Kolumne 26.09.2014. 00:00. Zadnja izmjena: 25.02.2016. 12:49.

PRIJE NEGO ŠTO SE POJAVI HRVATSKI NOA, SVI ĆEMO POTONUTI

Jesu li neprestane kiše i učestale poplave neki znak ili poruka (Boga i/li Prirode) nama - bez dvojbe - grešnicima? Znače li ovi potopi širom Hrvatske da je vrijeme za nekog ovovjekog, hrvatskog Nou? Onaj pravi, biblijski, bio je deseti patrijarh, središnja figura priče o općemu potopu. Ali i znatno prije Biblije i pravednog Noe, saznanje o općem potopu osvanulo je na sumerskim glinenim pločicama, u slavnom epu o Gilgamešu u kojem se glavni babilonski junak Utnapištim jedini, s obitelji i životinjama, spasio od potopa, sklonivši se na lađu. Četiri tisuće godina nakon prvih spoznaja o općemu potopu, dobar dio svijeta oživotvoruje mitove. Ovo je bez dvojbe upozorenje, opomena na koju se - zaustavimo se samo na Hrvatskoj - nonšalantno odmahuje rukom. Sve u stilu one banalne: „Nakon kiše, dolazi sunce!“ A nakon kratkotrajnog sunca - ponovo potop. Uostalom, klimatlozi nam šalju poruke da možemo zaboraviti klasična četiri godišnja doba. U budućnosti nas čeka porast temperature i padalina. Nove kiše. Nove poplave. Novi potopi. O kojima bi prije svećenika brigu trebali voditi svjetovni poglavari i institucije - Vlada, premijer, ministri, parlament, gradonačelnici... S Milanovićem se ne bi usudili ukrcati u lađu ni njegovi najbliži suradnici, a ni, bogami, obitelj.

 

Nizozemci su ukrotili more

Svojim nepogrešivim instinktom i životinje bi nanjušile da je Milanović hrvatska inačica Edwarda Smitha, kapetana Titanica koji će - znajući da nam prijeti pogibelj - vrlo usredotočeno udariti u najveću santu leda. Hoćemo li taj neminovni sudar preživjeti? Vjerujem da hoćemo, ali me plaši saznanje da nam nakon havarije neće doći u pomoć Charpathia (brod koji je spasio preživjele s Titanica). Nje u Hrvatskoj nema na vidiku. Santi leda ima, Titanica ima, Smithova ima ko Kineza, ali nema Charpathia. U Karamarku malo tko prepoznaje (black)smitha, kovača hrvatske sreće, Nou ili Utnapištima. On će, vjerojatno, preuzeti brod, ali neće zaobići santu leda u koju ćemo s Karamarkom još jače tresnuti. Poplave su samo jedan - ne baš beznačajan - segment općeg hrvatskog potopa, započetog devedesetih devastacijom privrede i društva. Što bi se dogodilo da su kojim nesretnim slučajem hrvatski premijeri upravljali Nizozemskom? Pola bi je nestalo u moru, jer je - kao što znadete - 50 posto nizozemskog teritorija niže od razine mora. Ali, Nizozemci su ukrotili neukrotivo more. A što su ukrotile naše vlade i naši premijeri? Napredak i nadu. Ukrotile su dosadašnje vladajuće elite domaću industriju, proizvodnju, zaštitu slabijih.

 

