Sustav udomiteljstva treba poboljšanja

Da tridesetero djece o kojoj brinu članovi Udruge udomitelja djece Međimurja ovog kolovoza zajedno putuje na ljetovanje u Dramalj naša je javnost saznala zahvaljujući dvjema akcijama u danima Porcijunkulova u Čakovcu. Ispečena je najdulja štrudla koju su građani kušali, istodobno dajući svoj novčani prilog, i prodani su kišobrani koji su nezaboravno ukrasili srce grada, Ulicu kralja Tomislava, a sav je prihod bio namijenjen upravo ljetovanju udomljene djece.

Udrugom udomitelja djece Međimurja predsjeda Marina Hoblaj iz Murskog Središća čiju smo predanost već prepoznali u danima pripreme humanitarnog koncerta Otvorimo srca i dom, u svibnju prošle godine. Razgovorom za list Međimurje željeli smo približiti angažman udomitelja, njihove potrebe, dobre strane udomiteljstva, ali i mogućnosti za poboljšanja. O tome će se govoriti i na 7. susretu udomiteljskih obitelji Hrvatske koji će se 5. listopada održati u Toplicama Sveti Martin.

Naša sugovornica Marina Hoblaj mjerodavna je za razgovor o temi udomiteljstva iz puno razloga, a svakako i zbog činjenice da je sa suprugom Vladimirom prvo usvojila petero djece te su potom odlučili postati udomitelji. Takav “scenarij” njima je bio prirodan slijed događaja.

- Udruzi je cilj senzibilizirati javnost. Smatramo da se u našem društvu nedovoljno zna o udomiteljstvu. Tim nastojanjima pridružili smo i ona koja su vezana uz, nazvat ću to tako, uvjete i status udomitelja. U našoj udruzi okupljeno je 29 udomitelja, a na području Međimurja nas je ukupno 88. Otkako smo krenuli raditi, sve nam se više ljudi pridružuje. Atmosfera je dobra, ističe Marina Hoblaj. 

O koliko djece brinete?

- Nas 29 brine o šezdesetak djece, a sveukupno ih je na udomljenju oko 130. U našoj udruzi uglavnom su ljudi koji brinu o dvoje ili troje djece. Naša obitelj trenutno skrbi o troje djece, a ukupno smo ih udomili petero.

Željeli bismo radni staž i status udomitelja u radnoj knjižici.

Na čemu trenutno kao udruga radite? Koje su primarno važne stvari koje morate učiniti za bolje funkcioniranje sustava udomiteljstva u cjelini?

- Udomiteljske udruge u Hrvatskoj okupljene su u savezu koji se zove Forum za kvalitetno udomiteljstvo. U veljači smo bili  na razgovoru u Ministarstvu socijalne politike i mladih u kojem smo dobili priliku izložiti sve što nam je važno. Smatramo da udomiteljstvo treba profesionalizirati, dakle, da imamo radni staž, zdravstveno i mirovinsko osiguranje. Drugi par pitanja su relacije između nas “privatnih” udomitelja i institucija, riječju - domova za djecu. Mi po djetetu dobivamo dva do tri puta manju opskrbninu. Nije tajna, mjesečno se za predškolsko dijete dobiva 1.800 kuna, za školsko 2.000 te plaća u iznosu od 500 kuna za prvo dijete i po 400 za drugo i treće. Ne kažem da je to malo, no, državne institucije dobiju do tri puta više po djetetu smještenom u domu. Na koncu, djeca u državnim domovima imaju besplatne školske udžbenike i ljetovanja. Voljeli bismo da i djeca o kojoj skrbe udomitelji izvan tog sustava uživaju isti privilegij.

- Osim toga, ako se osvrnete, uvidite da su sve dobrotvorne akcije i pozivi na telefonske brojeve usmjereni na institucije, nikada na udomitelje koji u vlastitim domovima i obiteljima skrbe o djeci bez adekvatne roditeljske skrbi. To pokušavamo nadoknaditi svojim inicijativama i kreativnim radionicama na kojima i samoj djeci dajemo primjer da zajedničkim radom možemo nešto vrijedno postići za sebe i za druge.

Jeste li dobili podršku ministrice? Hoće li se ozbiljnije razgovarati o ovim temama na razini Ministarstva i Vlade?

- Jesmo. Uvjereni smo da ministrica i suradnici razumiju sve o čemu govorimo. U Srbiji i Sloveniji ova su pitanja puno bolje riješena nego kod nas. S obzirom da smo u EU-u, nadam se da ćemo i mi dostići standarde. Primjerice, u Sloveniji udomitelji za troje djece imaju radni staž i bolje su plaćeni. Ako skrbe o djetetu s posebnim potrebama, također im ide radni staž. Predložili smo, ne bude li se išlo na profesionalizaciju, da se udomiteljima odobri iznos kojim bi sami sebi plaćali mirovinsko i zdravstveno osiguranje. Šokiralo me što se u MIO-u i HZZO-u ne mogu prijaviti kao udomiteljica. To kod nas ne postoji. Mogu biti kućna pomoćnica, čistačica, ali ne udomiteljica, a voljela bih da mi baš to piše u radnoj knjižici. Na to bih bila ponosna.

Što nakon udmoljenja?

Do koje dobi djeca mogu ostati u udomiteljskim obiteljima?

- Dok ne završe školovanje, bilo srednjoškolsko, bilo studij. Ono što mene muči i što bih voljela da se promijeni, tiče se djece koja završe srednju školu. Najčešće su to djeca kojoj škola ide nešto teže, pa nastavu pohađaju po prilagođenom programu. 

