"Zavladao je gubitnički duh, selo nam zato umire!"

Magistar znanosti Branko Grabar, dr. vet. med., iz Čakovca osoba je koju svi koji nešto znaju o poljoprivredi u Međimurju odmah i nepogrešivo povezuju s pojmom Veterinarske stanice Čakovec. Tom je institucijom (kada je bila institucija, a ne trgovačko društvo koje se više ni imenom ne veže uz profesiju na kojoj je utemeljena) rukovodio od 1961. godine do umirovljenja, 1991. godine, a pet-šest godina prije toga proveo je kao mladi veterinar u Štrigovi.
U osamdeset četvrtoj godini života, iznimne je mentalne i fizičke kondicije, vrlo elokventan sugovornik, vrelo informacija o struci kojoj je dao svoj radni vijek, kao i većina pripadnika njegove generacije koji su - stekavši u poratnom vremenu visokoškolsko obrazovanje - svoj cijeli život stavili u službu društva, razvoja, čupanja iz blata neimaštine, neznanja i gospodarske bijede u kakvoj je bila bivša naša država, a u njoj i tadašnja (prvo Narodna, pa Socijalistička Republika) Hrvatska.
ZAR JE JUČER POVIJEST POČELA?
To tim više je danas mr. sc. B. Grabar upravo ogorčen, ljut, pa i uvrijeđen čitajući novinske tekstove o uvozu koji Hrvatsku pretrpava lošom hranom, a naše selo propada s potencijalima kakve mnogi koji nam prodaju lijepo upakirani “fast” ili “junk food” samo mogu sanjati.
● Danas, izgleda, nema ideja kako obnoviti i aktivirati potencijal sela, nitko ni ne pita više seniore za savjet, pa prisjetimo se kako je Vaša generacija krenula...
- Punih 36 godina radio sam u struci koja je preporodila naše selo. I to uspješno jer moj je životni moto bio da ni u čemu ne budem gubitnik... Bio sam i uspješan sportaš, odbojkaš-reprezentativac bivše države, pa zatim i tenisač (počeo sam sa starim reketom koji mi je poklonio Franjo Punčec kad sam mu skupljao lopte), održavam kondiciju igrajući još golf... Idem na turnire, živim dinamično s obzirom na moju dob, a pratim i što se zbiva u poljoprivredi u kojoj su generacije stručnjaka dale svoje znanje, volju, rad, talent, život, a sad se čini da nas nije ni bilo, da je povijest počela jučer...
● Temelje poljoprivrede koja može biti samoodrživa i danas postavila je Vaša generacija stručnjaka, samo vaši uvjeti rada i ovi danas neusporedivi su...
- Zbilja neusporedivi kad se čita što mi sve i koliko danas uvozimo, a mi smo, krenuvši od nule, u jednom vremenu došli i do samodostatnosti u proizvodnji mesa, peradi, jaja... Programiran razvoj stočarstva u Međimurju počeli smo oko 1955. godine, aktivirano je Poljoprivredno poduzeće, Poljoprivredna zadruga, veterinarske stanice... Veterinarska stanica Čakovec osnovana je 18. siječnja 1949. godine, kao kotarska institucija, objedinjavanjem svih veterinara u Međimurju koji su krenuli - sa svojim stručnim znanjima - u borbu protiv stočnih zaraza raširenih u to poslijeratno doba, u povećanje stočnog fonda i divljači...
KONJ, KOČIJA I PANONIJA
● To izgleda jednostavno, gotovo romantično, ali što ste imali u rukama osim volje i svojih znanja?
- Ništa! Ali, zbog našeg rada, brzo su došle donacije (da, i onda je bilo donacija!) kako bismo kupili kočiju i konja za rad na terenu, za gradnju nove zgrade, za kupnju bikova za umjetno osjemenjivanje... Možete zamisliti: naše prvo motorno vozilo bio je motorkotač Panonija 250 - to je bio pravi luksuz i prometna revolucija!
No, zbog policentričnog razvoja i stvaranja malih općina, u Kotaru Čakovec došlo je do osnivanja veterinarskih stanica s mladim veterinarima, pravim entuzijastima u svakoj općini, pa je u razvoju stočarsva i uzgoju zdrave stoke svako selo dnevno imalo stručnjaka-veterinara u svakoj kući i u svakom dvorištu... Tako je počelo stvaranje “malih tvornica mesa”. S vremenom se pokazalo da ujedinjenje stanica pruža veću sigurnost u radu i mogućnost usavršavanja, školovanja specijalista, pa su organizirane dvije stanice, u Prelogu i Čakovcu, a sve ostale postale su ambulante. Veterinari na terenu educirali su selo o držanju stoke, ishrani, reprodukciji, stvorili optimističnu klimu kod seljaka koji su postali sve značajniji za intenzivnu proizvodnju mesa, mlijeka, rasplodne stoke, a kasnije i pilećeg mesa i konzumnih jaja...
TREBALO JE I POKAZATI
● Ako se ne varam, Vi ste i osobnim primjerom motivirali seljake na modernizaciju proizvodnje...
