ZAŠTO SU SE LAŽNI LJEVIČARI UPLAŠILI NEPOSREDNE DEMOKRACIJE?!

Je li kvarna samo Marina Lovrić Merzel, najpoznatija kao lakoma, pohlepna županica koja se probijala u političkoj areni atributima bez i najmanjeg primjesa etičnosti, ili su jednako kvarni i svi oni koji su joj pomagali u nemoralnom usponu? Činjenica da je M. Lovrić Merzel kupovala izbore potvrđena je ovih dana pobunom njenog savjetničkog tima. Nevjerojatno, ali istinito - Merzelica (iako u zatvoru) još uvijek ima 14 savjetnika. Da, 14! Usprkos tomu što pametnom savjet ne treba, a glup savjet ne zna (is)koristiti. Savjetnici koji mjesečno dobivaju pet tisuća kuna (neto) zaprijetili su SDP-u: „Ako nam ne platite naše apanaže - kažu - izgubit ćete vlast!“ Ovom su prijetnjom savjetnički svatovi počinili kazneno djelo. Baš me zanima hoće li reagirati Državno odvjetništvo i Dinko Cvitan. Potporu u županijskoj skupštini savjetnici su uvjetovali novcem, priznavši da su za ruke u zraku primali novac. Klasičan je to primjer (političke) korupcije koja je zatrovala hrvatsku političku scenu i prema kojoj se i Državno odvjetništvo, i policija, i stranke, i politički moćnici odnose kao prema normalnoj, poželjnoj pojavi. Kada su bivšeg gradonačelnika Vukovara Saba raskrinkali da je - samo da sačuva vlast - gradskoj vijećnici pred nosom mahao snopom kuna, u korupciju ogrezli SDP-ovac tumačio je kako je vijećnicu kupovao novcem za projekte, a ne za osobnu uporabu.

Lopovluk je lako dokazati

Ni SDP-u nije bila sporna kupovina. Da jest, Saba bi odmah izbacili iz stranke. SDP-u nije sporna ni kupovina 14 skupštinara u Sisku. Od poštenja im je bila draža i važnija vlast koju, ispostavilo se, nisu ni zaslužili. Zato što je nisu dobili. Kupili su je. Istrgovali su većinu. Zbog toga bi trebali podnijeti ostavke svi oni stranački moćnici koji su zatvarali oči pred Merzeličinom korupcijom. A za nju su znali jer je bila javna. Znao je za korupciju i Slavko Linić, jedan od glavnih pokrovitelja M. Lovrić Merzel, znao je za korupciju i Stjepan Mesić, znao je za korupciju i Zoran Milanović, znali su za korupciju i mnogi ministri koji se zaklinju u poštenje. A od poštenja su udaljeni svjetlosnim godinama. Jedini princip kojega se pridržavaju je onaj prastari: „Sve za vlast, vlast ni za što.“ Zbog čega im je toliko stalo do vlasti? Iz dva razloga. Prvi je taj što vlast donosi moć, a moć kvarnim političarima donosi (dodatnu) zaradu. Stotine je političara bavljenjem politikom steklo bajoslovnu imovinu. Dobivali su i dobivaju novac ispod stola. U jednom se mandatu obogate za svoj i čitav život svojih potomaka. Kradu sve u šesnaest. Je li to lako dokazati? Je. Kako? Treba samo usporediti plaćeni porez sa stečenom imovinom. Svu imovinu za koju nemaju pokrića u plaćenom porezu treba im odmah oduzeti, suditi im i udaljiti ih iz politike za sva vremena.

