"Ogenj človeku jako dobro služi, ali...

… jako hudo gospodari!” - i “… jaj si ga onomu šteromu on postane gazda!”
Tako su Međimurci odavno izražavali svoje iskustvo s “oksidacijom uz pojavu svjetla i topline”, kako se školski objašnjava i definira vatra: i ona skromna iz “fajercajga”, i ona koja bukti u najvećoj termoelektrani ili sličnom gigantu. No, ovdje nije riječ o takvoj koja služi čovjeku i pod njegovom je kontrolom nego o onoj koju obično zovu požar.
Svaki požar na svoj je način i u svom opsegu katastrofalan, pa pogođeni njime zaslužuje sućut i pomoć, no, to obično izostaje kad se to ne tiče “mene” ili “meni” bliskih, dragih ili barem poznatih. Posebno izostaje kad se u knjizi, posvećenoj nekomu mjestu, naiđe na jedva zamjetljiv podatak o poodavnom “katastrofalnom požaru” i “ogromnoj šteti” od njega, , a o toj “katastrofalnosti” i “ogromnosti štete” niti riječi, nego je prepušteno čtatelju olako prijeći preko svega - ako iz drugih izvora ne sazna što se zapravo dogodilo.
Upravo je takav slučaj s požarom koji se dogodio prije ravnih osamdeset godina, 23. travnja 1934. u Donjem Kraljevcu. O njemu jedan mnogo kasniji prikaz govori da je spomenutoga dana “oko jedan popodne na đubrištu” (!) jednoga poljoprivrednoga ili, po domaće, “seljačkoga” domaćinstva - drugih tada tamo nije niti bilo - “izbila na oko bezazlena vatra. Pouzdano se nije znalo kako se pojavila vatra. Navodno da je bio bačen pepeo u kojem je bilo žara”, a budući da je “na đubrištu” sa stajskim gnojem bilo i slame, ne treba velike mudrosti da se “pouzdano sazna” kako je “vatra uskoro zahvatila obližnju hrpu slame, a zatim ju je vjetar prenio na štagalj” s kojega je onda krenula u munjevit pobjednički pohod po selu. Sasvim je druga stvar što isti prikaz pri svom kraju čak dva puta spominje kao utvrđeno da je “uzrok požara bio dječja igra žigicama” i, na drugome mjestu, kako je “istragom ustanovljeno da su požar prouzrokovala djeca”.
Bilo kako bilo, pod utjecajem proljetnoga vjetra, u prvi mah “na oko bezazlena vatra” začas se pretvorila u požar, što joj nije bilo nimalo teško: ne samo različite gospodarske zgrade - štale, koci, škedji, parme, kuružnjaki i ostalo, u ravničarskome selu sve zbito i gotovo naslonjeno jedno na drugo - nego i “hiže” još su dobrim dijelom bile drvene i pokrivene slamom - sve je upravo kao planski napravljeno za takve slučajeve da vatri, kad jednom krene, ništa ne bude na putu! Izuzetnu pomoć pružao joj je jak vjetar koji je raznosio “iskre”, pa su se ubrzo požari počeli javljati na više mjesta. Navodno, “za nešto više od dvadesetak minuta bilo je u plamenu 70 zgrada”! To je samo povećavalo zabunu i otežavalo ionako slabu organiziranost onih koji su više htjeli nego su uistinu mogli činiti.
Uzme li se u obzir i vrijeme – podne u ponedjeljak, na Jurjevo (po starom kalendaru bilo je dan prije od današnjega.), kad je većina gospodara još bila na njivama, a samo su “gazdarice” bile zaokupljene pripremanjem objeda - sigurno je da su prve reakcije protiv vatre uslijedile kad je ona već bila požar. Kasniji izvještaji i opisi spominju pokušaj obrane i borbe protiv njega - od zvonjave “na stran”, do dolaska vatrogasnih “postrojbi”, ne samo domaće, nego i onih iz okolnih, pa i udaljenijih mjesta. Danas gotovo anegdotski zvuči dolazak, npr., pojedinaca s nekakvim ručnim špricama ili zapis da je u gašenju toga požara “sudjelovalo i 12 kotoripskih vatrogasaca koji su na gašenje išli pješke poljskim putem uz prugu, a sa sobom vozili zaprežnu štrcaljku”, što sigurno nije bio usamljen slučaj. Poznato je da su u pomoć pristizali vatrogasci iz Čakovca, Lendave, Ludbrega, Varaždina, Novog Marofa i Velikog Bukovca, no, uzmu li se u obzir tadašnje tehničke mogućnosti dojavljivanja, spremnosti opreme, okupljanja ljudi, brzine kretanja i snalaženja na terenu, a svakako i raspoložive količine vode za takve potrebe, teško je govoriti o njihovu uspješnu djelovanju protiv toga zla. Ono je ionako do navečer uništilo čitav južni dio mjesta i, kad se više nije imalo kamo širiti, zaustavilo se na njegovu rubu, ostavivši iza sebe ogromno zgarište koje je još dugo tinjalo.
Njegove su posljedice još uvijek neprocjenjive u materijalnom i nesagledive u moralnom smislu. Izgorjelo je 118 “gruntov”, uništene su 373 zgrade, stradale su 124 obitelji, više od 700 osoba ostalo je bez krova nad glavom, dobar dio njih nije spasio ništa osim onoga što je imao na sebi. Razumije se, opstanak im je ovisio o pomoći dobrih ljudi i čini se da je prvi u tome bio župnik u Draškovcu Ivan Kanoti: organizirao je prehranu i smještaj pogorelaca koji se nisu odmah drukčije snašli. Ne mali broj njih tada je zauvijek napustio Kraljevec, mnogi baš tada odlaze u Zagreb, a drugi, koji su kanili ipak ostati, razmilili su se po čitavoj državi, moljakajući dobre ljude za pomoć. Koliko su uspjeli skupiti te je li to bilo dovoljno, nikad se više neće saznati, ali i bez toga, Donji Kraljevec u sljedećim se godinama i desetljećima oporavio tako da požaru nema traga ni u izgledu mjesta, a gotovo ni u pamćenju ljudi.

P.S. Nesretno “Jurjevo” prije osamdeset godina - po “starom” kalendaru je dan prije sadašnjega - i jak vjetar toga dana podsjećaju, pored drugoga, na danas zaboravljenu starinsku narodnu meteorološku prognozu: “Jurjovska rosa, Trojačka vedrina - da dosti kruha i vina!” To znači da su kiša o Jurjevu i lijepo o Duhovima - blagdanu pedeset dana poslije Uskrsa - dobar uvjet za rodnu godinu. Nije daleko, vidjet ćemo!