Vatru gasi, brata spasi!

Tim davno poznatim geslom - nekad su njim vrbovali ljude, naročito mlade, da budu barem podupirajući, ako već ne i djelatni članovi vatrogasnih društava u pojedinim mjestima - želim podsjetiti na jedan važan događaj prošlosti u vezi s njim. Nije požar, na što se obično pomišlja u takvim slučajevima - a ni povjesničar ne može izbjeći spominjanje takvih nesreća - nego nešto sasvim drukčije, pa i suprotno od toga.

Naime, upravo na današnji dan - tako se obično govori u slučajevima od kojih je jedan ovaj na koji mislim, premda današnji dan može biti samo danas, a niti jučer niti sutra, pa onda još manje lani ili dogodine, kamoli pak u prošlom ili budućem stoljeću - u tom i takvom, dakle, smislu ponavljam da je upravo na “današnji  dan”, ali prije ravnih, okruglih ili punih pedeset godina - eto ga ponovo: tako se obično govori premda godine, kao i stoljeća, niti jesu niti mogu biti takve u doslovnm smislu tih riječi - dakle, prije pola stoljeća, to jest 8. srpnja 1964., na prvoj stranici novina objavljena je vijest: 

“Novoizgrađeni vatrogasni dom u ulici Ive Lole Ribara (danas Ulica Stjepana Radića) u Čakovcu predan je u nedjelju  (to jest 5. srpnja 1964.) prije podne na korištenje  članovima Dobrovoljnog vatrogasnog društva Čakovec. Svečanom otvorenju  prisustvovali su uz pokrovitelja  JOSIPA ŠLIBARA, predsjednika Skupštine naše općine (na približnoj razini današnjega župana Međimurske županije) i VELJKO BRAJČIĆ, predsjednik Vatrogasnoga saveza (tadašnje Socijalističke Republike) Hrvatske, IGNAC BEL, sekretar Općinskog komiteta Saveza komunista, RUDOLF KERMEK, predsjednik Općinskog odbora SSRN (tadašnjeg Socijalističkog saveza radnog naroda), brojni politički i javni radnici Čakovca, predstavnici vatrogasnih društava  iz Maribora, Ivanca, Varaždina i gotovo svih većih mjesta Međimurja. O gradnji ovog suvremenog objekta za kojim se već duže vremena osjećala  velika potreba prisutne je najprije informirao IVAN KEROVEC, predsjednik Dobrovoljnog vatrogasnog  društva Čakovec.” 

Taj uvodni dio članka o događaju i objektu koji imaju pravo na proslavu pedesetogodišnjega jubileja povod je za podsjećanje na činjenicu da vatrogastvo kao smišljena i učinkovita obrana - pa i više od toga: sprečavanje - požara ni u Čakovcu ni u čitavom Međimurju nije počelo gore spomenutogaa dana. U dosad nezapaženom i nedovoljno korištenom povijesnom izvoru zabilježeno je da je već 1830. godine - u vrijeme pisanja ovoga teksta ne provjeravam, ali vjerujem da nisam pogriješio, barem ne mnogo - čakovečki očito “dobro stojeći” mještanin Stjepan Karlo Eybeck nabavio u Beču dvije velike “špricalke” na kotačima (za konjsku vuču!) s velikom bačvom okovanom željeznim obručima (!!), i to jednu za Čakovec i drugu za (Donju) Lendavu. Bilo je to u vrijeme u kojem se i u svjetskim razmjerima tek počelo razmišljati da se gašenje požara ne smije prepuštati stihijskom okupljanju svijeta u kojemu svatko “zna” sve što i kako treba činiti, a najčešće mu ne uspijeva učiniti ništa od toga jer ga sprječavaju drugi takvi “mudraci”. Doduše, nije poznato kako se radilo i što se postiglo s tim “špricalkama”, ali treba priznati da je taj Čakovečaiin u određenom smislu pretekao Nijemce koji su (tek!) srpnja 1841. u svom gradu Meissenu osnovali prvo vatrogasno društvo na svijetu - drugo će biti tek punih pet godina kasnije u Durlachu, dok će ostala mjesta, krajevi, države, narodi itd. još desecima godina kaskati za njima. Čakovec i Prelog učinit će to 1875. godine,  a ostala će međimurska mjesta i za njima “kaskati” ne mnogo brže.

No, vratimo se spomenutom čakovečkom domu koji je zapravo drugi u tome mjestu. Prvi je bio podignut 1903. godine na mjestu na kojem je danas park nasuprot zgrade Županije, a izgled mu je sačuvan na mnogim razglednicama “varaša” i grada. Iz više razloga, taj je dom bio 1947. godine srušen, a vatrogasni “alat” spremljen u barakama na tadašnjem sajmištu kojih - ni baraka ni sajmišta - također danas više nema. A o novom domu jubilarne starosti - jednom drugom zgodom.

P.S.  Čujem prije nekoliko dana kako jedan svakako uvažen visoki “funkcioner” u državnoj vlasti u polusatnom razgovoru s novinarkom Prvoga  programa Radio Zagreba ponavlja “iskreno vam kažem”, “iskreno ću vam reći”  slične “iskrene” izraze. Razgovor se vodio o problemu za koji nikako nije svejedno je li ono, što je o njemu iznijeto, bilo rečeno “iskreno” i istinito, pa mu se može vjerovati, ili možda suprotno od toga. Zaokupljen drugim mislima i problemima, vjerojatno bih to “čuo, pa prečuo” da me ubrzo potom nije upozorio znanac s čijim sam se mišljenjem morao složiti premda nije nijednom rekao da je “iskreno”. Tvrdio je, naime, (prvo) da takvo ponavljanje i naglašavanje “iskrenosti” za pojedine dijelove izlaganja ili dijelove rečenica dovodi u sumnju ono što nije “potvrdio” izjavom o iskrenosti, a to si gospodin njegova “ranga” i “funkcije” u takvoj zgodi - nastupu pred najširom javnošću! - ipak ne bi smio dopustiti.  Uz takvo opravdano strogo mišljenje, znanac je iznio i (drugo) nešto blaže, naime, da je ”iskreno ću ti reći” dotičnomu tzv. “poštapalica”, riječ koja se nepotrebno, najčešće i nesvjesno, ubacuje u govor poput “ova(aa)j”, “kako da kažem”, “okej”, “super” i deseci drugih sličnih riječi ili izraza koji ni sami za sebe ni u takvom kontekstu ne znače ništa, a u ozbiljnom javnom i službenom nastupu nema im mjesta. I ne previše školovan čovjek to bi morao znati, a kamoli...