Prije ulaska u 

politiku bili su marginalci

Osim što primaju mafijaški novac ispod stola, dakle - bez traga (ali su za Uskok dovoljan trag skupocjeni automobili, stanovi, vile, jahte, mondeni život), političari svoje položaje koriste kako bi zaposlili svoju djecu, braću, kumove, nećake, unuke i prijatelje. Drugi razlog zbog kojeg su mnogi političari kadri učiniti i najprljavije stvari samo da se dočepaju vlasti jest činjenica da su prije ulaska u politiku bili neuspješni (poput, recimo, ministra Jakovine), da prije ulaska u politiku nisu nigdje radili. Vrlo je mali broj danas poznatih političara, bez obzira je li riječ o lokalnoj ili nacionalnoj razini, stekao ime i ugled prije ulaska u politiku. Bili su, i bez politike bi to i ostali, marginalci, a ambicije su im bile i ostale velike kao Mont Everest. Mnogi ministri u Vladi Zorana Milanovića izvan politike nemaju niti minute radnog staža. Ili su, u najboljem slučaju, radili u kakvom lokalnom ili državnom poduzeću. Ali im je i taj posao namjestila partija. Kojoj će - ma što god ta partija radila, pa makar i krala - ostati vjerni do smrti. Naravno da stranka čiji šefovi završe na optuženičkoj klupi, a potom i u zatvoru, naravno da stranka koja i sama zbog lopovluka završi na optuženičkoj klupi ne bi smjela - da je društvo intolerantno na korupciju, lopovluk, pljačku - opstati na političkoj sceni. Usprkos  tome što je u raznim etapama unesrećivao većinu građana, HDZ sigurno grabi k još jednom osvajanju vlasti. To, ipak, ponešto govori i o našem mentalitetu.

Klimavci su u svim strankama

Činjenica da su tek sada - nakon što je po ne znam koji put nadopunjena optužnica - SDP-ovci izbacili M. Lovrić Merzel iz stranke. Iako je čerupala županiju, iako je poticala korupciju, iako je vladala na način zbog kojeg bi se trebala zgroziti svaka osoba - kao što to zna reći Milanović - bazičnoga poštenja, SDP je Merzelici godinama čuvao leđa. Ali je zato ekspresno iz stranke izbacio Slavka Linića i Aleksandru Kolarić. Jesu li Linić i Kolarica krali? A. Kolar je izbačena iz stranke jer se usudila kritizirati narcisa Milanovića i drugove oko njega. Iz vrlo sličnih razloga izbačen je i Slavko Linić kojega je, istina, Milanović osumnjičio za nezakonite radnje. No, protiv Linića nije podignuta optužnica i ne vodi se, koliko je javnosti poznato, istraga. Zašto nije i na Liniću primijenjen isti princip kao i na Merzelici ili Sabu?! Zato što je Linić izašao iz kruga Milanovićevih ljudi od povjerenja. Milanović ima povjerenja u nesposobne, u one koji su skloni služiti mu bespogovorno. Ali, nažalost, to svi šefovi stranaka traže od svojih najbližih suradnika. Ne znam niti jednog predsjednika koji nije ili ne (pokušava) vlada(ti) autokratski. Pametne miču, a poslušne dozivaju k nozi. O tome, naime, govorim i iz vlastitog iskustva. Nažalost, klimavaca koji su spremni služiti čak i bez da ih se na to prisiljava u politici ima previše. Zato i jest hrvatska politička scena sličnija smrdljivoj bari, nego gladijatorskoj areni.

