TURUDIĆ JE DEČKO KOJI SLUŽI DESNICI, A NE PRAVDI

Kada je premijer Ivo Sanader (danas zasluženo s rešetkastim pogledom na svijet) uvjeravao tadašnju ministricu pravosuđa Vesnu Škare Ožbolt da Ivan Turudić mora postati predsjednik Županijskog suda u Zagrebu, svoj je otvoreni pritisak argumentirao logičnom tvrdnjom: „On je naš dečko!“ Čiji?! HDZ-ov. Sanaderov. Pa ponovo HDZ-ov. Danas Karamarkov. Turudić je desničarski sudac koji, vjerujem, čak ni na semaforu ne skreće lijevo. Turudić je nedemokrat jer ne podnosi ništa što se ne uklapa u njegov skučen svjetonazor. Ma koliko god se samoreklamira da puno čita, proučava i uči, čita, izgleda, pogrešne knjige ili, ako čita prave knjige, ne razumije što čita. Iako frflja kad govori, Turudić je jasan u porukama, bahat u ponašanju i puzav prema političkim šefovima. Posljednjim istupima u Večernjaku i brojnim televizijama unizio je, osramotio časnu sudačku profesiju predstavivši se malo umivenijim tipom suca od Slavka Lozine ili Branka Milanovića, koji je izjednačio rukovanje s guranjem prsta u anus. No, Turudić je ne samo sudac, već je i predsjednik zagrebačkog Županijskog suda, zbog čega bi trebao biti baš u svemu uzor drugim sucima. Uzor po dobrome, a ne uzor u zlu. A zlo je za sudstvo kada sudac, k tome i šef moćnog suda, prijeđe Rubikon i iz sfere pravosuđa uđe u sferu dnevne politike.

Ne trpi ono što je drukčije

Izazvan, izgleda, osobnom ambicijom i nesnošljivošću prema kukurikavcima, premijeru Zoranu Milanoviću i predsjedniku države Ivi Josipoviću Turudić se nameće za neku buduću političku funkciju na kojoj će služiti HDZ-u. Nekad je bio pomoćnik ministra pravosuđa, a sada se medijski samokandidira za ministra. Koji će, sudeći po istupima, proganjati sve ljevičare, kontrolirati sudove i suce. Turudić je tempirana bomba u katastrofalnom hrvatskom pravosuđu u kojemu se od devedesetih napredovalo jedino uz partijsku, hadezeovsku knjižicu. Iako ga je politika gurnula u središte pravosudne scene, iako je predsjednik suda postao pritiscima političkih moćnika, žali se da sadašnja politika nastoji životinjski svirepo utjecati na pravosuđe. Govori daleko grubljim, trpkijim jezikom i od vukovarskih stožeraša proizašlih iz šinjela splitske rive na kojoj se početkom dvijetisućitih pokušala rušiti Račanova Vlada. Turudić se svojski upregao na čelo te protuvladine klike, ali ne kao branitelj, već kao za sudački posao neodrasla osoba. Ako je u pravednosti zbroj svih vrlina, Turudić, s obzirom na netrpeljivost prema drukčijemu, ne može biti pravedan. Sada su mi još jasnije neke njegove sudačke odluke, pa i to da je baš on sudio i presudio svome političkome pokrovitelju i prijatelju Sanaderu. Trebao je opasnog svjedoka maknuti s javne scene.

