Uskrsne poruke biskupa Mrzljaka i gvardijana Belobrajdića

Draga braćo i sestre! U posljednjih nekoliko godina, početkom korizme, postavlja se pitanje, ne samo u vjerničkoj, nego i u široj društvenoj javnosti: Čega ćete se odreći u korizmenom vremenu, ovih 40 dana prije Uskrsa?! Možemo se naslušati raznih odgovora i odluka pojedinaca. Rijetko se nađe onaj pravi i najvažniji odgovor: Odreći se grijeha i zla. Kad bismo to nekome predložili, možda bismo čuli odgovor: Kako ću se odreći grijeha kad ga uopće nemam? Ja nikad ne griješim! Postoji li uopće takav čovjek? Odgovor nam daje sv. Ivan koji u svojoj poslanici piše: „Reknemo li da grijeha nemamo, sami sebe varamo i istine nema u nama (1 Iv 1, 8).“
Što je to uopće grijeh?! Nije li u ovo naše vrijeme potpuno deplasirano i potpuno nazadno govoriti o grijehu? Čuje li se uopće u javnosti govor o grijehu? Govori se o prekršaju zakona, o nemoralnosti, o neetičnosti, ali ne o grijehu. Pitamo se, doduše: na čemu se temelje moral i etika ako se odbaci temeljni kamen koji se zove Isus Krist?!
Kako bismo definirali grijeh?! Vrlo jednostavno i kratko. Grijeh je kada čovjek Bogu kaže ne! Nastao je još prije stvaranja svijeta, kada je jedan od anđela - Lucifer rekao Bogu: NON SERVIAM – Neću ti služiti. To vrijedi i danas. Taj isti, koji je Bogu rekao da neće služiti, i danas šapuće čovjeku: Nemoj ni ti, čovječe, služiti Bogu jer ti si sam sebi Bog. Bog samo ograničava tvoju slobodu i stoji na putu tvojeg razvoja i napretka. Neki pojedinci i sustavi u povijesti izričito su tako naučavali, a neki prešutno žive u takvom uvjerenju. Zašto uopće u ovom pismu uoči Uskrsa govoriti o grijehu?!
Zato što, ako na to pitanje ne znamo odgovor, nećemo ništa razumjeti o razlogu silaska Božjeg na zemlju, o Isusovom križu, njegovoj muci, smrti i uskrsnuću. Ponekad mi se čini da se zadržavamo na nekim nevažnim ili manje važnim činjenicama naše katoličke vjere. U jednom korizmenom predslovlju ovako molimo:
„Bože, ti si nama na spasenje odredio ovo korizmeno vrijeme, da se obnovimo u čistoći srca, oslobodimo od sebičnosti te u ovom prolaznom svijetu postignemo neprolazno spasenje“.
Evo plana za korizmu: očistiti srce od svih zlih misli, posebno onih o drugim ljudima. Nitko nije tako zao da nema nešto i dobra u sebi. Zašto ne opažamo to dobro, nego se više zadržavamo na onom negativnom?!
Upravo se navršila prva godina pontifikata pape Franje. Puno se o njemu govori i piše. Svijet ga voli, no, sluša li ga? Nedavno je rekao i ovo: „Ne smije se ogovarati i govoriti loše o nekome jer se na taj način može ubiti nečiji dobar glas, ali i otrovati nas same. Kažem vam istinu, uvjeren sam da, ako budemo izbjegavali ogovaranje, postat ćemo sveti.“ Možda nam se ove riječi čine previše jednostavne i banalne, ali pokušajmo upravo u svjetlu tih riječi ispitati sebe i društvo u kojem živimo. Ako smo svi dobri i bez grijeha, odakle onda toliko zla? Odakle mržnje, ratovi, ubojstva, nesloge u obitelji, nasilja svake vrste, korupcija i da ne nabrajam sve vrste zala i grijeha koje nas okružuju.
