Ponovo zajedno, ponovo praznik

Kotoriba slavi. Dana16. i 17. studeni je bio poseban praznik za mještane Kotoribe kada su kulturno-umjetnička društva Strahoninec, Prelog, Gornji Kraljevec, Podturen, Gornji Mihaljevec, Žiškovec, Štrigova, Goričan te naši susjedi iz Mađarske iz Sumartona gostovali na 9. županijskoj smotri međimurskih narodnih običaja.
U ime prekrasne publike koja je srcem pratila program zahvaljujem svim izvođačima, organizatorima i donatorima na prekrasnom druženju, da nas vrate u prošlost i razbiju monotoniju svakodnevice. To je bio pravi spektakl, pravo osvježenje kada smo svi mi u dvorani doživjeli kao nostalgiju i adrenalin nas je ponio u čudesan svijet ne tako davne prošlosti, a neke u djetinjstvo. Kulturno-umjetnička društva su danas najpozvanija da nam otvore srca i da nas ponesu u ne tako davnu prošlost koja je zračila toplinom, veseljem u zajedničkom radu, pjesmi, plesu i ljubavi u obitelji. Brojni članovi obitelji bili su zaokupljeni obavezama, a skromnost je bila vrlina. Zadovoljstvo se osjećalo u druženju sa susjedima, rodbinom, a vremena je bilo na pretek. Nije bilo žurbe. Osjećam da je publika doživljavala sve životne epizode prošlosti koje su nam na pozornici prezentirali vrsni glumci, pjevači, svirači.
I danas. Kotač života se okreće. Tu smo gdje smo. Treba se javiti javnosti da živimo i nosimo breme zaborava. Svoj identitet trebamo obznaniti - neka se piše, neka se čita da smo tu na rodnoj grudi, čvrsti, stabilni, dostojanstveni. Danas trebamo dokazati da nas ova naša međimurska i hrvatska zemlja može i mora prehraniti i zadržati - pored svih inovacija tehnike i tehnologije život mora biti u našim rukama. Nemojmo iznevjeriti sebe. Tu su naši korjeni i blago koje smo dobili u nasljeđe od naših starih, to moramo cijeniti i sačuvati te dalje oplemenjivati svojim znanjem, marljivošću i dostojanstvom. Sjeme kjoe posijemo u plodnu zemlju neće izginuti i niknut će i procvasti u svoj svojoj ljepoti. Tu su naša žitna polja, šume, livade, rijeke koje su nadahnule malog Jožu Horvata u djetinjstvu i što ga je pratilo do smrti, a sjećanje na svoju Kotoribu dalo mu je snagu da na putovanjima izdrži sve oluje.
U ova sumorna vremena ova druženja su potrebna kao melem na dušu ranjenu. KU društva su najpozvanija da razbiju monotoniju života i da nas podsjete da nam nikad ruže nisu cvale ako ih sami nismo uzgojili i njegovali. Neka nam Međimurje ostane oaza marljivih, poštenih ljudi koji znaju cijeniti i sačuvati ovaj prekrasni Cvjetnjak za buduće generacije.
Ljubica Veselić,
Kotoriba