NIKOLA LESAR VRATIO SE IZ AZIJE: Međimurska kuhinja je najbolja!

Hrvatski, i s ponosom naglasimo, međimurski masterchef te naš suradnik Nikola Lesar (24) stigao je s puta po Aziji na koji je krenuo u kolovozu prošle godine, ispunjavajući svoju dječačku želju za dalekim putovanjima, ali i za upoznavanjem s azijskom kuhinjom. U pola godine, Nikola je prošao Kinu, Vijetnam, Tajland, Nepal i Indiju te se ovih dana vratio u rodni Čakovec.
No, kod kuće će kratko boraviti. Kako je već za list Međimurje i najavio za boravka na Istoku, već sredinom ožujka vraća se u jednu od zemalja koje je posjetio - Tajland, u kojoj je upisao svjetski poznatu kuharsku školu Le Cordon Bleu International Bangkok. Uz školovanje će, kako bi ga mogao financirati, i raditi u jednom od tamošnjih restorana, a o onome što je prošao, što očekuje i naposljetku, zbog čega je odlučio preseliti na drugi kraj svijeta, govori za naše novine.
Nikola, je li put ispunio tvoja očekivanja?
- Itekako, iako su mnoge stvari bile i drukčije nego sam, kao i većina nas zapadnjaka, zamišljao. Bilo je kulturoloških šokova, no, sve u svemu, Azija je predivan kontinent. Primjerice, ljubaznost ljudi nezamisliva je u odnosu na europske okvire. Njihov način života oduševio me. Imaju puno manje materijalnog od nas zapadnjaka, pa i onih najsiromašnijih, no, smireniji su, opušteniji, iznimno dobronamjerni, voljni pomoći. Naravno, mnogo je nezaposlenih, no, oni ne sjede kod kuće, već izađu na ulicu i pronađu neki posao kako bi preživjeli. Živi se iz dana u dan, no, vidi se da su mnogo zadovoljniji i sretniji od nas.
Kako je došlo do odluke da barem na neko vrijeme preseliš u Tajland?
- Želim učiti i razvijati se. Kuharska škola Le Cordon Bleu ima podružnice i u gradovima poput Pariza, Londona i New Yorka, no, tamo je prilično skuplja nego u Bangkoku. Kod nas u Hrvatskoj, nažalost, nema nečeg takvog što bi me profesionalno zadovoljilo. Kako sam rekao, Azija me i u cjelini oduševila, osim možda Indije, pa kad se sve to spoji… Sam život u Tajlandu prilično je jeftiniji nego kod nas. Stan u centru Bangkoka plaćat ću, primjerice, 1.000 kuna. Zgrada u kojoj ću stanovati, za primjer, u podrumu ima teretanu, a na krovu bazen. No, ipak, morat ću i raditi kako bih platio školovanje. Dogovorio sam s jednim restoranom. Škola traje 13 mjeseci, a što i kako zatim - vidjet ću.
Kakve su bile reakcije kad si obznanio svoju odluku?
- Srećom, svi su me podržali - i obitelj i djevojka i prijatelji. Mlad sam i mislim da si ovime stvaram i temelj za budućnost. S druge strane, nažalost, i mnogi moji prijatelji, zbog nemogućnosti pronalaska posla ili nezadovoljstva primanjima, odlaze raditi u inozemstvo.
Azijska kuhinja?
- U Aziji se, pogotovo u gradovima, jede u takozvanim uličnim restoranima, odnosno doslovno na ulici. Najbolji dojam na mene je ostavio kineski specijalitet „dumplings“. To je nešto slično raviolima, no, kuha se na pari te puni ili povrćem ili mesom. U Tajlandu sam, recimo, jeo u japanskim restoranima. Njihova „ramon“ juha je fantastična. Na dnu temeljca su rižini rezanci, dodaje se pečeno meso, jaja… Upravo rezanci su u Aziji najčešće jelo, a ne, kako mnogi misle, riža. To je mit. Jeo sam i dosta toga od čega se mnogima „okreće“ želudac. Fetus pileta u jajetu zajedno s kljunom, pečene skakavce, tarantulu, crve pečene u ulju koji su odličnog okusa, poljskog miša koji me nije baš oduševio i koji se jede zajedno s kostima, ukiseljenu kožu od bizona, meso krokodila i noja, juhu od krvi, juhu od crvenih prašumskih mrava. Našao sam se i u blizini uzgajališta pasa koji služe za jelo. No, psa nisam mogao niti htio jesti. Ipak, sve spomenuto, uključujući i pse, oni ne jedu jer im je to „fora“, nego zato što nisu imali ili još uvijek nemaju što drugo. Moram reći i da sam ostao razočaran kuhinjom od koje sam najviše očekivao - indijskom. Sve je jako začinjeno, gotovo nemoguće jesti, osim ako se ne priviknete nakon dužeg vremena. Ne samo da jako pretjeruju sa začinima, posebno ljutima, nego je i hrana jako „teška“. Sve utope u ulju ili maslacu. Zato i recimo, za razliku od Tajlanda ili Kambodže, u Indiji ima i dosta pretilih ljudi. Nema veze što većinom jedu povrće. I ono deblja kad se konzumira s previše ulja. U Indiji sam tako najviše jeo zapadnjačku hranu, hamburgere i slično. Kad sagledam sve zajedno, naravno da i u Aziji ima ukusne hrane. No, ponovo naglašavam, kako sam već rekao u ranijim razgovorima, ali sada iskustveno, ono što Međimurje ima kad je riječ o kuhinji i specijalitetima, zaista je iznimno. Samo - to moramo znati iskoristiti.
Što si prvo pojeo kad si se vratio kući?
- Krvavice i pohano pile. Zaista sam se već zaželio toga (smijeh).
Razgovarao
Velimir Kelkedi