Postoji li izlaz? Da, postoji! To je onaj koji je sve naše grijehe primio na sebe i ponio na drvo križa (1 Pt 2, 24). To je misterij Isusovoga križa, to je misterij vazmenoga otajstva. To je misterij Velikoga četvrtka, petka i subote, a na poseban način misterij, ali i radost onog prvog dana u tjednu, kada su pobožne žene i apostoli trčali na Isusov grob i našli ga praznoga. „Nije ovdje, nego Uskrsnu!“ - poruka je praznoga groba. Poruka je to i nama, a tu poruku izriče nam vazmeno predslovlje: „Po njemu se za vječni život rađaju djeca svjetla i vjernima se otvaraju rajske dveri. Jer naša je smrt iskupljena smrću njegovom, a o njegovu uskrsnuću i naš je život uskrsnuo.“ U tom misteriju i mi gledamo smisao svojega života.
Draga braćo i sestre, uđimo radosno u proslavu života s Isusom uskrsnulim i sada živim.
Neka vam je sretan i blagoslovljen Uskrs!
†Josip Mrzljak,
varaždinski biskup

U iščekivanju blagdana Uskrsa pater Stanko Belobrajdić, gvardijan Franjevačkog samostana u Čakovcu, za čitatelje lista Međimurje daje osvrt na korizmeno vrijeme i najveći blagdan kršćanstva - uskrsnuća Isusa Krista. Zašto je korizma dragocjeno vrijeme za vjernike i koje su njezine primarne zadaće?
- Korizma je svakako blagoslovljeno i milosno vrijeme Crkve već dvije tisuće godina, u kojem se želi naglasiti dublja priprava za blagdan uskrsnuća Gospodinovog. To vrijeme doista jest dragocjeno i ima višestruku zadaću. Prvotna je priprava krštenika za krštenje koje će se dogoditi u uskrsnoj noći, druga je kajanje javnih grešnika za grijehe koje su počinili. S tim javnim grijesima bili su isključeni iz zajednice Crkve i kad su na Pepelnicu prihvaćali javni čin pokore, pružena im je šansa da se u Crkvu vrate na Veliki četvrtak. Treći cilj je svakako obnova cijele zajednice u svjetlu krštenja. Prve dvije kategorije koje sam spomenuo gotovo ni ne postoje jer nema krštenja odraslih ili su ona rijetka, a javna pokora za grijehe ne postoji iako takvih grijeha uvelike ima, kaže pater Stanko.
Ova je godina Liturgijska godina A u kojoj dominira Evanđelje po Mateju, a čita se i Evanđelje po Ivanu. Naglasak je na krštenju, zato se i zove Krsna korizma. O poruci korizme gvardijan kaže:
- Čini mi se da smo zaboravili kompletnu poruku korizme i zadržali se na jednom segmentu, a taj je odricanje. Korizma je vrijeme ograničeno na 40 dana, ali ona je i početak ili impuls koji bi čovjekovom životu trebalo dati. Tri momenta koje naglašava Čista srijeda su molitva, post i milostinja. Sva tri elementa važna su i moraju biti povezana. Ako se prakticira samo jedan ili dva, to nema smisla. Crkva govori da odricanje i post koji čovjek sebi nametne treba biti dobro koje pripada drugome. Odreći se kave ili cigareta i prihod koji je time stvoren zadržati za sebe, primjerice, nije rezultat, ništa niste učinili. Dobrobit treba pripasti onome koji je u potrebi. Kad bi se to ostvarilo u vjerničkom životu, onda bi vjerojatno i naše korizmene akcije bile puno bogatije. No, ne moraju ljudi donijeti darove u Crkvu, dobrota se može proširiti na susjede, prijatelje, možete otići nekome nabaviti nešto za kućanstvo, siromašnima kupiti nešto za djecu. Sve je to karitas koji se ne mora događati neposredno kroz strukture Crkve. Svatko od nas pozvan je na karitativnu ljubav i to je sastavni dio kršćanstva.
