REAGIRANJE: Saprofiti na pepelu obrtničkog dostojanstva

U prošlotjednom broju ovog tjednika, u članku pod naslovom “Međimurski poduzetnici profitiraju na izrabljivanju radnika” (V.Trstenjak) objavljeni su stavovi g. Branka Kneza, regionalnog povjerenika Sindikata metalaca Hrvatske i g. Josipa Vidovića iz Hrvatskog sindikata neindustrijskih radnika. Oni, sudeći po raspoloženju kojim odiše tekst, nastavljaju buržoasku revoluciju, onakvu kakva se vodila do devedesetih godina prošlog stoljeća, karakterizirajući privatne poslodavce kao, ni manje ni više, nego obične - izrabljivače. Ovakav, za sindikate tradicionalni bezobrazluk i crno-bijeli prikaz naše zaposleničke strukture ne sadrži elementarnu širinu niti nužnu realnost u pogledu na naš sadašnji gospodarski trenutak. Svu ljagu (generalno), za poslovne nedaće radnika, sindikati tradicionalno svaljuju na leđa i savjest “prevaranata i izrabljivača” - privatnih poslodavaca. Iz njihovih istupa može se zaključiti samo to da je isključivo opakost poslodavaca prema radnicima uzrok naše gospodarske kaljuže.
Nisam poznavatelj prilika u ovdje spominjanim velikim i srednjim subjektima međimurskog gospodarstva, pa se o toj problematici ne bih očitovao. Međutim, ono što o prilikama u međimurskom obrtu i malom gospodarstvo navodi g. JOSIP VIDOVIĆ zahtieva ozbiljnu reakciju, najviše zbog toga kako sindikalna poštapalica o privatnicima - “izrabljivačima” ne bi nesmetano bujala - kao saprofit na socijalističkom talogu njihovih aktivnosti.
Komore su
“nepotrebne”, HUP nemoćan, a sindikate baš briga!
Opunomoćenik Sindikata neindustrijskih radnika RH, g. Vidović, uvodno nalazi da kod obrtnika i malih gospodarstvenika “... nema zaključenih kolektivnih ugovora, pa su kršenja radničkih prava svakodnevna pojava.” - Slažemo se, g. Vidoviću, da je dugogodišnja odsutnost kolektivnog pregovaranja u malom gospodarstvu propust koji ključno uzrokuje mnoge prijepore, kršenje međusobnih prava radnika i poslodavca i brojne sporove.
No, tko je kriv za odsutnost kolektivnog pregovaranja u ovom najvažnijem segmentu realnog sektora gospodarstva?
Poznato vam je da su na snazi ZOR i Zakon o reprezentativnosti koji su obrtničke institucije (HOK, POK-ove i Udruženja) eliminirali iz GSV-a, a samim time i iz kolektivnog pregovaranja. Na zakonodavnoj razini, još je prije petnaest godina “uštimano” da će u ime radnika zaposlenih kod malih poslodavaca kolektivne ugovore u tripartitnim pregovorima sklapati HUP-ove jedinice za malo gospodarstvo, a ne jedinice iz komorskog sustava. S obzirom na specifičnost sektora, u malom je gospodarstvu kolektivno pregovaranje moguće uspješno provesti na teritorijalnom (regionalnom) i strukovnom principu, a ne općim kolektivnim ugovorom.
No, HUP se na razini teritorijalnih jedinica, pa niti strukovno, nije uspio uopće organizirati, a kamoli organizirati se u onoj mjeri i na način koji udovoljava kriterijima Zakona o reprezentativnosti. Istovremeno, HOK, POK-ovi i Udruženja, su odlično organizirani i organizacijski potpuno udovoljavaju kriterijima reprezentativnosti za sudjelovanje u tripratitnom pregovaranju. Međutim, država ne prihvaća obrtničke organizacije kao pregovarače u tripratitnom pregovaranju iako za to nema nikakav razumam (pa čak niti nerazuman) razlog! Ne dopušta komorama sudjelovanje u kolektivnom pregovaranju, a istovremeno ih javno olajava kako su nepotrebne i da ne predstavljaju ništa drugo nego običan parafiskalni teret obrtnika!
Što su sindikati učinili da država napokon u šumi nađe drvo pod kojim se može dogovarati? Ništa. Sindikati sjede u hladovini, proklinju “izrabljivače” kršenja “nedefiniranih” radničkih prava koji ni vlastiti ugovor o radu “ne pročitaju” i danonoćno, uvijek istom ulicom Velegrada, mašu crvenim krpama, zahtijevajući da se donese ZOR - isti onakav kakav će u narednih sto godina najvažniji dio realnog sektora našeg gospodarstva još više udaljiti od svakog kolektivnog pregovaranja.