Turudić je počeo s političkom kampanjom

Turudić ne može biti pravedan sudac jer je pravednost vrlina velikih duhom. Turudićev je duh provincijalan, mali, zakržljao, opterećen kompleksima i osiljen funkcijom koja mu ni po čemu ne pripada. I sam se vjerojatno čudi što je s tako malo talenta, dobrote i pravednosti postigao tako mnogo. Mnogi analitičari čude se kako se Turudić već sada, godinu dana prije kampanje za parlamentarne izbore, nudi HDZ-u. Siguran je u HDZ-ovu pobjedu, kažu. A HDZ ne samo da tolerira, već i potiče da suci služe politici, njihovoj, naravno. Praksa je puna takvih primjera. Sudac Turudić uključio se u HDZ-ovu izbornu kampanju i zauzvrat očekuje od HDZ-a adekvatnu nagradu. Ili u politici, ili u nekom od sudova. Kako kad politika ne može utjecati na sudstvo koje je samostalno? Smijurija. Moćnici u politici imaju svoje suce i svoje sudove. Pa kako su birani suci Ustavnoga suda? Po političkome ključu. Toliko HDZ-u, toliko SDP-u, toliko (nekad) HSLS-u (iz čije je kvote danas aktualna predsjednica Ustavnoga suda Jasna Omejec koja je izabrana za sutkinju usprkos tomu što nije imala uvjete). Kako? Politika je uvjete snizila. Pravosuđe je najveća rak-rana hrvatskoga društva upravo zato što u njemu caruju suci poput Turudića, Lozine i nekad B. Milanovića. Takvih svatova ima jako, jako puno. Sudski procesi u Hrvatskoj traju mnogo duže nego u drugim europskim državama mada imamo više sudaca nego te države koje postupke završavaju tri ili četiri puta brže.

Hrvatsko je sudstvo katastrofalno

Jesu li političari gori od sudaca? Neki jesu, neki nisu. Kao i, uostalom, novinari. No, sudac mora biti neporočan, sudac mora biti uzor, sudac mora biti besprijekoran, sudac mora biti moralan i etičan, sudac ne smije biti pristran niti politički obojen. Zašto? Zato što su oni ti koji baš o svemu tome, poročnosti, etici, moralu, krivdi i pravdi presuđuju. Oni moraju biti osobe neupitnog ljudskog integriteta, dobro plaćeni te u sudskim postupcima nedodirljivi jer su posljednja instanca pravednosti. Ali ne smiju biti pošteđeni kritike, napada i propitivanja što rade i kako rade. Hrvatsko je pravosuđe zrelo za temeljitu reformu, kojom će se ukinuti nedodirljivost i najgorih sudaca, i najpotkupljivijih sudaca, i najpolitiziranijih sudaca, i najnesposobnijih sudaca. Zbog lošeg, potkupljivog sudstva, Hrvatska neće nikad napraviti korak naprijed. Uostalom, svi potencijalni ulagači kao najveću prepreku ulaganju navode nesiguran pravosudni sustav i katastrofalan, improvizacijski porezni sustav. Kako će bilo tko uložiti novac u Hrvatsku ako mora propitivati kojega je političkoga uvjerenja sudac, koji političar utječe na kojeg suca i koliko će to, na kraju, investitora koštati. Što u vremenu, što u novcu. Turudić je za Milanovića rekao da je boljševik i monarh koji pluta bespućima neznanja i bahatosti. Vrlo sam kritičan prema Milanoviću jer mi je to, uostalom, obveza. I kao novinaru, i kao oporbenjaku.

Čita, ali ne razumije što čita

A novinari su, čuli ste za onu poznatu definiciju - psi čuvari demokracije. Pas čuvar demokracije, a pravna sigurnost jest temelj svake demokracije, mora biti i sudac. Turudić je sluga pokoran, desničarski sudac osvetnik koji voli upotrebljavati njemu nepoznate pojmove. Prvak u bahatosti predbacuje Milanoviću bahatost. Rugala se sova sjenici. S tim da Milanović ima temelja za bahatost, kao što ga je, uostalom, imao i Sanader.

Dva su ga puta izravno izabrali za šefa SDP-a. Osvojio je u drugom pokušaju izvršnu vlast na neposrednim, parlamentarnim izborima, a Turudić je morao osvojiti samo Sanadera, možda Šeksa i još ponekog HDZ-ovca, možda prije dvijetisućitih Ivića Pašalića. Osvojiti ih i služiti im. Sad mora osvojiti Karamarka. Pa mu se dodvorava pljuvanjem Milanovića, tvrdeći da je Milanović ujedno boljševik i monarh.

