VLADA ĆE UZETI UČENICIMA, ALI ĆE DATI STRANAČKIM RASIPNICIMA

Što znači tako često u Hrvatskoj spominjan rebalans (proračuna)? Ako je najvažniji cilj proračunske politike usklađivanje javnih rashoda i javnih prihoda, odnosno, balans između onog što zaradimo i onog što potrošimo, rebalans je, zapravo, popravni za neus-pješnu Vladu. Sanjaju li sve vlade svijeta uravnotežen proračun ili su neke od njih sretne kada prihodi i rashodi državnog proračuna (blagajne) nisu jednaki? Zemlje s budžetskim suficitom (rashodi manji od prihoda) - a njih je najviše u Aziji - imaju daleko manju glavobolju zbog neuravnoteženog, nebalansiranog proračuna od zemalja s deficitom. U Hrvatskoj vlade svakih nekoliko mjeseci moraju popravljati ili ispravljati poremećeno stanje u državnoj blagajni koja je puna manjkova i dugova. Zašto smo - i država i građani - sve dužniji? Dugove u državnoj blagajni i novčanicima građana prouzročili su, prije svih, neoliberalni totalitarizam, nesposobne i neoliberalnom, financijskom kapitalizmu priležne vlasti, društvo koje je tolerantno na sve vrste pljački i moralnih degradacija. Nitko se, ama baš nitko, nije pobunio protiv uništavanja svega što je stvaralo novu vrijednost. Podlegli smo „dražima“ financijskog kapitalizma usprkos tomu što on obezvređuje rad.

Možete birati kontejner

Uputno je ponavljati, ponavljati, ponavljati - banke ne stvaraju novu vrijednost. One novu vrijednost preraspodjeljuju. I to nepravedno. Kao grlom u jagode, bez razmišljanja, društvo je upalo u zamku tržišne, korporativne demokracije koja se predstavljala sinonimom slobode. Umjesto slobode konzumira se neoliberalni totalitarizam koji vam velikodušno poklanja mogućnost da izaberete između iPhonea, Lumije ili Galaxyja, između BMW-a i Audija, između bezukusnih, sto puta križanih nektarinki i jednako neukusnog, plastificiranog grožđa. Da, sloboda se velikoj većini svela na izbor predmeta, a najsiromašnijima na izbor kontejnera. Zašto? Zato što su umjesto ljudi pametni - telefoni. Većina umjesto da čita, surfa (pregledava i premješta se s jedne na drugu banalnost) i lajka (označava ono što joj se sviđa, primjerice - Rozgina haljina bez gaća ili susjedina fotografija s paraglajdingiranja). Krležu, Matoša, Cortazara, Franzena, Carvera, Austera, Marqueza ili Amosa Oza ne lajkaju. Zašto? Zasto što nije in. Ispiranje mozga jest in. Out je znati ili, ne-daj-bože - sumnjati u pljačkaški financijski kapitalizam u kojem je uz izbor ajfona najveći domet slobode kad vam daju veći kredit da zatvorite dva manja i produžite zauvijek svoje robovanje. Tako postajete uvijek robom, vlastitim izborom.

Prvaci u peglanju kartica

No, vratimo se popravnom novog ministra financija Borisa Lalovca koji - sudeći po njegovim probnim balonima - luta poput somnambulista, širom zatvorenih očiju. Kolegama iz Vlade Lalovac je dao ljetnu zadaću pod naslovom „Nemoguća misija“. Što se u toj zadaći krije? Kriju se nova kresanja u resorima. Ako u blagajni nema novca, treba štedjeti - poručuje javnosti ministar pravosuđa Miljenić. Krivo. Ne špara se kad novca nema, špara se kad novca ima. Milanovićeva Vlada sve je prije nego šparna. Lalovac i Milanović u fazi su rezanja i rasipanja. Često režu zdravo tkivo, a hrane bolesno. Narodu poručuju kako se ne može trošiti ako se nema, a SDP-ovim, HNS-ovim i HDZ-ovim puzavcima uhljebljenim u državnim poduzećima i javnoj upravi dopuštaju da se ponašaju kao pijani milijunaši. Na čemu će to Lalovac „ušparati“ da bi mogao dati nesposobnim i niškorisnim aparatčicima? Neće biti - najavljuje uvijeno obožavatelj Kaptola i biskupa ministar Mornar - novca za prijevoz učenika. Oni će pješačiti desetke kilometara po snijegu, kiši ili na plus 40, kako bi zaposleni u dvjestotinjak vijeća i agencija imali za prevelike plaće, preskupe automobile, moderan namještaj, pametne telefone, moćna računala i peglanje kartica (a ispeglaju i po nekoliko desetaka tisuća kuna mjesečno).

