Neoliberalni kapitalizam je najveća, pogubna ideologija

Gledajući utakmicu između Hrvatske i Meksika u Brazilu, urezao mi se u sjećanje za mnoge nevažan detalj. Pri izmjeni jednog od naših igrača, pomoćnik izbornika Nike Kovača u ruci je držao otvorenu nešto od „Rata i mira“ tanju, A4 formata knjižurinu u kojoj je - upućuje nas HTV-ov komentator - zapisan i najmanji detalj o meksičkoj reprezentaciji. I izbornik i vojska (su)komentatora, analitičara i (bivših) igrača uvjeravali su nogometni puk da „stožer“ o Meksiku sve zna. Sugerirano nam je da je napravljena znanstvena ekspertiza s kojom će „strateg“ Kovač dotući Meksikance. Bila je to, i jest i dalje, tipična hrvatska samoobmana. I može se primijeniti i u politici, i u privredi, i u znanosti, i u kulturi, i u školstvu, pa čak i u umjetnosti. A tu tipičnu hrvatsku priču pročitao je - prije od većine zaslijepljenih hrvatskih (nogometnih) vjernika - meksički izbornik Miguel Herrera: „Hrvati su pričali na presici, a mi na terenu!“ Kovač se hvalio - kao što se, uostalom, hvale i političari prije izbora - da ima recept za pobjedu. Je li ga izrekao? Nije. Zato što recepti za pobjede, naravno, ne postoje. Receptima se služe - uzvratio je Kovaču konkretniji i u svoje sposobnosti sumnjičaviji Herrera - kuhari, a ne treneri.

Gdje svršava znanje?

Pretpostavljam da je i Herrera svjestan - za razliku od, kako to reče jedan od nakon poraza naglo progledalih komentatora, naturščika Kovača - da svako znanje proizlazi iz sumnje. A gdje svršava znanje? U vjerovanju. Koje li razlike između vjerovati i znati! Tko je uopće sumnjao u Kovača? Velika većina nije sumnjala, već je Kovaču vjerovala. Da zna. A ne zna. Tko je uopće sumnjao u Ivu Sanadera?! Oni koji su sumnjali u bivšeg premijera s rešetkastim pogledom na hudu stvarnost bili su, tada, izdajnici. Tko je sumnjao u Zorana Milanovića?! Oni koji su sumnjali u SDP-ova premijera što s nosom para oblake bili su nazadnjaci. Takvi ne žele - popovali su SDP-ovci - moderno društvo... Sjetite se kako su samo Sanadera novinari koji su mu se - kada je pao na pod - napili krvi nekad kovali u zvijezde. Jednako kao i Kovača. Jednako kao i Milanovića. Jednako kao i Jadranku Kosor. Nju su u Varaždinu proglasili sveticom (a Sanadera pametnijim od Isusa). Zar su preko noći zaboravili da je Kosor bila samo Sanaderova zapisničarka, držačica vreće, voždova kandidatkinja za predsjednicu države?! Zar su svi zaboravili kako je upravo Niko Kovač bio prije i nakon izbora 2007. predmet sprdnje zbog nekritičkog i glupavog spota podrške - kao što reče Josipović - nacionalnom izdajniku?!

Više su napisali nego pročitali

„I moj brat Robert, također (podržava Sanadera, op. B. Vu.)“ - glasila je jedna od najstupidnijih političkih reklama u kojoj Kovači drže ljestve političaru koji je bestidno pljačkao i trošio novac sirotinje (140 tisuća kuna plaćao je noćenje u njujorškom hotelu!!??). Nisu znali? Zato što nisu sumnjali. Tako nisu sumnjali, naročito izbornik, koji svisoka odbija bilo kakav, pa i pametan savjet. Ona knjižurina s analizama meksičke reprezentacije trebala je biti jamstvo uspjeha. Ali, pobogu, nije učen onaj tko čita knjige (pa čak ni onaj koji piše knjige, jer mnogi su „pisci“ više napisali nego što su pročitali), nego je učen onaj tko zna što čita.  Uostalom, znanje je tek onda znanje kada je stečeno naporom VLASTITE MISLI, a ne pamćenjem onog što su drugi smislili. Uvijek se smatra da najviše pretjeruju političari. Naročito u predizbornim kampanjama. Zar i nakon nogometnog potopa u Brazilu vjerujete i dalje da su političari baš uvijek i baš u svemu najveći proizvođači magle?! Koliko tek pretjeruju (hrvatski) nogometni „stratezi“! Koliko tek pretjeruju sportski novinari i urednici! Nakon poraza od Brazila, u jednom sam tobože ozbiljnom dnevnom listu pročitao naslov preko čitave naslovne stranice: „Još možemo biti prvi!“ U čemu?!

Je li urednicima bar malo neugodno?

