Arhiva 05.12.2013. 00:00. Zadnja izmjena: 25.02.2016. 11:59.

TOMICA KALŠAN: Procjenu invalidske komisije čekam godinama!

Život Tomice Kalšana (32) iz Preloga pretvorio se u kaos 2008. godine, kada je u Zagrebu pao sa skele na gradilištu na kojem je radio za jednog međimurskog poduzetnika. Pao je s 12 metara visine! Ozljeda centralnog živčanog sustava nije izlječiva. S gradilišta ga je poslodavac odvezao u bolnicu, umjesto da pozove hitnu medicinsku pomoć. Učinio je to s ciljem da izbjegne odgovornost za Tomičine ozljede, obećavši mu pošteno obeštećenje.
- Tada sam mu povjerovao, međutim, ni pet godina poslije nesreće, od obeštećenja niti lipe. Kaznio je i njega Bog: poduzeće mu propada te je s 30-ak radnika spao na dva. Nazvao sam ga prije mjesec dana da mi kupi kantu boje da pomalam zidove... do danas mi se nije ni javio. No, više od toga me muči nemar državnih službi. Posjedujem rješenje nadležnih prema kojem sam proglašen nesposobnim za rad zbog teških posljedica uzrokovanih padom. Ozljede koštanog sustava su više-manje riješene, no, ostala je najgora posljedica - epileptični napadi koje trpim svaki tjedan i sve su učestaliji, a lijekovi ne daju rezultata. Da mi nije supruge Valentine koja se ne odvaja od mene, ne bih više bio živ. U nekoliko sam navrata prilikom epinapada pao na staklena vrata i prozore u kući te se ozlijedio.
- Tomica ne smije biti sam ni minute jer nikad ne znamo kad će napad početi. Naviknuta sam i znam što moram učiniti kad napad počne: okrenem ga na bok, držim ga i stavim mu nešto u usta da ne pregrize jezik te čekam dolazak hitne pomoći. Katkad napadi traju nekoliko minuta, katkad i po pola sata, priča Tomičina supruga Valentina, pokazujući zidni kalendar na kojem je označila datume napada, kako bi liječnicima hitne službe mogla dati informacije.
Valentina i Tomica podižu troje djece u dobi od sedam, šest i dvije godine. Sin, predškolac, toliko se prekalio u tmurnoj svakodnevici da je onako sićušan postao majci snažna podrška u trenucima kad tata dobije epileptični napad:
- Naš je sin vrlo zrelo dijete za svoje godine. Trpi puno, ali nije paničar i odmah mi priskače u pomoć kad Tomici pozli. Zahvalna sam njegovoj odgojiteljici u vrtiću koja je upoznata sa situacijom i često s njime razgovara te ga tješi i hrabri. Djeca su nam, na sreću, zdrava... i vrlo su skromni. Ne traže puno i nikad ne plaču u dućanima kad im nešto ne možemo kupiti - dodaje Valentina Kalšan.
ČEKAJTE!
Riječ - čekajte (uz uskličnik koji odjekuje iza nje) Tomica Kalšan čuo je već toliko puta da gubi volju za nastavkom borbe. Na zdravlje mu se odrazilo i trpljenje dugotrajnog beznađa te među petnaestak tableta, koje pije dnevno, ima i antidepresiva.
- Nakon što sam dobio rješenje da sam nesposoban za rad, logičan put je bio procjena invalidske komisije na osnovi koje bih možda mogao ostvariti mirovinu. Međutim, od 2008. do danas ja kod te komisije u Varaždinu ne mogu doći na red. Prvo je godinama postupak kočio moj obiteljski liječnik u Prelogu iako je imao hrpu nalaza specijalista iz Zagreba i Čakovca na kojima je pisalo - uputiti na invalidsku komisiju. Zbog toga sam početkom godine prešao u drugu ambulantu obiteljske medicine, liječnici Lidiji Vidović Zvonar kojoj od srca zahvaljujem na ljudskosti. Odmah mi je pomogla. Kad je vidjela medicinsku dokumentaciju, uputila me u postupak podnošenja zahtjeva invalidskoj komisiji. Medicinsku dokumentaciju predao sam početkom travnja u preloškoj ispostavi nadležne mirovinsko-invalidske službe, no, do danas nisam dobio poziv. Nazvao sam u Varaždin i pitao kad ću doći na red, no, jedini odgovor, bez obrazloženja, bio je - ČEKAJTE! Ne mogu više čekati jer - nemam za kruh! Od nesreće nemam drugih primanja, osim 487 kuna pomoći za njegu. Da ne dobivamo dječji doplatak, ne bismo mogli preživjeti. Nezaposlena supruga trenutno prima i porodiljnu naknadu na koju ima pravo još godinu dana, no, i s time nam nedostaje 1.000 kuna mjesečno da izađemo na kraj. Nismo dužni nikome jer sve račune za režije plaćamo redovito, no, ne ostaje dovoljno za potrebe djece i hranu. Trenutno moramo kupiti štednjak na drva jer je stari dotrajao i dim ulazi u kuhinju... Pokušat ćemo nekako doći do novog... na rate. Pomažu nam roditelji koliko mogu, povremeno pomažu i čelnici Grada Preloga, uz koje smo zahvalni i drugim dobrim ljudima koji su nam tijekom proteklih godina pritekli u pomoć na razne način, no, sve je to gašenje vatre i ne znači sigurnost. Želio bih da ne moram nikoga moliti za pomoć, a mirovina, makar i najmanja, bi mi to omogućila. Ne znam zašto sam baš ja propao kroz državni sustav kad znam ljude koji su glatko i neusporedivo brže ostvarili pravo na koje ja godinama čekam, a nisu ni upola u ovako teškoj situaciji, priča Tomica koji diže ruke i od redovitih kontrola stručnjaka u Zagrebu jer na njih, katkad, mora čekati i po devet, deset mjeseci. Približavanje termina pretraga u zagrebačkim klinikama donedavno mu je isto bilo muka jer je značilo da mora nabaviti novac za prijevoz koji nema. Njegov bivši obiteljski liječnik nikada mu nije preporučio sanitetski prijevoz, dok kod drugog liječnika Tomica to pravo, bez ikakvih problema, ostvaruje već mjesecima. I to je ilustracija kako lanac sustava pada na jednoj truloj karici - na jednom čovjeku. Nažalost, u svojoj “zbirci” takvih primjera, obitelj Kalšan ima ih još.
GLUHI CENTAR
Odnedavno je najstarije dijete Valentine i Tomice pošlo u školu.
- Kupili smo nove školske knjige te sam čula da će mi u Centru za socijalnu skrb vratiti polovicu novca (što bi bilo nešto više od 300 kuna) jer imam pravo na to s obzirom na socijalni status. Otišla sam u prelošku ispostavu Centra za socijalnu skrb u kojoj mi je rečeno da kod njih ne mogu ništa riješiti, već moram u Čakovec. Objasnila sam im da imam troje male djece i bolesnog muža kojeg ne smijem ostavljati samog, no, nije pomoglo. Nisam otišla u Čakovec jer nisam mogla, ispričala je Valentina.
Tako ranjen, ničiji čovjek propada kroz sustave. Iz jedne rupčage u drugu... i vapaj mu biva sve tiši dok se posve ne izgubi u dubokoj tami.
Željka Drljić

Izvor: 3058