Ne luftajte
uzalud crvenu
posteljinu!
Sindikati, ako već izlaze na ulice i trgove, onda to ne bi smjelo biti zbog godišnjeg “turiranja” fućki i luftanja crvene posteljine, nego bi njihov primaran razlog nezadovoljstva morao biti taj što u realnom sektoru malog gospodarstva, od kojega svi živimo, za više stotina tisuća radnika uopće ne postoje kolektivni ugovori i ne postoji mogućnost kolektivnog pregovaranja. Tek kada se ostvari mogućnost kolektivnog pregovaranja, tek onda ima smisla “fućkati i popevati” zbog toga što nema zaključenih kolektivnih ugovora ili zbog toga što su kolektivni ugovori nepovoljni.
Optužbe g. Josipa Vidovića, koje se odnose, primjerice, na situaciju u kojoj radnici kod malih poslodavaca “... prilikom zapošljavanja potpisuju ugovor o radu nepoznatog sadržaja...” (ovakvo omalovažavanje radnika teško je prihvatiti), kako se u pravilu potpisuju ugovori na određeno vrijeme, kako im poslodavci ne predaju isplatne liste, kako ne dobiju plaćeni godišnji odmor, kako primaju male plaće, a velike obveze i dr. - su “sindikalni evergreeni”. Njih su svi poslodavci svijeta osuđeni slušati cijeli život (i poslije njega) jer bi u protivnom sindikalno okupljanje izgubilo svaki smisao.
Prokažite vlastite izrabljivače!
Najveća istina o “državnom neprijatelju” koji radnička prava deklarativno diže u nebeske visine, a u stvarnosti njima briše pod i kojega g. Vidović ne želi izrijekom prokazati. Međutim, takva istina vrlo jasno proizlazi iz njegove zaključne jadikovke.
U njoj on govori o zaposleničkom položaju njih samih, sindikalaca i nalazi “... da su, na primjer, prava radnika u Temeljnom kolektivnom ugovoru za službenike i namještenike u javnim službama, za nas prava znanstvena fantastika...”. Ovime g. Vidović upire prst u smjeru točne adrese “državnog neprijatelja” koji, ne samo što svim radnicima u realnom sektoru u RH svojim nerazumnim postupcima zagorčava život i uskraćuje elementarna radna prava, nego su kraj njega čak i strukturama profesionalnih prvoboraca za radnička prava ta ista prava - zadnja rupa na svirali. Naš “državni neprijatelj broj jedan” je sama - država.
Iz zaključka g. Vidovića jasno se vidi da javne i državne službenike ne “izrabljuju” obrtnici (prije će biti - obrnuto). Za gospodu iz sindikata bilo bi korisno (makar ne i previše prikladno za lojalnost “hladovini sindikalne šume”) da javno kažu da je prvi, jedini i izričit krivac za radna prava radnika u obrtništvu i malom gospodarstvu - majčica država.
Čak i ako zanemarimo latentno propadanje malih gospodarstvenika, veliku platnoprometnu nedisciplinu koja ih lomi, nesmiljen porezni teror, srednjovjekovne odmazde nad dužnicima koje se, kao istovremene vjerovnike ismijava, u ovom problematiziranju pogubno bi bilo da si mi poslodavci i radnici dalje predbacujemo “izrabljivače” i “ socijalističke saprofite”, a pravog krivca za nesređeno gospodarsko stanje i odnose radnika i poslodavaca, državni “imperij”, amnestiramo svake od odgovornosti. Možemo se vrijeđati i dalje, ali u tom slučaju zaslužujedmo da svi, u jednakoj mjeri, budemo izrabljivani.
Sindikalci, nismo na dobrom putu!   
Vama, g. Vidoviću, kao i svim sindikalcima koji trpe sudbinu zastupanog članstva, upućujemo poziv. Ostavite se, konačno, javnog vrijeđanja sektora koji nas sve hrani i napaja. Danas nije vrijeme za izlazak na ulicu zbog toga što navodno novi ZOR ne predviđa vama dopadljivu fleksibilizaciju, što propisuje dulje radno vrijeme od onog kakvo se sviđa vama sindikatima (radnici o radnom vremenu imaju sasvim drugačije mišljenje od vas!) i sl. Koliko god decibela povećali svoje “fućkaje i popevaje”, sindikati neće i ne mogu postići to da poslodavci zaposle ijednog radnika više nego što im je potrebno.

P.S. Vrijeme je g. Vidoviću da poslodavci i radnici, napokon, stanu jedni uz druge i da, rukom pod ruku, krenu u borbu protiv zajedničkog, uvjetno rečeno, protivnika - države.
Ako to nismo u stanju - izrabljujmo i dalje sami sebe.