Da im ne ozebu guzice

Ima novca za 555 općina, gradova i županija usprkos tomu što barem trećina ne može iz svojih izvora namaknuti novac čak ni za plaće. Ima novca za rasipne šefove javnih poduzeća koji državne tvrtke i dalje tretiraju kao osobne bankomate. Ako su ikad igdje i išta prije ulaska u politiku i političkog namještenja u državne tvrtke uopće i radili, nisu zbog svojih nesposobnosti mogli voziti ni službene, a još manje privatne bijesne automobile, nisu mogli putovati, nisu mogli imati službene kartice, nisu se mogli praviti važni pred svojim frendovima, suseljanima, sugrađanima, ženama i rođacima. Nakon što su njihove partije dobile zadatak od građana da u njihovo ime upravljaju državom, počeli su krčmiti tuđe. Što si sve ne izvoljevaju nesposobni ministri!? Nekima od njih svakoga dana na stolu moraju biti svježe, oprano voće, prirodni sokovi, nemasna jela, drugi izvoljevaju specijalan, skup namještaj, treći automobile s kožnim, grijanim sjedalima kako im ne bi ozeble guzice... Eklatantan primjer bahatosti demonstrirali su članovi Nadzornoga odbora HEP-a kada su na račun siromašnih građana (koji plaćaju preskupu struju) otputovali u Dubrovnik tobože na službeni put. A zapravo su se počastili otvorenjem Dubrovačkog festivala.

Režu krivima jer su nesposobni

Odsjeli su u najskupljemu hotelu, jeli su i pili u najskupljnim restoranima i uživali u otvaranju Igara. Ni resorni ministar Vrdoljak ni premijer Milanović nisu željeli komentirati ovaj degutantan, bezobrazan, bahat ispad stranačkih uhljeba i uhljebljenih simpatizera jer imaju pametnijega posla. Spašavaju Hrvatsku. Kako? Tako što nemušto sviraju na brodu koji tone. 

Djeca će po studeni pješačiti samo da bi uhljebi mogli na tuđi račun žderati školjke, škampe i brancine. Djeca će se izlagati pogibelji kako bi poslušnici Milanovića i Vesne Pusić mogli u raznim beskorisnim vijećima i agencijama prodavati zjake. Pa, pobogu, jedna je agencija u 2011. zaprimila pet predmeta za rješavanje, pet - ponavljam, za tri se proglasila nenadležnom a dva predmeta nije uspjela riješiti!? I tu je sramotu šef te agencije izrekao u Saboru. Jesu li mu se ministar i premijer zahvalili na suradnji? Nisu usprkos tomu što su to kadrovi HDZ-a. Zašto nisu? Zato što će HDZ, kad dođe na vlast, poštedjeti i SDP-ove poslušnike. Zato je Hrvatska željeznica - sprdaju se građani - više ljudi zaposlila nego što ih je prevezla vlakovima. 

U Hrvatskoj vlak u polasku kasni pola sata, a u dolasku na odredište udaljeno sto kilometara još pola sata. Prosječna brzina vlakova je tridesetak kilometara i za to nitko ne odgovara!? Nitko. I svi šefovi imaju velike plaće. Za što? Za uništavanje. Dakle, Lalovac i Milanović moraju rezati jer je Vlada nesposobna sprovesti reforme javne uprave, lokalne samouprave, državnih i javnih poduzeća, kriminalno lošeg pravosuđa koje je - uz poreznu papazjaniju - glavna prepreka investicijama. I sad će hrabro uskratiti javni prijevoz školarcima, lijekove bolesnicima i crkavicu znanosti i umjetnosti. Ali neće rezati tamo gdje su trebali odrezati satarom prije dvije i pol godine.

P.S. The Economist se raspisao o lošem stanju u hrvatskoj privredi. I on, poput moje malenkosti, tvrdi da u Hrvatskoj nije provedena niti jedna reforma u posljednja dva desetljeća. Međutim, Economist - kao i drugi u naše probleme neupućeni vanjski analitičari - vidi samo vrh sante leda. Ali ne zato što je slijep, već zato što sljepilo glumi. Economist, naime, tvrdi da se niti jedna hrvatska vlada nije imala volje suočiti s moćnim interesnim grupama poput... pazite sad - SINDIKATA!? Economist manipulira, kao što je, uostalom, manipulirao sredinom XIX. stoljeća, kada je osnovan. A osnovan je zato da bi u ime krupnoga agitirala za opoziv Zakona o žitu, odnosno, za uspostavu tzv. slobodnog tržišta koje je u ime šačice kapitalista porobilo čitav svijet. Moćna interesna grupa su sindikati, ali nisu Todorić i ostali tajkuni?! Ako što treba reformirati, onda je to neoliberalni totalitarizam koji nogama i rukama podržava The Economist.

Milan Bandić ovih je dana izjavio da je Hrvatska talac političkih stranaka, a stranke su u sjeni svojih lidera. A s tim bi istim strankama (recimo, s još neosnovanom Čačićevom, Gabrićevom...) Bandić i te kako rado u koaliciju. Uostalom, da nije bilo SDP-a, ne bi bilo ni Bandića. Bandić je tipičan stranački fabrikat koji je upregao stranku ne za opće, već za svoje dobro. Kada je pojašnjavao stav o strankama, Bandić je rekao: „Meni je to došlo iz riti u glavu!“ I sad vrlo plastično zamislite što je to sve u toj glavi.