje, u prosjeku, otpada  barem 1.900 kuna. Po svakom stanovniku, naravno. Status grada mogla bi zatražiti zajednica od najmanje 10 tisuća ljudi. Svakom bi stanovniku grada trebale u prosjeku pripadati više od tri tisuće kuna. Veliki gradovi bili bi oni koji imaju više od 35 tisuća stanovnika. Nerazumno? Neprihvatljivo? Štetno za građane? Opasno za funkcioniranje zajednice? Štetna za građane i za zajednicu, za društvo i, na kraju, za državu (koja je, kako reče Nietzsche, laž, najveća laž) je razmrvljena, do beznačajnosti usitnjena lokalna samouprava koja, na kraju, postaje samoj sebi svrha. Mnogi gradovi i općine svoje prihode troše za plaće načelnika, gradonačelnika, donačelnika i dogradonačelnika te (prekobrojnih) činovnika. Iako svi - osim, jasno, zaposlenih u općinama, gradovima i županijama - znaju da lokalnu samoupravu treba smanjiti, nitko ništa ne poduzima.

Preventivno kukanje

Reforma lokalne samouprave u ovome je trenutku aktualna iz barem dva razloga. Prvi je, najrecentniji, najava ministra financija Lalovca da će Vlada uskoro u Sabor poslati prijedlog porezne minireforme kojom bi se rasteretile plaće oko milijun radnika. Neoporezivi dio plaće podigao bi se s 2.200 kuna na 2.400 ili 2.600, a granica za najvišu stopu poreza na dohodak od 40 posto podigla bi se s 8.800 na 13.200 kuna. Na taj bi način radnicima u kućnim budžetima ostajalo dodatnih 50 do 800 kuna koje bi, naravno, potrošili i ponovo dijelom vratili državi, odnosno, jedinicama lokalne samouprave. No, ipak bi općine i gradovi ostali bez za njih i te kako značajnog dijela novca važnog za funkcioniranje društvenog života u selima i gradovima. Načelnici i gradonačelnici već su počeli kukati preventivno. Slušam komentar Milana Bandića o prijedlogu smanjenja poreza na plaće i ne mogu vjerovati u ono što čujem. Zagrebački gradonačelnik, prvak u demagogiji i politikantstvu, nepotizmu te neracionalnom trošenju javnoga novca, bez imalo srama kaže kako treba smanjiti državnu i javnu upravu (pretpostavljam da je mislio i na lokalnu samoupravu) te da bez smanjenja činovničkog aparata nema oporavka. Nije se teško složiti s Bandićem, no, je li on nemoćan, neutjecajan građanin ili autokrat koji to što je izrekao može provesti u djelo?!

Bandić ponovo zbori demagoški

Pa što Bandić Zoranu Milanoviću djelom, dakle - u praksi, ne pokaže što treba činiti u čitavoj Hrvatskoj? Ako je itko nakrcao gradsku upravu i javna poduzeća prekobrojnim činovnicima - kumovima, nećacima, sestričnama, stričevima i vjernim trbuhozborcima, onda je to Milan Bandić koji u prezaduženom Zagrebu vedri i oblači 14 godina. Milan Bandić novcem siromašnih građana gradi javne nužnike (koji su odmah nakon otvaranja izvan funkcije) za bajoslovan novac, kao da je riječ o nužnicima od zlata. Upravo Bandić gradi tramvajske i autobusne nadstrešnice za novac kojim bi se mogle izgraditi garaže ili stanovi. Ali ima obraza držati prodike drugima kako da šparaju. Za cijenu nekoliko Bandićevih nužnika u Međimurju bi izgradili školu ili vrtić. Ali, vidi vraga, to državnom odvjetništvu ne smeta. Kao što im, s pravom, smeta što je gradonačelnica Knina Josipa Rimac za gradnju 30 metara zida, visokog dva metra i debelog 20 centimetara, potrošila 550 tisuća kuna. Metar zida po toj računici košta više od 18 tisuća kuna. Kao da je od zlata. Taj je zid preplaćen barem 18 puta, ili 1.800 posto. I slučajno je u to vrijeme gradonačelnica gradila vikendicu!? Marina Lovrić Merzel, iako u pritvoru još uvijek sisačko-moslavačka županica, trošila je novac sirotinje kapom i šakom, ponašala se kao pijana milijunašica te u vrijeme dok je na funkciji stekla imovinu koja debelo premašuje njene prihode.

