Rukomet je ono što volim i što me potpuno ispunjava!

Godinama unatrag na malim ekranima pratimo europsku rukometnu Ligu prvakinja jer nas ovdje sve te godine zastupa koprivnička Podravka. U tom sastavu Međimurcima nerijetko u uhu ostane prezime Pongrac. U mnoštvo različitih, među kojima je i dosta stranih, to prezime je iz kraja med dvema vodami. Nosi ga 22-godišnja Iva, lijevokrilna igračica spomenutog rukometnog velikana. U želji da tu djevojku predstavimo međimurskoj sportskoj javnosti, a u moru njezinih klupskih i inih obveza, nije nam bilo teško jer će Iva naš list pamtiti kao list kome je kao završena osmoškolka iz Svete Marije dala svoj prvi intervju da bi ih kasnije bilo mnogo, veoma mnogo...
• Tko je Iva Pongrac?
- Odrasla sam u Svetoj Mariji, odakle su mi i roditelji. Osnovnu školu završila sam također u Svetoj Mariji, dok sam Srednju ekonomsku školu pohađala u Koprivnici. Nakon završetka upisala sam stručni studij Menadžmenta turizma i sporta u Čakovcu, na Međimurskom veleučilištu. Nakon 3 akademske godine, stekla sam titulu bacc. oec (prvostupnika ekonomije), te daljnje školovanje nastavljam u Varaždinu (smjer poslovna ekonomija).
Počela sam trenirati u 4. razredu Osnovne škole. Kao djevojčica bila sam nemirna duha te sam obožavala sve sportove. Pošto je majka u to vrijeme radila u Koprivnici, saznala je tako za treninge rukometa i jednog dana me odvela na trening. Nakon prvog treninga sam se oduševila, te od tada vlada moja zaluđenost rukometom.
Od tada me roditelji, od 4. do 8. razreda osnovne škole, svakodnevno voze na treninge u Koprivnicu. Tu moram napomenuti da je trebalo puno truda, strpljenja, ulaganja i slično, te se zahvaliti im ovim putem mami, tati, djedi, baki, svima koji su uskakali u to vrijeme da bi me vozili na treninge. Pošto je to sve bila jedna velika obaveza i trošak, odlučujem srednju školu upisati u Koprivnici kako bi mi bilo lakše uskladiti treninge i školu. To se pokazalo kao odličan potez, jer i klub tada prepoznaje moj talent i ozbiljnost i od tada me počinje stipendirati.
Nakon što sam prošla sve mlađe selekcije RK Podravka, treneri su me priključili treninzima prve ekipe sa 17 godina (u tom periodu trener je bio Zdravko Zovko). Tada je to bila jedna moćna Podravka s jako puno internacionalki tako da nije bilo mjesta da tako mladi igrači ostaju s njima u kadru jer ne bi dobili svoju priliku. Tada nas 4-5 mladih, talentiranih igračica odlazimo s trenerom Goranom Mrđenom na posudbu u Virovitički Tvin, svakodnevno putujemo 60 kilometara do Virovitice te se kasno noću vraćamo natrag, i to tako godinu i pol dana.
Nakon tog „kaljenja“ neke od nas vraćene su nazad u 1. ekipu Podravke kao kompletnije i spremnije igračice, dok su neke igračice ipak otpale. Tada kormilo prve ekipe Podravke preuzima Neven Hrupec koji me prije trenirao kroz omladinski pogon kluba te sam standardna članica 1. ekipe. Tako da mogu reći da sam od svoje 18. godine pa sve do danas standardna prvotimka Podravke.
Sigurno da je čast i privilegija igrati u najtrofejnijem ženskom rukometnom klubu u Hrvatskoj, štoviše, otkad sam prolazila sve mlađe selekcije, posudbe, odricanja, to mi je uvijek i bio krajnji cilj i san - ulazak u 1. ekipu Podravke.
• Kakav je dnevni sportski ritual?
- Većinom imamo 2 treninga dnevno, pa bi to izgledalo ovako, buđenje u 7.15, doručak, odlazak na trening u 8 sati, trening traje od 8.30 do 10 sati, oko 12 ručak, dnevni odmor od 13 do 16 sati, zatim odlazak na večernji trening od 17 do 19, večera oko 20, malo slobodnog vremena do otprilike 23 sata, te opet spavanje.
Iskreno, nije mi naporno jer sam već jako dugo u takvom režimu i navikla sam se na takav tempo, štoviše, odgovara mi takav način života. Sport je oduvijek dio mene, tako da sam se bez većih problema uklopila u cijeli taj proces profesionalizma. Jest da neke stvari možda malo trpe, poput obitelji, društva i slično (nema blagdana, vikenda), ali profesionalizam je odricanje, a ja sam se za to odlučila i nikad nisam požalila.
• Jesi li u međuvremenu bila u kojoj državnoj selekciji?
- U reprezentaciju Hrvatske pozivana sam još kao kadetkinja, to se nastavilo i kroz juniorski period, te sam početkom 2013. bila prvi put pozvana i u seniorsku reprezentaciju Hrvatske. Ja sam poslije Mirande Tatari (dugodišnja kapetanica Podravke i reprezentacije Hrvatske) jedina u prvoj ekipi kojoj je Podravka matični klub.
Time hoću reći da nakon prolaska kroz sve mlađe selekcije, jedino ja sam od sve djece koja su trenirala godinama danas i postala standardna prvotimka Podravke. Nadalje, ulazak u seniorsku reprezentaciju Hrvatske daje poseban osjećaj, potvrdu, status i draž za mene.
• Sportski i životni ciljevi te planovi i kako ih misliš ostvariti?
- Klupski sportski cilj bi svakako bio osvajanje Lige prvakinja, dok bi na reprezentativnoj razini to bilo otići na Olimpijske igre te osvajanje medalje na Svjetskom ili Europskom prvenstvu. Sport je dio mene tako da bi me ti uspjesi obilježili za cijeli život. Nadalje, životni ciljevi su mi zasad završiti s magisterijem ekonomije, izgraditi što uspješniju rukometnu karijeru, a kasnije će doći obiteljske radosti, posao i slično.
• Jesi li u kojem trenutku požalila što si se posvetila vrhunskom sportu?
- Nikad, a mislim da ni neću. Jednostavno sam se uklopila u takav način života i rada, odgovara mi to. Dinamično je, putuje se, stalno se nešto događa, a to mi se sviđa. Ekipni je sport, stalno neka događanja, promjene društva, prijatelja, načina igre, zanimljivo je. Nadalje, sport mi je puno i pružio jer rijetko tko mojih godina može sam zarađivati novac od svoje 16. godine, sam o sebi brinuti i ne biti na teret i ovisan o roditeljima.
• Pratiš li međimurski ženski rukomet?
- Pratim, žao mi je što Čakovec one godine kad je igrao kvalifikacije za prvu ligu nije uspio upasti, od tada kod njih sve je krenulo nizbrdo (sada su trećeligašice).
Mislim da bi se sve razvijalo u drugom smjeru da su tada upale u prvu ligu. Međutim, sada je tu Zrinski, koji je trenutno bolji od Čakovca, isto tako izborili su prošle godine ulazak u 1. ligu ali ipak nisu pristupile (zbog financija). Pohvaljujem njihov rad, rade kontinuirano iz godine u godinu s mladim curama i tako stvaraju rejting i rezultat, svaka čast! Pratim njihove utakmice dok igraju s Podravkom Lino (2. ekipa Podravke), redovito ih dobivaju, znači da imaju kvalitetu i perspektivu.
• Tko ti daje najveći podstrek?
- Prvo su tu roditelji. Tata Dragutin i mama Irena, oni su me odgojili, omogućili mi da se bavim sportom. Vozili me, čekali tijekom treninga, trošili svoje slobodno vrijeme, vikende, ulagali u mene...
Mogu reći da su me usmjerili na pravi životni put, toga sam danas svjesna i hvala im na tome. Također tu su i baka i djeda, koji su isto tako uskakali za vožnju na treninge, pratili me na utakmicama, bili podrška. Znači obitelj, tu sve kreće, oni su najzaslužniji za to što sam danas.
• Ima li sport alternativu?
- Nema. Bavljenje sportom usađuje vrijednosti koje možemo samo naučiti u školi i to kao teoretsko znanje, kroz sport se to primjenjuje praktično. Ispunjavanje svakodnevnih obaveza, posebno kod djece ima višestruke prednosti kao što su temeljito planiranje vremena za školu, učenje, trening i slobodne aktivnosti.
Osim toga bavljenjem sportom stječemo brojne prijatelja, poznanike, u svim dijelovima svijeta. Proputovati svijet, upoznati nove kulture, nove poglede i shvaćanja na život, jednostavno je neprocjenjivo. Lijepo je raditi ono što voliš, to je zadovoljstvo.
Razgovarao
Mladen Grubić