Uskrsnuće i
poruka Uskrsa
O stvarnosti uskrsnuća i dubini poruke Uskrsa pater Stanko Belobrajdić poručuje:
- Kako to Crkva govori, uskrsnuće nije stvarnost nečega, nego stvarnost koja počinje po krštenju u svakom čovjeku i ono se mora razvijati, rasti da se dosegne stvarnost života koja se ne gasi, već se samo mijenja. Ako me pitate o poruci Uskrsa, tad se bojim da ona nije dovoljno duboko shvaćena iako je ona svakako proslava blagdana. Blagdan uskrsnuća Gospodnjeg. Vjernici često puta znaju propitivati - na temelju čega? U zapadnoj kulturi navikli smo da za sve imamo fizičke dokaze, a za to nemamo događaj koji bi bio dokaz. No, ako u vjerničkom životu imamo blagdan vjere, onda je to svakako Uskrs. Upravo zato što za njega nemamo dokaza. Sve što o Uskrsu znamo temeljimo na svjedočanstvima apostola koji su bili s Isusom i svjedoče da su s njim proveli 40 dana, dok nije uzašao na nebo. Isusa su prepoznali kao uskrsnulog iako su imali iskustvo njegove agonije. Nažalost, pratio ga je Petar do Pilatove sudnice i Ivan do smrti na križu, ali svi oni imaju iskustvo susreta s Gospodinom. Zato u svojim evanđeoskim spisima govore o iskustvu tog događaja. Vraćamo se povijesno na događaje iz Jeruzalema tridesetih godina I. stoljeća i to ljude ponese. To je u ljudskom životu normalno, međutim, blagdan Uskrsa puno je više od toga.
Blagdan života
Uskrs je blagdan života, a kad je riječ o životu, tad se civilizacijski oslanjamo na našu fizičku stvarnost. Pater Stanko upućuje na to da život dolazi i od Boga te govori:
- Život koji dolazi od Boga je život koji je stvaran, izobilan i sadrži ovu našu tjelesnost, ograničenost na broj godina koje Gospodin i priroda daju nama. No, život koji je jednom započeo začećem i rođenjem više ne nestaje. Iako on fizički umire, taj život više se ne gasi. On u svojoj sudbini nakon smrti može biti, kako u kršćanskom nauku učimo, s Bogom ili bez Boga, ali on je stvaran. Život nikada ne nestaje. Stoga mi u Crkvi vrednujemo život i poštujemo ga. Zalažemo se za život od njegovog početka do njegove prirode smrti. Život koji dolazi od Boga i započinje u nama fizičkim rođenjem događa se i u stvarnosti krštenja kao novi život. Prva poruka uskrsnuća je: Ja sam uskrsnuće i život, tko u mene vjeruje i ako umire, živjet će. To je nada koju neprestano nosimo i imamo šanse ispovijedati je svaki put kad ispraćamo nama drage ljude, kad posjećujemo njihove grobove.
Za vjernike koji Crkvu pohode samo o blagdanima naš sugovornik također pronalazi poruku.
- Puno je ljudi koji su u Crkvi samo uz blagdane, pa tako i onih koji za Uskrs dođu blagosloviti hranu. Papa Franjo u svom prvom apostolskom pismu svog pontifikata govori o tri kruga vjernika. Jedni su daleko od Crkve, ne pripadaju zajednici vjernika, drugi su oni koji su kršteni ili imaju sve sakramente, ali su distancirani od zajedništva vjerničkog života.
Treći su oni koji se redovito okupljaju na euharistiji. Kad je o Uskrsu riječ, on se može doživjeti samo u zajednici vjere i vjernika. Oni koji dođu samo o blagdanima u Crkvu sigurno su uvijek dobrodošli, a nadam se da će ih ti susreti potaknuti da dođu češće. Da putem susreta s Kristom osmisle svoj život na dubljoj razini i žive ono što nose u sebi, pokazujući time to i na blagdan, zaključuje gvardijan Stanko Belobrajdić.
Aleksandra Ličanin