Ne može Plišić nikoga pobijediti

Jesu li u ičemu bile dobre? Jesu. U zadovoljavanju vlastitih i potreba svojih rođaka, prijatelja te stranačkih drugova. Na štetu velike većine onih kojima bi elite trebale služiti. Ovih dana čitam i slušam izjave Ivice Plišića, direktora Hrvatskih voda - kao što sam čitao i slušao slične izjave njegovih prethodnika - koji je, a bez da trepne okom, rekao i ovo: „Sustav obrane od poplava je dobar“! Plišić je uvjeren kako su Hrvatske vode učinile dosta. Uostalom, kaže nenizozemski direktor, poplave su prirodna pojava. A protiv prirode se - čujte sad tu floskulu - ne možete efikasno boriti. Ako niste Nizozemac. Ne možete poplave pobijediti. Naročito ako razmišljate kao Plišić. A Plišić razmišlja kao Milanović koji empatično uspoređuje puknuće vodovodne cijevi u vlastitom stanu s tragedijom koju doživljavaju potopljenici Gunje. „Krive nas - jada se Plišić - i za suše i za poplave!“ Mogu li se poplave spriječiti? Mogu li se spriječiti suše? Niti se mogu spriječiti poplave, niti se mogu spriječiti suše. Ali se može spriječiti poplavljivanje naseljenih mjesta i mogu se i te kako ublažiti suše. Čime? Navodnjavanjem. U navodnjavanju nas Albanija šije za nekoliko tisuća posto. Premijeri i ministri svih dosadašnjih vlada brinuli su jedino o navodnjavanju vlastitih računa i računa tajkuna.

 

700.000 kuna za hrpu kamenja?!

Nekoliko stotina obitelji utapa se u novcu, deseci tisuća ljudi utapaju se u vodi, a milijun i pol građana davi se u siromaštvu. Koje se u Hrvatskoj tretira poput prirodne, neukrotive nepogode. Govoreći o poplavama i ulozi Hrvatskih voda, države u državi, pozvao sam Državno odvjetništvo, odnosno (tada), Mladena Bajića da istraži poslovanje tog s jedne strane krvopijskog, a s druge strane trutovskog mastodonta. Opravdano se sumnja da godišnje dvije milijarde kuna, namijenjene sprečavanju poplava, ide u krive džepove. U četvrt stoljeća hrvatskoga višestranačja, na obranu od poplava utrošenoje otprilike pola jednog državnog proračuna, ili pedesetak milijardi kuna. Na što? Koliko, primjerice, košta oblaganje kamenom stotinjak metara ušća potoka Gliboki u dravski rukavac? Kažu - 700 tisuća kuna!? Koliko je koštala gradnja nasipa kod Rajeva Sela i zbog čega se on raspao iako bi - pošto je izgrađen prije nekoliko godina - trebao biti najpostojaniji? Koliko će trajati vještačenje koje bi trebalo otkriti zbog čega je popustio nasip u Rajevu Selu? Tko su kooperanti Hrvatskih voda, koliko novca dobivaju i za što novac dobivaju? Je li istina da su među glavnim izvođačima radova bivši direktori u Hrvatskim vodama?! Odgovore na ta pitanja hitno mora dati - ne ministar poljoprivrede Jakovina, najnoviji grobar hrvatskog agrara, već premijer Milanović.

 

Izvlače se i na Hedervaryja

Odgovore na pitanja na što se troše silne milijarde koje građani daju Hrvatskim vodama trebao bi dati i DORH, jer je za toliko mnogo novca napravljeno tako malo. Milanović mora dati odgovor na pitanje zbog čega do dana današnjeg Vlada nije donijela plan za sustavnu obranu od poplava i plan za navodnjavanje? Milanović mora dati odgovor na pitanje kako to da Hrvatskim vodama može upravljati čovjek koji nema viziju kako u kratkoročnom, srednjoročnom i dugoročnom razdoblju spriječiti potope čitavih sela i gradova. Iako mnogi stručnjaci kažu da Hrvatske vode na neprimjeren, zastario i u potpunosti krivi način tretiraju korita rijeka, reakcija iz Vlade nema. Zašto se ne pokreću javni radovi? Zbog čega se u Hrvatskoj ne primjenjuju iskustva u sprečavanju poplava daleko efikasnijih zemalja? Kad se u mandatu Jadranke Kosor razlila Mura, premijerka je obećala brzu i efikasnu reakciju. No, Međimurci i dalje strepe od jakih kiša. Do kada? Hoće li se novi premijer izvlačiti na nesposobnost Milanovića, kleptomanstvo Sanadera, na Domovinski rat, na srpski hegemonizam, na ustaše i partizane te na Khuena-Hedervaryja ili će konačno Hrvatskom upravljati oni koji imaju rješenja za nagomilane probleme?! Naravno, od vodenih poplava opasnije su poplave nesposobnosti političkih prodavača magle koji jedino misle na vlastite probitke.