Ljevica je spala 

na nekoliko 

političara

I posljednje rasprave o novom izbornom zakonodavstvu, posebice ona koju je upriličio GONG, pokazale su nedosljednost (velikog) dijela političara. Iako je Kukuriku koalicija u izbornoj kampanji 2011. obećala reformu izbornoga zakonodavstva, Milanoviću nije palo na pamet išta mijenjati. Nije to padalo na pamet niti HDZ-u kada je bio na vlasti. Nije to padalo na pamet ni Jadranki Kosor kada je bila premijerka. No, sada, na svakom okruglom stolu dijeli savjete dijametralno suprotne od onih koje je zastupala kao premijerka. Uz moć koju je imala, mogla je 2011. provesti parlamentarne izbore s otvorenim listama te poustaviti neustavne izborne jedinice. Zašto to nije učinila? Zato što joj je (tada) stalo do demokracije koliko i do preklanjskog snijega. Nakon što su je izbacili iz stranke isti oni koje je ona stavila na izborne liste, postala je velika zagovarateljica promjene izbornoga zakonodavstva. Za promjene će se, valjda, boriti i Zoran Milanović kada ponovo sjedne u oporbenu klupu. Još prije godinu, dvije, najviše tri godine veliki je broj političara iz tzv. ljevice (tzv. zato što je ljevica spala na nekoliko, ne stranaka, nego političara) zagovarao neposrednu demokraciju koja se najčešće prakticira referendumima. No, u posljednjim raspravama o nužnosti promjene izbornoga zakonodavstva koje, danas, omogućuje partitokratsko-atokratski, a ne demokratski, a ne uistinu parlamentarni sustav, ti „lijevi demokrati“ dižu glas protiv referenduma.

Ne vjeruju narodu

Dižu, znači, glas protiv neposredne demokracije. Zašto? Zato što ne vjeruju narodu. Zašto? Zato što je narod pohrlio podržati referendum koji je pokrenula udruga (krivoga, lažnoga naziva) 

U ime obitelji, prepoznatljivog po desničarki Željki Markić. Ona je - ruku na srce - uspjela prva pokrenuti i sprovesti, i to uspješno po nju (tragično po hrvatsko društvo), prvi građanski referendum (o braku kao ustavnoj kategoriji). Ne bi Markićka uspjela u nakani da ljevica nije salonska, foteljaška, lažna, prigodičarska, lijena, neaktivna, protokolarna… I, vidi vraga, Ž. Markić najavljuje da će njezina građanska inicijativa početi skupljati potpise za novi referendum. Ovaj put vlasti, koja u gotovo tri godine nije sprovela niti jednu reformu, žele nametnuti, s pravom, odredbu po kojoj ne bi šefovi stranaka u stopostotnoj mjeri odlučivali tko će sjediti u Saboru i „zastupati narod“, već bi to narod, barem manjim dijelom, odlučivao sam. Riječ je o tzv. preferencijalnom glasanju koje smo počeli prakticirati (već u dva navrata) na izborima za EU parlament. Kao što znadete, mogli ste uz stranku zaokružiti i ime kandidata za kojeg smatrate da bi bio vaš najbolji zastupnik. Što ne čini politika, trebaju učiniti građani, udruge, pa i one koje ljevičarima nisu nikako po volji. Zato su veliki apologeti neposredne demokracije utihnuli ili su se javno pobunili protiv referenduma. Kada ga organizira, naravno, Ž. Markić ili netko drugi koji nije po volji ljevici. Glavni argumenti protiv referenduma su: skup je i „neće ulica pisati zakonodavstvo“. Pisat će ga, pisat jer ga ne pišu političari.

P.S. Ako udruga pod vodstvom Ž. Markić skupi dovoljan broj potpisa - a skupit će ga bez dvojbe jer su građani siti samovolje političkih moćnika i kukavičluka tzv. ljevice - i ako Ustavni sud zaključi da je pitanje o preferencijalnom glasanju ustavno, hoće li se na izborima potkraj 2015. godine uz ime stranke zaokruživati i ime kandidata? Neće. Ako referendum i uspije, nova izborna pravila ne bi vrijedila odmah jer se ona ne smiju mijenjati u godini izbora. No, i to je nevjerojatna, politikantska floskula. Pa, pobogu, Ustavni sud zaključio je da su (nakaradne) hrvatske izborne jedinice neustavne jer po broju glasača odstupaju jedna od druge i do 30 posto, a Ustavom je propisano da mogu odstupati najviše pet posto. Ustavni sud naložio je da se ta neustavnost ima ispraviti. Je li se ispravila? Nije. Zašto? Zato što demokratska pravila igre ne odgovaraju ni SDP-u ni HDZ-u.