Pohvale i zamjerke Kajkavskom kolendaru

Kao i prijašnjih godina, Hrvatski kajkavski kolendar i za 2014. godinu bogat je prilozima, njih stotinu, razne tematike i žanrova, pa je čitatelju teško vrednovati što je među njima osobito vrijedno, a što je uredništvo uvrstilo u knjigu premda po svojoj kvaliteti to ne zavređuje. Takvi su, po mom sudu, neki tekstovi iz poglavlja “Beletristika”, koje inače zaprema samo 70 stranica od ukupno 440 čitavog Kolendara. Naravno, i tu se ističu lirski prilozi autora poznatih po svojoj lirici iz prijašnjih godina: Zemunić, Vlah, Sabolek, Marciuš, Turk, Janković, Hunjadi i još neki. Josip Janković ponovo se javlja svojim zapisima o kajkavskim izrekama u Međimurju.
Pojedini autori pokušali su u svojim kajkavskim tekstovima zabilježiti i izgovor kajkavskih samoglasnika. Nažalost, samo mjestimice, uglavnom vokal é. Šteta što se uredništvo nije potrudilo da to samo učini u svim kajkavskim tekstovima, pogotovo proznim.
Inače iz kajkavske problematike zapaženi su osvrti na knjige Blaženke Filipan-Žignić i Tamare Turza-Bogdan, obje s Učiteljskog fakulteta u Čakovcu, o pojedinim aspektima kajkavskih govora i o kajkavštini u školskoj nastavi. One zavređuju širi publicitet. Iz te problematike zanimljiv je tekst Stjepana Hranjca o sudbini kaja u suvremenom dječjeknjiževnom kontekstu. Poslužio se rezultatima ankete među učenicima Prve osnovne škole u Čakovcu. Čak 12 posto učenika izjavilo je da se srame govoriti kajkavski. Žalosno! Autor ističe da glavna uloga u afirmaciji kajkavštine pripada učitelju, pa naglašava: Bôj se za kaj dobiva ili gubi upravo u školi. Za pohvalu je i osvrt na liriku hrvatskog pjesnika, rodom iz Međimurja, Vinka Kosa. Objavljen je i program obilježavanja 100. obljetnice njegova rođenja.
U Kolendaru je publiciran i tekst Rješenja Ministarstva kulture kojom se međimurska popijevka utvrđuje kao nematerijalno kulturno dobro, te prilozi Dragice Šimunković o međimurskom melosu i Lidije Bajuk o etnografskim istraživanjima uruge Matapur o zaštiti tradicijskih napjeva u Međimurju. Što se tiče povijesnih tekstova o osnivanju međimurskih župa prije 225 godina dvojim da im je mjesto u Kolendaru kao ediciji civilne institucije Matice hrvatske. Njih bi mogao objaviti Glas koncila ili neko drugo crkveno glasilo.
Na kroniku Josipa Bajuka o povijesnim razlozima županijskog ustroja Republike Hrvatske i Međimurske županije neću se sada osvrtati. Bit će prilike. S nekim autorovim ocjenama pojedinih povijesnih razdoblja i ličnosti nikako se ne slažem jer su pisane s pozicije površnog hrvatskog malograđanskog historicizma. U 20. stoljeću autor tek mimogred spominje golemi doprinos Međimoraca antifašističkoj borbi za oslobođenje od mađarske okupacije. Barem o tome ima povijesnih podataka; neki su objavljeni i u tjedniku »Međimurje«.
A kad već govori o Međimurju i teritorijalnom ustroju, zar autor nije bio ničim potaknut da ovom prigodom spomene i revolucionarne događaje ujesen 1918. kad su Gorčenci stvorili, premda samo na desetak dana, svoju Gorčensku republiku? To zaslužuje najveću pozornost povijesnih istraživača.
Ivo Horvat,
Zagreb