Na taj se način, kaže mi jedan moj kolega, stvara atmosfera. Pa i političari prije izbora stvaraju atmosferu. Zašto su oni lažovi, a sportski novinari i „stratezi“ nisu?! Uvjeren sam da je i Milanović vjerovao kako će kad dođe na vlast zaustaviti negativne ekonomske trendove i povećati standard građana. Da,  Milanović je vjerovao, ali nije znao. I on je, poput Kovača, pobijedio u kvalifikacijama. Čak i uvjerljivije od Kovača. Nakon što su hrvatski reprezentativci pobijedili Kamerun (a tko nije pobijedio Kamerun?!), nanovo je isti dnevni list pretjerao s konstatacijom (preko čitave naslovne stranice): „Opet smo nogometna velesila!“ Je li uredniku nakon što nas je Meksiko (kao što reče Ćorluka) unakazio barem malo neugodno zbog pretjerivanja? Uostalom, pretjerivanja ne dodaju, nego oduzimaju vjeru u istinu. Pretjerivanje je srodno laži. Pretjerivanjem se gubi glas dobrog ukusa, a to je velik gubitak. Pretjerivanjem se gubi i glas razboritosti, a to je još veći gubitak. Ali, pretjerivanje je laž - reći će mnogi - poštenih ljudi, ljudi s poštenim namjerama. Je li baš tako? Smiju li ljudi poput Kovača, Sanadera, J. Kosor, Milanovića ili - evo staro-novog primjera - Radimira Čačića pretjerivati, imajući u vidu činjenicu da narod od njih očekuje da i ostvare ono što obećaju?

Za sve je kriv loš izbornik

Narod vjeruje da sportski, politički, privredni ili umjetnički „stratezi“ znaju. A oni - uči nas praksa - jednako kao i njihovi sljedbenci, samo vjeruju. A čim samo vjeruju, ne znaju. Iako je prije svjetskog nogometnog prvenstva dobio samo jednu utakmicu, Kovača su dirigirani mediji počeli nametati kao neupitnu trenersku veličinu. Na temelju čega? Vjerovanja. A kad je Hrvatska pobijedila Kamerun, Kovač je odjednom, preko noći, plasiran u sam svjetski trenerski vrh, među genijalce. A genijalnosti niotkuda. Kovač jedva da može sročiti pomoću već izlizanih nogometnih frazetina (u tome mu je brat blizanac, ne Robert, već Igor Štimac) rečenicu, dvije o tobožnjoj taktici, a kamoli da podučava svijet nogometu. Suvislu rečenicu, dvije o privredi zna skucati i Milanović kada nama u Saboru pokušava podvaliti rog pod svijeću. No, pročitali smo njegovo neznanje. Ipak, najveću vještinu u glumljenju iskazao je Sanader kojem je jedino na pameti bio hedonizam. A taj nas je njegov hohštapleraj skupo koštao. To što smo se na pet velikih nastjecanja jedva kvalificirali, to što smo na pet velikih natjecanja u startu ispali, govori da smo prosječna ili ispodprosječna ekipa s odličnim pojedincima i lošom ekipom. Za što je kriv loš izbornik. Nakon Ćire Blaževića, nema stratega, ali ima  obmanjivača koji glume da znaju. Sad se taj gorak okus (samo)obmana želi isprati tvrdnjom da je Kovač ipak u vrhu. U čemu? U ljepoti. Može Kovač za najmistera, ali ne i za najtrenera.

Čačića dočekali kao spasitelja

Na kraju o još jednoj podvali. Tek što se raspakirao, Čačić je zaredao intervjue u kojima se pokušava predstaviti kao reformiran, nebahat, strpljiv i neosvetoljubiv pragmatičar. Čačića su mediji dočekali kao spasitelja koji se nakon godinu dana vratio, ne iz zatvora, već s uspješnog spašavanja nekog od susjednih planeta. I sad će, u svom zgusnutom kalendaru, odvojiti i za nas Zemljane malo vremena. Čačić se u svom „velikom povratku“ malo kome želio zamjeriti. Ugodno mu je, kaže, i s gospođom Kolindom, ali mu je - zbog oca partizana - svjetonazorski bliži gospodin Josipović. Čačić, naravno, kalkulira. Zato što još ne zna na koju će stranu. Ni s kim. Čak pristaje i na suradnju s Milanom Bandićem o kojem je ne tako davno govorio sve najgore. Ali interes je jači od principa. No, to nije najveća obmana s kojom se Čačić vraća. Za što se, zapravo, zalaže Čačić. Za neoliberalni, divlji kapitalizam. A to jest najveća ideologija, veća od svih potučenih i daleko manje štetnih. U toj ideoligiji jedan posto ima sve, a 99 posto ovisi o milostinji bogatih. Na tu Čačićevu podvalu ne treba nasjedati. Neoliberalni kapitalizam jest u ovome trenutku najopsanija, za većinu pogibeljna ideologija.

P.S.  Tek kada se počinje približavati rok u kojemu je neuputno mijenjati izborno zakonodavstvo, političari i stranke trude se ostaviti dojam kako im je stalo do demokratskijih izbora. Ne žele partitokraciju, ne žele da neprikosnoveni šefovi stranaka odlučuju o tome tko će u Sabor, ne žele izborne jedinice skrojene izbornim inženjeringom... I sve se to ponavlja, bez promjena, svake četiri godine. Sada, kada je Željka Markić najavila pokretanje referenduma o nevelikim izmjenema izbornih pravila (a najveća bi bila omogućiti da birači izaberu uz stranku i političara), zaredale su rasprave o tome kako političke elite zapravo ne žele promjene. I SDP-u i HDZ-u odgovara ovaj, loš izborni model, kojim kradu tuđe glasove. Ali, s čime su to, primjerice, akademska zajednica i pravni stručnjaci prisilili stranke da mijenjaju zakon?! Ni s čim. Akademska zajednica uglavnom šuti. S vremena na vrijeme oglase se tek pojedinci koji upozoravaju da su upozoravali, pisali, sugerirali..., ali nisu, naravno, djelovali. A dužnost im je i djelovati. Djeluje konkretno jedino Željka Markić.