Shodno tome, u pravilu imaju nižu stručnu spremu, a time i male šanse za zaposlenje iako možda samo ne znaju strani jezik, dok svim drugim sasvim dobro barataju. Voljela bih da se za takvu djecu ubuduće nešto čini - osniva stambena zajednica, naprimjer, daje neka opcija samozapošljavanja.

U protivnom je svo ulaganje u udomiteljstvo bačeno u vjetar.

- Upravo tako. Mislim da je za državu preskupo da toliko ulaže u udomljavanje, a da se na koncu ne dogodi nešto konkretno, opipljivo, obećavajuće, nešto što će zadovoljiti i te mlade ljude i društvo.

Važni ljudi

Tko vam je na lokalnoj razini važan u provedbi udomiteljske uloge?

- Važni su nam svi, ali najviše oni na koje smo oslonjeni  uređenjem. To je Centar za socijalnu skrb u Čakovcu, a posebno bismo rado istaknuli socijalnu radnicu koja radi s udomiteljima Francisku Četković. Izvanredna osoba za koju ćemo teško naći adekvatne riječi da kažemo koliko nam je važna. Izvan sustava socijalnog rada, zadnjih smo tjedana vrlo ugodno iznenađeni susretljivošću i inicijativama gradonačelnika Čakovca Stjepana Kovača. Obratili smo se za pomoć oko ljetovanja djece u Dramlju i on je, osim potvrdnog odgovora, dodao neke vlastite ideje. Smatra da bismo mogli pokušati organizirati zajednička ljetovanja za cijele obitelji - dakle, udomitelje, njihovu djecu i djecu na udomljenju. 

Neće moći svi odjednom, ali godinu po godinu, za nekoliko obitelji... to bi već bilo izvrsno. Moram spomenuti Bošku Ban Vlahek iz Turističkog ureda Čakovec koja nam je puno pomogla u vrijeme Porcijunkulova i osobu koja ne voli da je spominjemo u javnosti iako Udruzi nesebično pomaže. Moja sugrađanka Roberta Barat svojim angažmanom i autoritetom osobe koja nesebično zagovara ljudska prava puno nam je pomogla i pomaže. Zahvalni smo i županu Matiji Posavcu.

Marina Hoblaj: Kad smo bili mlađi, suprug Vlado bio je profesionalni glazbenik, dobro smo bili situirani i željeli smo usvojiti dijete. Prvo smo usvojili Barbaru. Bila su joj samo dva tjedna kad je došla u obitelj. Oduševila nas je. Nakon godinu dana smo shvatili da želimo još djece, ali su nas odbili, uz obrazloženje da smo već posvojili jedno i da drugi roditelji također žele šansu. No, onda smo pitali ima li možda koje bolesno dijete za koje nema posvojitelja. Tako smo dobili 2-godišnju Ivanu koja je imala celijakiju i trenutno je bila u jako lošem zdravstvenom stanju. Danas je lijepa mlada žena. Ubrzo smo ponovo nazvali Caritas, s istom namjerom, i usvojili 5-godišnjeg dečkića Nenada, dijete s mentalnom retardacijom. Odgovarali su nas od te ideje, ali mi smo željeli da bude naš. Sad su mu 22 godine, drag je, ne može živjeti sam, odlazi u Centar za odgoj i obrazovanje, sretan je. I mi smo s njim sretni, baš nam lijepo svima ide.

Vlado Hoblaj: Kad smo telefonom rekli da želimo Nenada, rekli su nek dođemo vidjeti dijete. Nismo ga išli vidjeti, pa nije dijete auto da ga ideš razgledati. Ili ga želiš, ili ga ne želiš.

Marina Hoblaj: I onda smo na televiziji vidjeli prilog o dečkiću s mentalnom retardacijom kojeg nitko nije želio. Rekla sam Vladi: “Mi moramo otići po njega.” No, do našeg dolaska već ga je usvojila jedna obitelj, a nama su rekli da imaju dvije djevojčice, sestre koje možemo posvojiti. Barbara i Ivana su odmah vikale da žele sekice! Tako su nam došle naše Nikolina kojoj su bile dvije i Elizabeta od godinu dana. Moram reći i to da nam je Jelena Brajša puno pomogla u posvajanju. O njoj se jako ružno pisalo, no, za nas je ona žena s velikim srcem. (al)

Cijela obitelj je, zapravo,  udomitelj.

Rekli ste da “vaša obitelj trenutno skrbi o troje djece”. Kad kažete obitelj, ne mislite samo na Vas i supruga, već i na svoju djecu.

Marina Hoblaj: Apsolutno. Mi nemamo biološku djecu, samo posvojenu, ali bez obzira na to - i tu djecu treba u sustavu nagraditi. Zašto to mislim? Ta su djeca spremna podijeliti svoje roditelje s drugima, odriču se mnogočega i sve dijele s udomljenom djecom. Smatram da su istovremeno i na velikom dobitku jer uče dijeliti, pomagati, biti nesebični. Bilo bi lijepo, dakle, da i naša djeca zajedno s udomljenom idu na more. Zato nam je drago što je gradonačelnik Čakovca Stjepan Kovač to sam uvidio i pokrenuo ideju zajedničkih ljetovanja. Ne usudim se ni razmišljati je li to moguće, ali Kovač me svojim idejama oduševio. (al)

Usvojili petero djece jer ‘nisu pazili’.

Marina Hoblaj: Nas ljudi vrlo često pitaju zašto smo usvojili tako puno, petero djece? Ja uvijek odgovorim isto: “Dogodilo nam se. Nismo pazili.” Imamo tako Barbaru, Ivanu, Nenada, Nikolinu i Elizabetu. Ivana je udana u Novo Selo Rok, a Barbarino vjenčanje bilo je prije nekoliko dana, 16. kolovoza. Otišla nam je u Sirač, kraj Daruvara.