VESNA PUSIĆ TREBALA JE IZRAZITI SUĆUT ŽRTVAMA, A NE ŠEŠELJEVCIMA

U svim se medijima zavrtjela rečenica „Hrvatska nema vanjsku politiku, hrvatska vanjska politika je američko-vašingtonsko-briselska pudlica“ koju sam izrekao u saborskoj raspravi o srbijanskim ponovo oživjelim pretenzijama na hrvatski teritorij, posebice Vukovar. Radi se, naravno, o provokacijama ratnog zločinca Vojislava Šešelja koji je na obljetnicu najveće hrvatske tragedije u Domovinskom ratu čestitao četnicima „oslobođenje srpskoga Vukovara“. Istovremeno, samo na drugome mjestu, u Bruxellesu, na obljetnicu masakra u Škabrnji, srbijanski ministar vanjskih poslova Ivica Dačić kaže da je strateški cilj Srbije izlaz na more. Koje? Pa ne valjda Crno već Jadransko more, do kojeg Srbi mogu jedino ako otmu dio obale Crnoj Gori, BiH ili Hrvatskoj. Kako je na Šešeljevu ratnohuškačku retoriku reagirala srbijanska vlast? Nije reagirala. Odšutjela je Šešeljeve tvrdnje da Srbija nikad neće odustati od srpskih zemalja u Hrvatskoj. Nakon što je (kada je u pitanju upokojena Juga) licemjerna međunarodna zajednica počela osluškivati ponovne srbijanske prijetnje miru, Dačić se pokušao izvući ironičnim riječima: „Pa tko je danas Vojislav Šešelj?!“ Nije on ni dio srbijanske političke elite, ni dio vlasti, i - kaže Dačić - ne znam zašto bismo na njegove riječi trebali reagirati.

Odgojitelj Tadića i Vučića

I neki naši mediji, i neki naši političari, i neki naši analitičari smatraju da na Šešelja ne treba reagirati. Zašto? Kojim se to argumentima opravdava šutnja? Reakcijama vrha hrvatske države dala bi se toj pogubi ljudske naravi pozornost koju ne zaslužuje. E, pa, gospodo, smatram da je u pitanju potpuno političko sljepilo. Šešelj govori ono što i Tomislav Tadić i Aleksandar Vučić misle. Uostalom, i Tadić, i Vučić Šešeljevi su politički učenici. Upravo je Šešelj Tadića promovirao u četničkog vojvodu. I Tadić i Vučić devedesetih su sudjelovali u agresiji na Hrvatsku. Netom prije Oluje, dakle - 1995., Vučić je u Glini održao ratnohuškački govor u kojem se zaklinjao kako nikad više ustaška vlast neće kročiti u „SAO krajinu“. Da ga nisu odveli u Haag, Šešelj bi danas bio, ako ne predsjednik države, a ono barem predsjednik srbijanskog parlamenta. Hrvatsku, dakle, ponovo svojata Tadićev i Vučićev ideolog, odgojitelj od kojega su i predsjednik srbijanske države i predsjednik srbijanske vlade naučili zemljopis. Da su u Srbiji na vlasti ljudi koji nisu imali nikakve veze s devedesetima, koji nisu imali nikakvih veza s agresijom na Hrvatsku i BiH, ljudi koji su se opirali velikosrpskoj ideologiji, Šešeljevi bi se nastupi sasvim drukčije doživljavali.

Haaški sud više nema smisla

Tako dugo dok se Tadić i Vučić iskreno ne ispričaju Hrvatskoj za zla koja su učinili oni osobno, tako dugo dok ne osude Šešeljevo zagovaranje velike Srbije, treba smatrati da je njihov četnički trijumvirat neraskinut. Neukusne su packe počeli Hrvatskoj dijeliti čak i neki srbijanski činovnici zaduženi za suradnju s Haagom koji je, kada je Šešelj u pitanju, doista kapitulirao te doveo u pitanje razloge svoga postojanja. Ni na taj veliki, preveliki gaf suda koji bi trebao dijeliti pravdu Vlada, njezin predsjednik i, naročito, ministrica vanjskih i europskih poslova Vesna Pusić nisu reagirali niti na vrijeme, niti na primjeren način. Da nije bilo predsjednika države Ive Josipovića, sve bi se svelo na neprimjereno ministričino iskazivanje sućuti srbijanskoj Vladi. Koja - smatra valjda V. Pusić - jako pati zbog činjenice da je Šešelj bez ikakvih ograničenja pušten na slobodu. Ako je doista teško bolestan, onda je pušten na trajnu slobodu. 

Kako se osjećaju žrtve Tadićeve i Vučićeve politike nakon što im je V. Pusić izrazila sućut zbog povratka njihova političkog oca, pokrovitelja i zakrilnika?! Ministrica je trebala na nepravdu zagrmjeti. Zoran Milanović je morao napokon pokazati empatiju prema onima kojima sramotna odluka haaškog suda znači kopanje po ranama. Međutim, mlaka reakcija Ministarstva i Vlade posljedica je pomanjkanja samostalne vanjske politike. Kako o Šešelju mogu išta suvislog reći V. Pusić i Z. Milanović kad nema mišljenja iz Washingtona, Berlina i Bruxellesa?!

