Zahvala djelatnicima onkološkog odjela

Liječim se na onkološkom odjelu Županijske bolnice Čakovec i željela bih prenijeti čitateljima svoja iskustva i zapažanja s odjela. Prije nešto više od dvije godine dijagnosticirali su mi rak dojke s metastazama na plućima i jetrima. Kako sam do tada uvijek bila zdrava bio je to veliki šok za mene i obitelj. Smještena sam na onkološki odjel sva u strahu i brizi. No već prvi put pri dolasku u sobu mi je došla glavna sestra Vesna, lijepo mi se predstavila srdačno pruživši ruku i umirujući mi objasnila što me čeka. Tu sam se već malo ohrabrila i bilo mi je lakše. Zatim je došao i Mislav Čonkaš, dr. med., i otvoreno mi je rekao da sam došla malo prekasno, ali je sve poduzeo da se što prije obavi operacija, a zatim su uslijedile kemoterapije. Poslije prve kemoterapije mi je bilo jako loše i opet sam završila na njihovom odjelu. No, ne mogu riječima dovoljno izraziti brigu i požrtvovnost svih sestara. Na svaki poziv zvona dotrčale bi bez ljutnje, sa smješkom, i pitale što god trebam.
Svaki čas i po noći došle bi pogledati kako sam. Isto tako i sve druge pacijente. Prošlo je dvije godine liječenja no kako je dr. Čonkaš i predvidio rak je opet počeo napredovati. Metastaze su se proširile na mozak i kičmu. Natrag sam na odjelu i sad mi može pomoći samo zračenje u Zagrebu, kamo su me i uputili na dogovor. No već popodne iz Zagreba javljaju da najranije mogu dobiti termin za mjesec i pol. To je definitivno prekasno jer mozak neće tako dugo izdržati pritisak. No dr. Čonkaš se ne predaje, zove druge bolnice i uspio mi je dogovoriti pregled na Rebru. Sutra putujem i nadam se da budu tamo imali raniji termin, jer to mi je jedina šansa za još malo života. Zato bih svim srcem htjela zahvaliti dr. Čonkašu na velikoj i požrtvovnoj borbi za moj svaki dan. Isto tako zahvaljujem doktoru Kursaru koji je isto tako uvijek tu ako nema dr. Čonkaša, a i s njim spreman je saslušati svakog bolesnika i pomoći. Još bi pohvalila smještaj, sobe su ugodne, prostrane s 2-3 kreveta, imaju TV, tako da se bolesnici mogu malo zabaviti i ne moraju stalno misliti na bolest. Hodnik je pun živog cvijeća koje daje ugođaj doma da se bolesnici ugodnije osjećaju. I tu je puno zaslužna glavna sestra Vesna koja osim brige o bolesnicima brine i o tom cvijeću. U bolnici je sa mnom u sobi pacijentica iz Slavonije koja se došla liječiti u Međimurje iako joj je daleko, ali veli da se njihova bolnica i osoblje nikako ne mogu mjeriti s našom uslugom. Mislim da nisu važne samo nove i lijepe bolnice, nego su najvažniji ljudi. Naše sestre uistinu naporno rade, danju i noću, moraju podizati nepokretne bolesnike, mijenjati im pelene, prati ih i uz sve to davati terapiju. Zbilja su požrtvovne i puno im hvala na tome. Jer se vidi da sve rade s voljom i smješkom. U razgovoru s drugim pacijentima i oni tako misle. Htjela bi se još zahvaliti cjelokupnom medicinskom osoblju dnevne bolnice koji su cijelo liječenje uz mene. Naporno rade da bi svi pacijenti dobili što prije terapije. Donesu nam i ručak a one često ne stignu ni na pauzu. Tu je još i bolnički svećenik Marko Šmuc, koji neumorno obilazi bolesnike, sluša ih, tješi, ako žele ispovijedi i pričesti. Mislim da je veoma važno i duševno zdravlje i mir koji pomaže oporavku tijela. Hvala i velečasnom, možda bi jedino mogli uvesti stručnu pomoć psihologa koji bi povremeno obišao bolesnike koji se ne mogu pomiriti sa svojom bolesti, a možda nisu našli utjehu u vjeri.
Zahvaljujem i svojoj doktorici opće prakse Dijani Krešić i sestri Višnji koje su cijelo vrijeme bolesti potpora meni i obitelji i uvijek su tu kad ih se zatreba. I na kraju hvala mojoj obitelji koja mi je velika podrška, rođacima, prijateljima i svima koji me zovu i pitaju za moje zdravlje. Ako sam slučajno nekog zaboravila spomenuti nek mi oprosti, jer ipak s tim velikim tumorom u mozgu ne bi bilo čudno. Željela bih samo da izdržim do zračenja, kako bi još malo mogla uživati u svoje troje unučadi (Ema, Tin i najmlađa Lea koja je tek naučila zvati baka, da bar vidim kako malo naraste). Ako imate mjesta za napisati podjelila bih s vama jednu misao koju sam čula u mladosti, a proteže se kroz cijeli moj život: “Uvijek kad misliš da je svemu kraj odnekud izbija tračak svjetlosti i još jednom se prisiljavaš da s pjesmom lakše nosiš breme dana i dobiješ snagu, jakost i vjeru u život.” Ipak sam zaboravila zahvaliti i Neurologiji, dr. Marčec i dr. Kutnjak koji su brzim pretragama ustanovili dijagnozu zašto teško hodam i odmah me počeli liječiti.
Marija Naranđa,
Hodošan