Lijepo je vraćati se u Svetu Mariju
• Kada dođeš u Međimurje, kako provodiš dane, kako te prihvaćaju u Svetoj Mariji?
- U Međimurje dolazim svaki put kad nađem malo slobodnog vremena, većinom nedjeljom kad smo slobodni. Uvijek je lijepo vratiti se doma, jer Sveta Marija je mjesto gdje sam provela svoje djetinjstvo, tu su mi prijatelji iz škole, društvo, rodbina. Lijepo je doći doma na nedjeljni ručak, popiti piće sa starim prijateljima, otići s njima igrati tenis, odbojku, nogomet. Mogu reći da me svi jako dobro prihvaćaju, govore mi da su me vidjeli na televiziji. Puno njih i prati moje utakmice, pogotovo Ligu prvakinja, uvijek idu 2-3 puna auta prijatelja, rodbine, poznanika na utakmicu. Traže me karte, zanima ih.

Uspjesi i putovanja
Ivini najznačajniji uspjesi su: 2006. - Mediteranske igre, Crna Gora, Hrvatska kadetska reprezentacija - ZLATO; 2009./10. - Ženska rukometna regionalna liga - BRONCA; 2009./10. - Hrvatski rukometni kup za žene - ZLATO; 2009./10. - 1. Hrvatska rukometna liga za žene - ZLATO; 2010. - 17. Svjetsko juniorsko prvenstvo, Južna Koreja - 11. mjesto; 2010./11. - Regionalna rukometna liga, final four, Zaječar - SREBRO; 2010./11. - Hrvatski rukometni kup za žene - ZLATO; 2010./11. - 1. Hrvatska rukometna liga za žene - ZLATO; 2011./12. - Hrvatski rukometni kup za žene - ZLATO; 2011./12. - 1. Hrvatska rukometna liga za žene - ZLATO; 2012. - Liga prvaka - 3. mjesto u skupini, ulazak u Kup Kupova; 2012./13 - Hrvatski rukometni kup za žene - ZLATO; 2012./13 - Hrvatska rukometna liga za žene - ZLATO; 2013. - Mediteranske igre u Mersinu (Turska) - BRONCA.
- Zemlje u kojima sam igrala: Južna Koreja, Rusija, Turska, Norveška, Danska, Švedska, Island, Francuska, Španjolska, Italija, Njemačka, Švicarska, Slovenija, Mađarska, Crna Gora, Srbija, Bosna i Hercegovina, Makedonija, Rumunjska, Poljska, Češka, Slovačka...