Zakaj ni reči kajkavski?

Kao vjerojatno svi čitatelji »Međimurja«, sa zanimanjem sam pročitao poslanicu međimurskog župana Matije Posavca učenicima i roditeljima na početku školske godine.  Lijepo i poticajno! Sjetio sam se one davne 1927. godine kada sam i ja pošao u pučku školu u svojem rodnom mjestu. Po ljeti bos kao i svi drugi školarci, kaj je onda bilo normalno. K međi se samo išlo v šuhi. A denes? I po tomu se vidi kak se svét spremenil za minuli skoro 90 lét.

No nešto me drugo zainteresiralo u županovoj poslanici. Jezik kojim je napisana. 

U redu što je, kao službeni akt, napisana na standardu, ali ovo je međimurska županija, Međimurje je, kao i nekoliko drugih županija u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, zavičaj kajkavskog govora, župan je rođeni Međimurec, dakle po rođenju kajkavac, kao što je to i većina roditelja i učenika kojima se obraća. Međutim, to se ne vidi iz njegova pisma. Sve je na standardnom štokavskom jeziku.

Takav je opći trend: međimurski govor hmira, mahom se u javnom životu govori štokavski. U mnogim obiteljima ljudi se već ne spominaju, nego razgovaraju. Neštere je, kak zgledi, sram govoriti kajkavski, govoriti autohtonim međimurskim kajom, za koji je Krleža svojedobno rekao: “Međimurski kajkavski mome je uhu onaj pravi” (J. Štentija “S Krležom poslije ‘71.”).

Ovo je prilika da se ponovo sjetimo Krležine kritičke ocjene o tome kako se “naš prosječni inteligent pod stranim utjecajima omalovažavajući i subkolonijalno odnosi prema autohtonim elementima kulture vlastite zemlje.” Pozvao je kulturnu javnost da se “uzvisi do svoje vlasti te kulturne svijesti o svojim vlastitim vrijednostima” (E. Čengić “Post mortem”).

Jesmo li mi u Međimurju svjesni koliku golemu vrijednost imamo u ovo malo preostalog autohtonog kajkavskog govora među seoskim stanovništvom, mahom starijih generacija? Dijelom je to još uvijek živo, pa i među djecom.

Kao što su živi čakavski govori i ikavica u Dalmaciji, i među starima i mladima. I oni tako govore javno i na službenim skupovima, na radiju i televiziji. Nisu zbog toga manji Hrvati. Štoviše! Neki bi u Međimurju htjeli nametnuti tezu da je kajkavski govor manje hrvatski, što je apsurdno. Stoga se s pravom očekuje da se i međimurski župan u svojim javnim obraćanjima koristi i pokojom kajkavskom riječju, kojom frazom, sloganom, pogotovo dragom riječcom KAJ. Bio bi to poticaj i drugim govornicima u Međimurju, osobito nastavnicima da koliko god mogu njeguju kajkavski govor kod svojih učenika.

Da je međimurski župan sklon kajkavskom govoru svjedoči i njegov nedavni nastup u Murskom Središću kad je, kako čujem, toplo pozdravio izlazak iz tiska kajkavski “Rječnik Murskog Središća”.