Međimurci mogu biti uzor

Jesu li primjeri Zagreba, Knina i Siska usamljeni? Nažalost - nisu. Na stotine je slučaja koji potvrđuju da se u više nego siromašnoj Hrvatskoj neracionalno troši novac. I u državnoj upravi - koja je krcata nepotrebnim agencijama i vijećima (njihovi šefovi imaju velike plaće, automobile i kartice koje nemilice peglaju) - i u lokalnoj samoupravi curi novac na sve strane. Čudi me kako još uvijek nismo načisto propali. Pa dobar dio svih onih pustih milijardi eura duga proćerdali su neodgovorni (i u kriminal ogrezli) predsjednici vlada, neodgovorni (i u kriminal ogrezli) ministri, neodgovorni (i u kriminal ogrezli) šefovi vijeća, agencija i fondova, neodgovorni (i u kriminal ogrezli) načelnici, gradonačelnici i župani (čast izuzecima). Ali čim se makar i u kuloarima najavi smanjenje prihoda lokalne samouprave, počinje se naricati sve u šesnaest. 

Ne nariču načelnici, gradonačelnici i župani usprkos krizi - koja jest drugi razlog učestalijih razgovora o potrebi reforme - zbog preglomaznog, neučinkovitog i prečesto beskorisnog birokratsko-činovničkog aparata u njihovim sredinama. Nitko od njih - ponovo moram izuzeti neke od i u čitavoj Hrvatskoj po racionalizaciji zapaženih Međimuraca, poput, recimo, Matije Posavca - ne predlaže jeftiniji i učinkovitiji sustav, priličan veličini i bogatstvu Hrvatske. Ako Danska funkcionira s četiri i pol puta manje općina od Hrvatske, a kudikamo je bogatija, zašto Hrvatska ne može srezati broj općina za - barem - dvije trećine?!

Može, ali neće. A neće jer niti jedna vlast nije imala hrabrosti. Nije imala vizije. Nije imala ideja. Nije imala pametnih i odlučnih ljudi koji bi podmetnuli leđa pod veliki, gorući problem. Kukuriku koalicija busala se da će odmah čim dođe na vlast početi s reformom i državne uprave i lokalne samouprave, ali od reforme - ništa. To su kukurikavci konačno i priznali ovih dana. Zoran Milanović i njegovo društvo prevarili su građane, kao i sve vlasti dosad. 

Devedesetih su im obećali slobodnu, poštenu i bogatu Hrvatsku, a od potentne zemlje učinili robinju banaka. Omogućili su šačici todorića da se enormno obogati na tuđoj grbači. Od hrvatskih su građana učinili dešperatne, bezvoljne, razočarane, siromašne ljude koji bi, da mogu, svi, kolektivno zbrisali van. A, zapravo, trebalo bi sve te lopove koji su opljačkali Hrvatsku, sve te nesposobne političare i političare koji su pomagali pljačkati Hrvatsku torpedirati ne van granica Hrvatske, već van granica planeta Zemlje. 

Zato podržavam one koji zazivaju lustraciju, ali lustrirati treba sve one koji su svojim djelovanjem na bilo koji način narušavali integritet građana Hrvatske i u komunizmu i u podivljalom kapitalizmu u kojem građani plaćaju veći danak nego što su plaćali u komunizmu. Pazite, ne smeta načelnicima, gradonačelnicima i županima besprizorna pljačka u kojoj su nestale milijarde, ali im smeta to što bi građani mogli (i morali) biti rasterećeni dijela poreza. Licemjerje na entu.

P.S. Mogu li se kuće, ambulante i škole u poplavljenim područjima brže obnavljati? Mogu i moraju. A ne obnavljaju se brže zato što je vlast nesposobna. Zato što je premijer Milanović od stvarnosti koju žive stanovnici Gunje udaljen nekoliko svjetlosnih godina. Umjesto da brine o životnim, bolnim problemima, građanima Milanović poput kakvog nedozrelog štrebera na sjednici Vlade - koja je trajala 18 minuta - pokušava poentirati pučkoškolskim poznavanjem lika i djela Stjepana Radića. Milanović takvim nastupima više ne izaziva zgražanje, nego su ga ljudi počeli žaliti. I zbog njega se crvenjeti. Premijera koji svako malo zauzme pozu „Vidi ti mene pametnoga!“ možete samo sažalijevati. Za obnovu poplavljenih područja Milanović je trebao zadužiti energičnog ministra s neograničenim ovlastima koji bi svo vrijeme provodio na terenu te koordinirao obnovom. Neshvatljivo je da ministrica Mrak Taritaš žali da obnova kasni zbog složene papirologije. Ponovo smo formalnu proceduru nadredili životu. Ima li Milanović osobu koja bi mogla realizirati brzu obnovu? Nema. Znadete za koliko je izgrađen zagrebački HNK? U svibnju 1894. raspisani su natječaji za izvedbene radove. 

Posao su dobili zagrebački obrtnici i tvrtke. Gradnja je počela krajem svibnja 1894. Zgrada je bila pod krovom za četiri mjeseca, a Car Franjo Josip I. zadnjim je udarcem srebrnim čekićem na balkonu HNK završio gradnju i otvorio predivno kazalište 14.10.1895. Rekordna gradnja HNK-a i rekordna nesposobnost Milanovićeve Vlade.