Prvi i - dosad - jedini!

Ne bi mi bilo krivo kad bi se pokazalo da se varam, odnosno da ne znam pravu istinu kad mislim i govorim, a sad, evo i pišem, da od velikog broja svećenika Rimokatoličke Crkve koji su tijekom stoljeća potekli - i još uvijek potječu! - iz ovoga hrvatskoga kraja između Drave i Mure, dosad su samo dvojica dobila čast i pravo da nose tzv. „solideo“ (latinski „Soli Deo“ znači „Samo Bogu“), malu kapicu ljubičaste boje kao znak da su primili biskupsko posvećenje. (Mitru i štap kao simbole biskupske časti i vlasti ne spominjem jer na njih imaju pravo i neki dostojanstvenici niži od biskupa kao što su, na primjer, „opati mitronosci“.) Svojevremeni pokušaj da si spomenuti „velik broj svećenika Međimuraca“ i statistički potvrdim, iz više razloga nije se odmaknuo mnogo dalje od početnoga stadija, ali i takav dao je pravo na zaključak da ovaj kraj u tome sasvim sigurno ne zaostaje za drugima, a neke ostavlja čak i podaleko za sobom. To je razlog što su pojedinci, oni koji očito ne vode (uopće ili barem ne dovoljno) računa o činjenici da mjesna pripadnost ili regionalno podrijetlo svećenika nikako nije niti smije biti jedini ili najvažniji kriterij kod izbora i postavljanja crkvenih poglavara i dostojanstvenika, ponekad skloni mišljenju da je taj kraj - u tome i u hrvatskoj Crkvi! - s nepravom „zapostavljen“ ili čak „zakinut“.
Radi usporedbe vrijedilo bi vidjeti, ali istina jest i priznajem da ne znam, kakvo je stanje što se tiče profesionalnih vjerskih službenika, odgovornih dužnosnika i uglednih dostojanstvenika u drugim kršćanskim, a još manje znam o nekršćanskim vjerskim zajednicama, no, to niti nije tema ove Sitnice. Stoga se vraćam „prvomu i - dosad - jedinomu“ biskupu Međimurcu koji je - razumije se, kao biskup - imao vlast nad svojim zavičajem i djelovao u njemu, a to je Dominik Premuš. Smatram vrijednim i potrebnim podsjetiti na nj jer se za dva dana, 27. ovog mjeseca, navršava osam desetljeća od njegove smrti 1934. godine. (Drugi, za čitavo jedno pokoljenje mlađi, István Zadravecz Uzdóczy, premda rodom iz Čakovca, bio je vojni, ne dijecezanski biskup, a osim toga, samo je kratko vrijeme bio aktivan, pa je za Drugoga svjetskoga rata, u vrijeme mađarske okupacije Međimurja, već bio izvan službe, tj., u mirovini.)
Preuzvišeni gospodin - kako je kao biskup bio oslovljavan - Dominik Premuš bio je rođen 2. kolovoza 1861. u Prelogu. Potekao je iz ugledne obitelji, u mjestu poznate pod nadimkom „Ištokovi“. Po majci je bio blizak rođak, nećak, poznatog i mnogogodišnjeg ravnatelja varaždinske gimnazije te uglednog pedagoškog pisca Franje Pongračića. Tadašnju četverogodišnju osnovnu školu završio je u rodnome mjestu i potom šest razreda gimnazije u Velikoj Kaniži, a i ostala dva u Zagrebu. Tu je započeo i studij teologije koji je već poslije prve godine nastavio i dovršio u Pešti, pa je 1885. godine postao svećenik. Samo pola godine bio je kapelan u Maloj Subotici jer je ubrzo, vjerojatno već prije zapažen od poglavara, bio pozvan u nadbiskupsku pisarnicu. Tu će biti ne samo službenik, nego i suradnik, u punom smislu te riječi, trojice zagrebačkih nadbiskupa: Josipa Mihalovića, Josipa Posilovića i Antuna Bauera te njihovih sufragana na biskupskim stolicama u Đakovu, Senju i Križevcima.
Usporedno s tim, bio je zapažen kao uspješan vjeroučitelj u gimnaziji te odgojitelj i predstojnik u tzv. „Plemićkom konviktu“, ustanovi za mladež na školovanju od koje je ne malo njih završilo na bogosloviji i u svećeništvu. Kad je još 1890. godine postigao doktorat iz bogoslovlja, započeo je njegov relativno brz uspon u odgovornim službama i crkvenim častima. Nadbiskup Bauer već kao Posilovićev koadjutor imenovao ga je kanonikom „a latere“, tj., svojim pobočnikom, a na njegov prijedlog, papa ga je 1912. godine počastio visokim naslovom „apostolskog protonotara“ te ga je 1914., prije punoga stoljeća, imenovao i „naslovnim biskupom beogradskim i smederevskim“ sa službom u Zagrebačkoj nadbiskupiji. Već od dana posvete bio je sufragan i generalni vikar nadbiskupa Bauera, što znači da je bio njegov opunomoćenik i zamjenik u punom smislu tih riječi.
Premušu su i prije toga, a posebno kao biskupu, njegov rodni kraj i ljudi u njemu, osobito pak njegovo rodno mjesto, vrlo prisno ležali na srcu. Vidjelo se to po mnogim pojedinostima, od kojih su samo neke ostale zabilježene u ponekoj župnoj spomenici i na spisima u Nadbiskupijskom arhivu u Zagrebu. Čak ni novine s neusporedivo manje prostora i volje od današnjih nisu mogle ne registrirati, na primjer, kako se žalostio zbog krvavih događaja ovdje u studenome 1918,, a kako se radovao onomu što se dogodilo potom na Badnjak, s kakvim je žarom nastojao smiriti tzv. „žuti pokret“ među svećenstvom, kako se rado odazivao na pozive za blagoslov, recimo, novonabavljenih zvona ili orgulja, obnovljene crkve ili župnog dvora, podignutog poklonca ili postavljenoga „pila“, kako mu sve do posljednje bolesti i slabosti nije bilo teško odlaziti na međimurske firme i vizitacije, i još dugo tako dalje. I uza sve to, ozbiljno se bavio i znanstvenim radom, posebno prevođenjem s klasičnih jezika, a ni pjesništvo mu nije bilo strano - pod pseudonimom Domina Ištokov.
Na kraju ipak samo - kraj kao i svih smrtnika. Naše pak je da mu „prvomu i - dosad - jedinomu“ čuvamo uspomenu.

P.S. Pita me jedan od onih koji su imali prigodu iz prve ruke saznati za pravi podvig dviju naših junakinja koje su za X-dana propješačile Y-kilometara i došle u Z-grad u Španjolskoj - ne želim ih besplatno reklamirati, zato tako, u matematičkim nepoznanicama (koje ionako svi već znaju!) - kakav je to svetac sveti Jakov, za razliku, na primjer, od preloškoga svetoga Jakoba. Takav, kažem mu, kakvi su i, na primjer, Avelj, Avram, Gavr(il)o, Stevan, Varvara, Vasilije i slični. I ništaviše.