Posjetili smo Isusovu domovinu

Kad smo u osmom razredu osnovne škole pisali na temu što bismo željeli postati ja sam u svojoj mašti napisala kako bih željela postati stjuardesa. Ja, mala, neugledna, siromašna djevojčica željela bih letjeti. Ne sjećam se više kako je taj sastavak izgledao, ali znam da sam osvojila nagradu u jednom školskom časopisu. A onda je sve ipak krenulo nekim drugim putevima. Avione i brodove nikad nisam voljela.
U godini vjere naša župa Nikole biskupa u Čakovcu ponudila nam je više hodočašća među kojima i u svetu zemlju. Nisam previše obraćala pažnju jer sve to meni je bilo nedostupno. I Lurd, i Rim a pogotovo sveta zemlja nešto je o čemu mogu samo sanjati. A onda je Bog pokucao na nečija srca. A moje srce bilo je otvoreno za tu milost, taj dar, tu ljubav. Ni putovnicu nisam imala. Malo-pomalo pripremala sam se za hodočašće.
Na početku putovanja smo bili pomalo uzbuđeni jer nekima od nas to je prvi susret s avionom. Ušla sam u avion po prvi put u svom životu. Sjela sam do prozora čekajući da dođe još dvoje putnika. Srećom, bili su to moji susjedi koji već imaju iskustva sa letenjem. Bila sam smirena i uz njih sam se osjećala zaštićeno. A onda smo se digli u visinu. Nazirala su se polja, gradovi, planine, jezera... A onda dug let iznad Sredozemlja. Samo voda, voda i mali bijeli oblačci. Let je potrajao nešto manje od tri sata. Sletjeli smo na aerodrom pokraj Tel Aviva.
Bilo nas je tridesetak iz Čakovca i dvadesetak iz Zagreba. S nama je doputovao i naš gvardijan fra Stanko Belobrajdić. Obalom Sredozomnog mora, kroz Galileju, Cezareju i još neke usputne znamenitosti iz Isusova doba stigli smo do Nazareta. Potom smo pošli u baziliku Marijina navještenja. Uslijedila je zajednička krunica na svim jezicima.
Već sljedeće jutro započeli smo slijediti Isusa njegovim prašnjavim, sada već izlizanim stopama. U neposrednoj blizini bazilike nalaze se ostaci sela iz vremena svete obitelji. Sve odiše dalekom prošlošću. Na ostacima izgrađene su bazilike ili manje crkvice a sve to Isusu u spomen. Potom smo obilazili stari dio Jeruzalema koji čuva uspomenu na Isusa. Tako smo posjetili Maslinsku goru, špilju izdaje, Marijin grob, kompleks dvorane posljednje večere, armensku četvrt, Jafska vrata, Baziliku Isusova groba, Zid plača, Kanu Galilejsku, brdo Tabor, Betlehem, Pastirsko polje, Galilejsko jezero, Judeju, Jerihon, Mrtvo more... Ima toga još više jer naši dani bili su u potpunosti ispunjeni.
U Kani Galilejskoj sedam naših bračnih parova obnovilo je svoja ženidbena obećanja, Blaženka i Dražen Bašek, Nataša i Benjamin Beriša, Marija i Dragutin Dominić, Vesna i Zlatko Krištofić, Valentina i Marinko Patafta, Biserka i Dragutin Sabolek te Ljiljanka i Zdravko Moharić zauvijek će pamtiti taj trenutak. A svi mi ostali obnovili smo svoja krsna obećanja. Među hodočasnicima iz Zagreba bila je skupina djevojaka iz molitvene zajednice Marijina pohoda Elizabeti iz Crkve sv. Josipa na Trešnjevci. One su nam uveseljavale dane svojom pjesmom, molitvom, spontanošću, radošću. Bilo ih je lako zavoljeti. A i vožnja Galilejskim jezerom ostaviti će upečatljiv trag u našim životima. Na jarbolu je zavijorila naša zastava, zasvirala naša himna a naša srca treperila su od ushićenja. S druge strane Golanska visoravan, Sirija, Libanon, malo dalje Jordan. Tu na obali ručali smo Petrovu ribu, sve tako znakovito. Plantaže mini banana, datulja, manga... Zadnji dan vozili smo se pustinjom, ustvari polupustinjom. Nailazili smo na beduine, deve, magarce... Vozeći se Judejskom pustinjom posjetili smo i mjesto Isusova krštenja na rijeci Jordan, bili i blizu brda kušnje, posjetili Jerihon. Bili smo na ruševinama iz pretpovijesnog doba u mjestu Kumran, gdje su pronađeni i kumranski spisi. Otišli smo i do Mrtvog mora čime smo i zapečatili naše hodočašće. Pripeklo je. Čak do +37°C. Mnogi su se i okupali, a neki tek noge uronili u more. Imali smo jako lijepo vrijeme sve dane našeg boravka u Izraelu.
Obogaćeni, ispunjeni, radosni i pomalo umorni vratili smo se kući. Naši koraci su ostali utisnuti u Isusovoj domovini. Na putovanju smo i mi imali kušnje. Trebalo je često u redu čekati. Jesmo li baš uvijek bili strpljivi ili smo možda mrmljali i ljutili se? Najčešće sam bila zadnja jer se ne znam gurati. U tim trenucima su mi članovi obitelji Beriša “čuvali leđa”. Hvala im! I na kraju hvala svima onima koji su na bilo koji način sudjelovali u ostvarenju moga sna. Neka naše hodočašće bude plodonosno i da svi oko nas osjete djelić radosti.
Marija Sklepić