VRANČIĆI IZ PODTURNA: Od odojka do mesa 'z tiblice

Supružnici Bernarda (28) i Stjepan (32) Vrančić iz Podturna svoju egzistenciju i budućnost svoje dvoje (zasad) djece - sina Luke (5) i kćerke Klare (3) oslanjaju, kao i mnoge druge međimurske obitelji, na rad u dvije “šihte”.
Stjepan je zaposlen, mesar strukom, radi u mesnici Konzuma, a Bernarda nije zaposlena (uvjetno rečeno), a ritam dana s dvije “šihte” Stjepan jasno definira:
- Ja radim u mesnici, a kad dođem doma, radim i drugu “šihtu” jer samo tako se do nečega može doći. Bernarda ima isto dvije “šihte”, jednu joj okupiraju svi kućanski poslovi i djeca, a drugu naše obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo koje smo nakon četiri mjeseca ishođenja različitih dozvola, suglasnosti, potvrda i kojekakvih papira sada postavili i registrirali kao gospodarstvo na kojem se poljoprivredna proizvodnja finalizira...
NA DVA GRUNTA
Vrančićevi već imaju lijepu, novu obiteljsku kuću, a kupili su i jedno staro gruntište u Podturnu - tradicijsko ruralno kućanstvo uobičajenog sastava: kuća, u produžetku komora, pod komorom podrum, zatim štala, u dnu dvorišta škedenj s još jednom podzidanom štalom, veliki kuružnjak, kokošinjci, kunićarnik, ovčarnik...
Nije im baš sasvim spretno što se radi na dva gruntišta, ali Stjepan kaže da za ideje koje imaju to može biti i dobro:
- Vidite kakva je potražnja za našim tradicijskim mesnim proizvodima, a to je moja struka i složili smo si plan koji sad ide k svom konačnom ostvarenju. Uz obiteljsku kuću imam uređeno sve za preradu mesa - od pripreme za stavljanje u rasol do sušenja i konfekcioniranja za prodaju... Taj radionički prostor uređen je tako da zadovoljava stroge standarde sigurnosti (svinje koje doma utovimo vozimo na uslužno klanje u ovlaštenu klaonicu), a na onom starom gruntu - koji preuređujemo tako da se sačuva svoj izvorni oblik, stvaramo preduvjete za uzgoj svinja, od kojih se priprema sve prerađevine.
S JASNIM PLANOM
- U kući koja je tamo bit će kušaonica za tridesetak ljudi odjednom, kraj nje priručna kuhinja (za pripremu posluživanja), a gospodarsko dvorište već je sad puno...
Imamo šest krmača s trenutno trideset praščića i u tovu deset svinja koje inače imamo u različitim turnusima, kako bi cijele godine bilo sirovine za proizvodnju (a svinja se mora utoviti na minimalno 150 kila žive vage da bi meso bilo zrelo). Imamo i koze, vijetnamske svinje, ovce, kokoši, patke, guske, poni konjiće... Životinje koje bi trebale biti ukras gospodarstva kad se sve do kraja uredi, kako bismo mogli primati goste, kupce proizvoda... Dokupili smo uz gruntište još petstotinjak četvornih hvati u produžetku, kako bismo za sve životinje uredili ljepše nastambe i ugositili djecu, ne samo s gradskog asfalta, nego i sa sela, jer danas, nažalost, i seoska djeca domaće životinje idu pogledati s učiteljicom na školskom izletu!
SVOJ MAJSTOR, BEZ POTICAJA
- Ne ide baš sve što smo zamislili brzo, puno je tu muke i posla, ja sve radim kao “sam svoj majstor”... Ne bojim se alata, znam raditi i s alatima kojih nema u mesarskom logožaru... A s druge strane - nemam ni nisam tražio nikakve poticaje. To je samo briga, a ništ’ koristi...
Mislim da je sve dobro zamišljeno. Po prvim iskustvima, mogu reći da tržište postoji i da je gladno ponude koju mi kao OPG imamo, a imamo sve što su ljudi nekad doma, kad se klalo svinje, pripremali: meso ‘z tiblice je tek jedan proizvod, proizvodim i kobasice, sušeni špek, rebra, čurke, čvarke, salamu po vlastitoj recepturi koju mogu jesti djeca u vrtiću...
Zapravo - sve što imam u proizvodnji zdrava je hrana. Svinje tovimo na tradicijski način - dio kupujemo (kukuruz), dio se pripremi na mojoj očevini...
Zasad imamo “papire” koji nam limitiraju mjesečnu proizvodnju na 200 kilograma prerađevina mjesečno, što je dovoljno, a s vremenom, uhoda li se sve do kraja - kakav je plan, moći ćemo zatražiti i veći kapacitet. Ne puno više, jer dvije “šihte” ipak se ne mogu raditi cijeli život...
Marijan Belčić