Znaju što neće

Iako su se osjećale tenzije, iako su branitelji okupljeni oko Stožera za obranu hrvatskog Vukovara krenuli prema Spomen-groblju prije (a prije njih je krenula još jedna kolona branitelja) nego što je završen službeni, protoklolarni program, ovogodišnji Dan sjećanja protekao je daleko mirnije i dostojanstvenije nego prošlogodišnji. Što ne znači da provokacija nije bilo. I posljednji zapovjednik obrane Vukovara Mladi Jatreb (Borković) svjedoči o tomu: „Ne vidim ovu kolonu kao dvije kolone, nego kao manipulaciju očajnika koji ne znaju što hoće.“ Ne znaju što hoće, ali znaju što neće. Neće nehadezeovsku vlast. Uostalom, stožernicima se u njihovoj koloni priključio HDZ s Tomislavom Karamarkom (koji je izjavio: „Prepoznajemo se!“) i Kolindom Grabar Kitarović na čelu. No, i nakon Dana sjećanja, Stožer dolijeva ulje na vatru riječima njihova predsjednika Tomislava Josića: „Bila je jedna kolona, a sve ostalo su jadni i prozirni pokušaji pete kolone da politikanstvom obezvrijede žrtve Vukovara i Hrvatske.“ Tko su to petokolonaši? Vlada. Milanović. SDP-ovci. Crveni. Josipović. Novinari. Ali ne samo oni, već svi koji ne misle kao josići. I, da bismo se razumjeli, treba pojasniti što je peta kolona - metaforički naziv za organizacije, grupe, i pojedince koji propagandom, špijunažom, sabotažom i diverzijama unutar svoje zemlje rade za neprijatelja.

Neistomišljenici su izdajice

Ukratko - petokolonaši su unutarnji neprijatelji. Kada su Josića suočili sa sumnjom da su ipak postojale dvije ili tri kolone, koje su se „stopile“ silom fizičkih prilika u jednu, šef Stožera rekao je da je nebitno tko je gdje stajao jer „žrtva ne poznaje protokol“. Nekoliko trenutaka poslije, Josić samom sebi skače u usta osudom državnoga vrha koji je na groblje ušao na sporedni ulaz (zbog lakšeg osiguranja, o čemu ne odlučuje ni Predsjednik, a ni premijer, već profesionalci iz sigurnosti) te da su Predsjednik, premijer i njihovi suradnici groblje napustili u pola protokola. Kako to da je protokol nevažan kada ga krše stožeraši, a kada ga krše političari, protokol postaje i te kako važan?! Kako to da su izdajice svi oni koji ne misle onako kako misle Josić, Karamarko i ostatak društva koje nije - svi izbori to pokazuju - u većini? Zar je dovoljno da bi te proglasili izdajicom suprotstaviti se Stožeru koji postaje vrhunaravni politički arbitar, mjerilo domoljublja i odokativni poligraf za izdajice? 

Jesu li izdajnici i oni koji su digli glas protiv trgovanja državnim simbolima, primjerice, zastavom s kninske tvrđave koju je gradonačelnica Rimac darovala HDZ-ovoj predsjedničkoj kandidatkinji?! Zamislite što bi se dogodilo da netko zastavu s čuvene tvrđave, jednog od najvećih simbola Domovinskog rata, pokloni Zoranu Milanoviću ili Ivi Josipoviću koji, ipak, za razliku od gospođe Kitarović, imaju već sada značajne državne funkcije. I darovatelj i primatelj državnog simbola (a ne suvenira, kako su kolege iz HDZ-a tvrdili u Saboru) završili bi na medijskim galgama.

P.S.  Kako su javno saznanje da je zadarski gradonačelni Božidar Kalmeta pod istragom za korupciju reagirali njegovi stranački drugovi? Zabrinuti su zbog tajminga! O tome da će se Kalmetina uloga u pljačkama istražiti vjerojatno već pjevaju i vrapci na svim hrvatskim krovovima, pa i šire, a sada, vidi vraga, HDZ-ovce iznenađuje što se to čini baš sada. A zašto ne sada? Zato što su izbori za predsjednika. Prošle su godine bili lokalni izbori, iduće godine su parlamentarni, a kad nisu parlamentarni, bit će europski... Niti prijeizborno, niti poslijeizborno vrijeme nije nevrijeme za istraživanje onih za koje se sumnja da su pljačkali građane koji danas nemaju ni za kruh. Neki je dan u Saboru više puta ponovljeno, i od SDP-ovih i od HDZ-ovih kolega, kako ne smijemo biti nepravedni prema onima koje tretira pravosuđe jer su oni tako dugo nevini dok im se ne dokaže suprotno (pravomoćnom presudom). To bi onda trebalo vrijediti za sve ljude i za sve zločine. Ajde se vratite na početak teksta... Njemački predsjednik Wulf dao je ostavku nakon što je tužiteljstvo u Hanoveru najavilo da će zatražiti ukidanje imuniteta zbog sumnji u netransparetne pozajmice i nekoliko hotelskih računa!? Riječ je o političkoj odgovornosti, a ne krivici. Krivicu će utvrditi sud. Neki članovi američke administarcije, dakle, prvi suradnici predsjednika, nisu mogli prihvatiti najodgovornije funkcije jer su plaćali kućnu pomoćnicu na crno. Bilo je riječ, čini mi se, o 600 dolara. Riječ je o političkoj odgovornosti koje u Hrvatskoj nema. I vlast i veliki dio opozicije - uključujući i manje stranke - u praksi ignoriraju političku odgovornost u vlastitim redovima, ali se besramno usude prozivati druge.