Ako je čitao knjigu „Staljin - na dvoru crvenoga cara“, očito je nije razumio, kao što ne razumije sam naslov te i te kako i za suce i za političare korisne knjige. Turudić je u posljednjim istupima dokazao da se opasno precjenjuje (pati od kompleksa viška vrijednosti) te da ima skotom (pjegu) koji mu sprečava dobar vid. Pripisao je sebi mesijansku ulogu iako je tek Sanaderov dečko zbog kojeg je smijenjena Vesna Škare Ožbolt. Postao je fobičan. Vidi oko sebe špijune koji ga prate, a sve da bi mu naudili.

Mulja, petlja, gubi se

„Ja sumnjam da me prate i prisluškuju. Imam dokaze o tome, koji imaju određenu snagu, naprosto, ljudi iz policije mi to govore…“, izgovorio je hrpu nelogičnosti Turudić. 

Prvo kaže da sumnja, a onda da ima dokaze da ga prisluškuju!? Ako ima dokaze - a nema ih, dakle, laže - zašto sumnja?! Kakve dokaze ima? Ljudi iz policije mu kažu da ga prate. Ponovo, ispostavilo se da su nekom drugom, a ne njemu rekli da ga prate. Mulja. Petlja. Gubi se.

Takav tip ne može biti sudac. Da se Turudić ponaša kao kakav dripac, dokazuje i njegova tvrdnja da bi, da je išao u Knin, i on fućkao državnom vrhu. To i priliči sucu najvećega suda! Lozina je đuskao na stolcu na Thompsonovu koncertu, a Turudić bi se derao protiv Milanovića, Josipovića i Leke te im dobacivao psine. I takvo ponašanje, vidi vraga, nije sporno predsjedniku sudačke udruge Sessi koji smatra da Turudić ima pravo na revanš jer je Milanović prvi napao (sudstvo). 

Ne i suca Turudića poimence. Sessi ne smetaju Turudićeve opasne i ničim potkrijepljene optužbe na račun represivnog aparata. Ne reagira ni predsjednik Vrhovnog suda Branko Hrvatin. Nema vremena pročitati Turudićev intervju jer je na godišnjem. Ali je Hrvatin imao vremena polemizirati s neimenovanim izvorima - dakle, tračevima iz Vlade. Kada mu je to odgovaralo. Sve to dokazuje da je sudstvo zrelo, prezrelo za ozbiljnu, temeljitu reformu.

P.S. Nije trebalo dugo čekati pa da Čačić priprijeti Milanoviću da će ga rušiti. I to ako Vlada ukine besplatan prijevoz učenika. Vlada o tome čak i nije raspravljala. Tu je mogućnost spomenuo u jednoj izjavi dezorijentirani, ideološki svjetlosnu godinu bliži Čačiću nego Milanoviću ministar Mornar. Ali, Čačić bi odmah rušio.

 Ne zbog loših rezultata u gospodarstvu, za koje je, među prvima, kriv upravo Čačić. Zašto? Zato što je kao prvi potpredsjednik Vlade zadužen za gospodarstvo obećavao sijaset projekata, a nije ostvario niti jedan. Osim što je sve svoje prijatelje zaposlio u državnim poduzećima, agencijama i vijećima. 

Usprkos tomu, poput Turudića, svoju ulogu smatra mesijanskom. I on pati od kompleksa više vrijednosti. Zato prijeti. Jedino mu to preostaje. Svi su njegovi predizborni i prijedlozi koje je dao kao drugi čovjek u Vladi propali. Ali sada sebe nudi kao slamku spasa. A nudi se i Milanoviću i Karamarku. Čačić može sa svima onima koji će mu uzvratiti visokom funkcijom.