Sv. Juraj nas je okupio

Kako znam za sebe Sv. Juraj se svake godine slavi 23. travnja. U mome djetinjstvu veselili smo se tom danu jer je to proštenje u našoj župi Sv. Juraja na Bregu. Dan uoči Jurjeva kitili smo njive, vrtove, ograde, okućnice, čistili dvorišta.
I sada sam imala prilike otići na proštenje. U ranim jutarnjim satima biciklom sam krenula u brege, kako smo znali reći. Kako ovih dana traje pravo proljetno promjenljivo vrijeme malo sam strepila da ne pada kiša. Izmjenjuju se oblaci, kiša, vjetar, sunce...
Divila sam se tratinčicama, jorgovanu, katružama, šarenim leptirima i cvrkutu ptica. Hvala Ti Bože na daru divljenja! A posebno sam se veselila susretima s dragim ljudima. Susret - jednako radost kao što rekoše naši misionari za vrijeme trajanja naših pučkih misija u mojoj sadašnjoj župi Sv. Nikole biskupa u Čakovcu. Mi smo od Boga zamilovani pa budimo i mi sami misionari današnjih dana. Mi sami želimo od drugih da budu dobri, dragi, puni blagosti a ne trudimo se da to isto osjete u nama prilikom susretanja. Posjetila sam i groblje, otok mrtvih kako to lijepo voli reći velečasni Ivica Puškadija.
U miru i tišini, u molitvi i uspomenama provela sam neko vrijeme sa svojim dragim pokojnicima koji su prerano napustili ovaj svijet. Usput sam popila kavu kod prijateljice iz školskih dana. Bilo je to veoma kratko ali pozitivno druženje. Bilo je vrijeme za misu pa sam se uputila prema crkvi. Usput sam bacila pogled na školu I.G. Kovačić gdje sam učila čitati i pisati. Pogled se zaustavio i na dućanu gdje sam sticala prva iskustva za svoje zvanje - trgovac. Crkva puna dragih ljudi, osmijeh, stisak ruke i neopisiva radost. Misu je predvodio velečasni Stjepan Šprajc, naš domaći sin iz Brezja, uz koncelebraciju više svećenika. Kad sam kao prodavačica radila u Brezju veselila sam se kad su dolazili u dućan kao djeca školarci on pa i njegove dvije sestre, sada časne sestre, kao i Tihomir, mali Francek a sada veliki policajac.
U svojoj homiliji pročitao je velečasni Stjepan životopis o sv. Juraju. Bio je on mučenik onih dana. Sada sam pozorno slušala i u srce pohranjivala njegov životopis. Kao mali nismo baš uvijek slušali pozorno. I mi smo bili nestašni, ponekad nezainteresirani, baš poput djece sada.
Nisam ni slutila kakvo me iznenađenje očekuje nakon mise. Naime, cijeli tjedan se u župi obilježavaju dani Vinka Kosa našeg međimurskog pjesnika, rodom iz Vučetinca. Ustvari, obilježava se sto godina od njegovog rođenja. Svoj život položio je negdje na križnom putu iz Bleiburga. Ni za grob mu se ne zna. Ali uspomenu na njega sačuvale su njegove kćeri Vera i Lada. Vera je poznata slikarica a Lada šansonjerka i kantautorica, svira gitaru... Nije uvijek bilo lako živjeti bez oca.
Od Vinkove braće i sestara poživjela je samo sestra Evica, moja susjeda u Lopatincu, majka moje dobre prijateljice Ljubice. Veoma emotivno doživjela je otvorenje izložbe u zgradi bivšeg župnog dvora (sada sjedište Općine). Tu na ulazu obratila nam se gospođa Vera s ponosom govoreći o svom ocu. Izmamila je suze, osmijeh, ponos... Sve to posebno emotivno doživjela je sestra Evica. I nakon sto godina živi on u našim srcima a najviše u srcima svojih kćeri koje su svoj put trasirale bez oca.
Nisu zaboravile ni Međimurje gdje se uvijek rado vraćaju, posebno k sestri Evici, Ljubici i obiteljima njihovim gdje su uvijek dobro došle. Zahvalni smo im na svemu što su učinile da to saživi. Hvala svima koji su na bilo koji način pomogli da se sve to i ostvari. Održati će se ovih dana još neki događaji kojima će se obilježiti život i smrt Vinka Kosa našeg međimurskog pjesnika.
Marija Sklepić