 

P.S. Ako je prava, polemika mora biti žustra, žuhka i s naglašenim osobinama prepirke o nekom pitanju, problemu ili stajalištu. S tim da se u polemici - naročito onoj političkoj - uglavnom obezvređuju stajališta protivnika. U političkim se polemikama umjesto ozbiljnoga, argumentiranog dijaloga prelazi ne samo na neobjektivno osporavanje, već i na osobne uvrede. U nedostatku argumenata, Dragutin Lesar služi se obmanama i prozirnom ironijom. Kako se (parlamentrane) političke stranke uglavnom financiraju javnim novcem, smatram da građani imaju pravo znati što se u strankama događa. Zato sam progovorio o anomalijama u bivšoj stranci. To što sam izgovorio na pressici samo je dio onoga što sam govorio na predsjedništvu. Nisam izrekao niti jednu jedinu neistinu, što, uostalom, potvrđuju i „odgovori“ bivših drugova i drugarica koji mi demagoški predbacuju samopromociju i narušavanje jedinstva. Da su malo razmislili, ne bi prosipali gluposti. Pokušali su obmanuti javnost da je moja malenkost zaposlila Lesarova sina. Da se sin zaposli, predložio je otac (uostalom, kad je bio dožupan, sina je zaposlio u Međimurskoj županiji, o čemu sam također, na ovome mjestu, s njim polemizirao), a Predsjedništvo je njegov prijedlog prihvatilo. Ali nije izglasano da sin i otac upravljaju strankom, već da sin bude web-administrator. Nikad ne bih sam predložio, a kamoli dopustio da itko predloži, a kamoli izglasa da moj rod radi sa mnom u tvrtki, organizaciji ili stranci koja je prikopčana na državnu blagajnu. Zato što je to klasičan nepotizam. Lesar tvrdi da je moj politički potencijal ispod dva posto, koliko sam, istina, dobio na zagrebačkim izborima. Cilj je bio - ne moj osobni rejting, već prelazak praga liste za Skupštinu grada Zagreba. Zahvaljujući Lesarovom bojkotu, Laburisti nisu prešli prag. Tek za nekoliko stotina glasova. No, političko djelovanje pojedinaca u stranci daleko je šire od brojki koje Lesar spominje. Da nije bilo Vuljanića i moje malenkosti, ne bi se ni Lesar gizdao tuđim perjem, odnosno, programima. Prvi, s kojim smo bili iznenađenje na izborima, osmislili smo i napisali mi, a ne on. On je bi frontmen, za tu priliku dobar. Kasnije ga je stranka nadrasla. Izgubio se u podmetanjima, intrigama, političkoj logici improvizatora - zavadi, pa vladaj. Da, ja sam osvojio - sam - manje od dva posto, no, on je - kao predsjednik stranke i s cjelokupnom stranačkom mašinerijom - na prošlim izborima osvojio nešto više od tri posto, potrošivši više novca nego SDP, HDZ, Orah i još nekoliko stranaka zajedno. Stranku koja je imala 13 posto doveo je na ispod tri posto. To je njegov potencijal. I nisu se Laburisti mogli zvati Vukšićevi jer se već zovu - Lesarovi. Lesarovi i jesu, ali sa sufiksom d.o.o. I ti se Lesarovi Laburisti - zaključilo je Predsjedništvo - raspadaju u svim segmentima, u svim tijelima. Često osobe s korakom ili dva ispred vremena nisu prepoznate, u nas se dosljednost, znanje, (autodidaktično) obrazovanje, poštenje, iskrenost te pobuna protiv gluposti nimalo ne cijene. I zato mi je manje važna politička budućnost od toga da mogu druge pogledati u oči, a sebe u ogledalu.

Izvor: 3100