POČETAK JEDNOGA I SVRŠETAK DRUGOGA RATA

Da si ne kvarimo raspoloženje oko Božića i Nove godine - njihova je proslava po našim gradovima i ne-gradovima ionako počela čak i prije vremena došašća ili adventa - a ne bi bio red ne sjetiti se povijesnih sitnica, kako onih otprije punoga stoljeća, tako i onih malo mlađih, otprije sedam desetljeća, i to utoliko više što su međusobno čvrsto povezane strahotnim zbivanjima zvanima svjetski ratovi - usuđujem se, dakle, baciti pogled na ono što se događalo u ovo doba 1914. i 1944. godine.

 Prema tomu, za one koji sporo i teško zapamćivanje uspješno nadoknađuju brzim i lakim zaboravljanjem, ponavljam: mjesec dana poslije “sarajevskog atentata” (28. lipnja 1914.) Austro-Ugarska je objavila rat Srbiji koja je odbila njezin ultimatum. Tri dana potom, 1. kolovoza, i Njemačka je objavila rat Rusiji koja je svoje namjere pokazala na brzinu provedenom djelomičnom, a već sljedećega dana i općom mobilizacijom. U isto vrijeme Njemačka je zaposjela Luksemburg, napala Belgiju i objavila rat Francuskoj, poslije čega je i njoj Velika Britanija uzvratila jednakom mjerom. Odmah potom je i  Crna Gora objavila rat Austro-Ugarskoj, a ova Rusiji, pa je vrlo brzo dobar dio Europe bio zahvaćen unakrižnim ratom, pogotovo kad je (29. listopada) i Turska, kasnije i Bugarska, ušla u rat na strani tzv. Centralnih sila - tako se nazivao savez Njemačke i Austro-Ugarske, za razliku od protivničke Antante, zapravo Trojnog saveza koji su 5. rujna sklopile Velika Britanija, Francuska i Rusija, a potom im pristupale i druge države, tako da se do kraja rata pod Antantinim stijegom okupilo njih dvadeset pet. Rat se vrlo brzo proširio i na druge kontinente, doslovce na čitav svijet, pri čemu je Njemačka vrlo brzo ostala bez svih svojih kolonija i tzv. “prekomorskih posjeda”. Prve ratne jeseni došlo je i do nekoliko velikih bitaka s promjenjivom srećom i vrlo velikim gubicima za sudionike (na Marni, u Galiciji, kod Saint Quentina i druge), a pred sam kraj godine manevarski rat pretvorio se u nešto mirniji pozicijski u kojemu su začetnike rata zapravo opkolili njihovi protivnici, pa je bilo jasno da će trajanje rata ovisiti o tome koliko će oni u obruču biti spremni izdržati, a to je moglo biti i dugo.

Tri desetljeća poslije toga, pet godina poslije početka Drugoga svjetskoga rata, u kasnu jesen tisuću devetsto četrdeset četvrte, začetnici rata - sile Trojnoga pakta, sklopljenoga u Berlinu 27. rujna 1940. između Njemačke, Italije i Japana ili Osovine Berlin-Rim-Tokio, kako se govorilo, kojoj su se onda “kao po komandi” “ekspresno” priključivale “satelitske” države Mađarska, Rumunjska, Slovačka, Bugarska i Finska, a pristupila bi i međuratna ili “prva”  Jugoslavija da to nije spriječio beogradski puč pod geslom “Bolje rat nego pakt!”, što je izazvalo Hitlerov napad na nju i njezinu propast s kobnim posljedicama i za njega - začetnici rata, dakle, bili su daleko ne samo od onoga što su htjeli ratom konačno postići, nego već i od onoga što su u najboljoj i najuspješnijoj fazi rata već “imali u ruci”. U isto vrijeme, zapadni saveznici, antifašistička koalicija ili kako se god nazivale “snage” koje su imale snage izdržati i nadvladati udare “munjevitoga rata”, tzv. “Blitzkriega”, nezaustavljivo su napredovale i u zapadnom i u istočnom dijelu Europe, jednako kao i na azijskom Dalekom istoku na kojem su se obračunavale s Japanom.

Sve to nije bilo bez odraza na Međimurje i Međimurce. Isprva, poslije okupacije 9. srpnja 1941. i aneksije 16. prosinca iste godine, mađarske su se vlasti prema njima odnosile osjetljivo drukčije nego prema svojim ljudima. Opskrba je tu bila obilnija nego u krajevima preko Mure, a i pozivanje u vojsku - u ratnim uvjetima! - bilo je suzdržljivije nego drugdje. No, kako je vrijeme odmicalo, i to se mijenjalo i pooštravalo, pa je sve više naših ljudi bilo pošiljano “na front” i “v boj”, odakle za neke više nije bilo povratka. Posljedica toga bila je da je sve više pozivanih u vojsku radije odlazilo preko Drave i tamo na Kalnik na kojem je bila poznata partizanska baza. Ojačala je toliko da je potkraj listopada 1944. jedna njezina jedinica prešla Dravu, ali s desne na njenu lijevu obalu, “prošetala” - istina, ne previše javno, ali ipak prošetala - lijepim dijelom toga kraja i pokazala da je tu. Svakako je i to davalo pečat posljednjoj ratnoj zimi i bilo naznaka za sljedeće proljeće.

P.S.  Iz vremena koja još samo malo živih pamti, a ja još nisam niti znao niti razumijevao po(r)uku pričice, prisjećam se da su stariji znali mlađima pripovijedati o pužu kojemu je trebalo punih sedam godina da prijeđe preko ceste i na kraju sedmoga leta, gda se več poveselil kaj je muki itak jemput došel i kraj - skopitnul se je v jàrek! Kómaj-kómaj kaj je došel k sebi i malo se zravnal, a gda se je gor zglednul, sam je z glavom sklimal i rekel: “Nesrečna naglost, nigdar je nigdi i nikomu né (bila) dobra!” Ne isto, ali niti mnogo drukčije dogodilo se i u prošlotjednoj Sitnici. Naime, iz jedne nespretno i neoprezno formulirane rečenice (“… ne bi bio grijeh da je njezin [tj. Muzičke škole u Čakovcu koju je osnovao Miroslav Magdalenić] izravan nastavak dobio ime svojega osnivača…”), napisane u brzini i bez potrebne provjere, slijedi zaključak da Umjetnička škola u Čakovcu nema i posebno ime. To, međutim, nije točno jer je Gradsko vijeće Čakovca 23. listopada 2006. tadašnjoj Osnovnoj umjetničkoj školi dalo suglasnost za promjenu naziva u Umjetničku školu “Miroslav Magdalenić”. Stoga s radošću objavljujem taj točan podatak i ispričavam se svima kojih se to tiče.