- Da, makar to danas izgleda smiješno, ali osobno sam (još 1958.) u Štrigovi kupio 22 odojka, dao napraviti umjetne hranilice kod tišljara, pa krenuo u intenzivan tov... Svaki se dan vagao prirast, za tri i pol mjeseca bili su stokilaši... Župnik Gazivoda slao je mještane poslije mise pogledati kako se tove svinje... Išli smo na svako gospodarstvo, gledali što seljak već ima, što se može opremiti, popraviti, kakvu stoku ima mogućnost uzgajati... Od jutra do večeri nisu se izuvale čizme ni skidao mantil...
● Nije se teško sjetiti da je nekad na svakom seoskom dvorištu bila poduža štala ili svinjac, ne kao ove danas, ali bile su pune...
- Svaka je stanica na svom području postala ne samo davatelj zdravstvenih usluga, već i nositelj razvoja u stočarstvu! Do izvoza mesa u europske zemlje! U to vrijeme, prestao je uvoz mesa svinja, goveda, peradi, jaja i mlijeka, jer je to bilo i nepotrebno trošenje deviza.
Uvozili smo samo rasplodne životinje visokog genetskog potencijala - bikove, krmače za reprodukciju i nerastove...
Primjerice, na godišnjoj razini VS Prelog i Poljoprivredno dobro bili su izvor rasplodnih jaja iz kojih se u inkubatorima VS Čakovec valilo 1,169.000 jednodnevnih pilića koji su išli dalje kod naših seljaka, oko 411.000 komada, a 750.000 komada išlo je u tov kooperantima na selu, da bi se dobilo oko 1,400.000 kg utovljenih živih pilića. Ti su se pilići preradili u klaonici Veterinarske stanice Čakovec, za Međimurske piceke znali su potrošači naše regije, Zagreba i Rijeke...
KOJI JANKO? PA PEHARDA!
● Malo je poznato da se s tovom brojlera počelo zapravo u Međimurju, kao s egzotičnom idejom...
- Znate, s onom Panonijom 250 ja sam 1961. godine išao u Šestine po 60 komada pilića kod jednog hobista koji je imao inkubator, kod tišljara sam dao napraviti “termo-kutiju” za prijevoz i pet gajbi, dvije grijane i još tri hladne... Kad smo nahranili te prve piceke, podijelili smo po par komada na kušanje... Nešto i u Gradsku kavanu (imala je dobru kuhinju) jer svi su sumnjali (tada se još koristilo riblje brašno u smjesi) da to ne bude dobro... Međutim, piceki su svima bili fini... Uspjelo je, ali kako nismo imali registraciju za tu djelatnost, s “komiteta” su nas poslali u Varaždin, u Koku koja je foringašila u preporodaji jaja skupljenih od seljaka... Da se oni time počnu baviti. Tadašnji nas je direktor otpilio jer on “nije lud da se time bavi”, a nas su onda političari uputili do nekog Janka koji je bio šef Ivanečkih ugljenokopa - neka ga nagovorimo da on preuzme taj posao i Koku jer je on “dovoljno lud” za to... Kolega Valent Grošanić i ja našli smo Janka, u krčmi, prijepodne u deset, počelirazgovor, a on je vikao: Dečki, litra i vodu spijemo, ali nesam ja lud da se toga primem... Navečer oko osam, nakon puno litri i puno uvjeravanja, Janko se ipak predao. Dakle, Janko Peharda, utemeljitelj Kokine peradarske proizvodnje...
Mi smo tu, u Međimurju, onda već imali proizvodnju od 5,600.000 komada konzumnih jaja, ali i uzgoj pernate divljači - divljih pataka, fazana, kasnije i poljskih jarebica kojima smo mijenjali neke njihove genetske i nasljedne navike, kako bi umjetni uzgoj bio moguć i rentabilan, kontinuirano smo surađivali s profesorima s Veterinarskog fakulteta..
PRIMITE NAM LISICE
● Vi ste zapravo stalno nešto “vrtali” prema novom, tražili u bivšem netržišnom sustavu tržišne proboje...
- To su bila nova znanja, to su nam bili stručni izazovi koje smo pokušavali pretvoriti u nešto novo, korisno, dohodovno... Na primjer, radi iskorištenja klaoničkih otpada, konfiskata iz Vajde, VS Čakovec postala je poznata i po proizvodnji krzna od nerčeva. Počeli smo s pet životinja 1969. i došli do godišnje 2.000 komada kožica, a kad su nerčevi izašli iz mode, mi smo se prebacili na – lisice! I to kako... Lovočuvari su nam, za početna uzgojna grla po cijeloj sjeverozapadnoj Hrvatskoj nalovili mlade lisice... Zamislite tu drskost - krenuti u posao na takav način... Ne znam ima li danas hrabrosti bilo tko za takve poteze...
● Sad povremeno novine pišu da bi se teleće bijelo meso sigurno dobro plasiralo u izvoz...
- Pred više od 30 godina imali smo u kooperaciji na selu, zbog telećeg bijelog mesa, uzgoj do 220 kg težine žive teladi. Bilo je zabranjeno klanje teladi od 80 do 100 kg. A i šteta je klati tele s manjom kilažom kad se može dobiti više. Godišnje je bilo i po 5.500 komada teladi. Sad u Međimurju nema 5.500 krava da bismo toliko telića ukupno dobili u godini!
NARUČENO SE PLAĆALO!
- Velika proizvodnja u kooperaciji sa selom bila je i u svinjogojstvu, organizirana za poznatog kupca koji je sufinancirao uzgoj i nabavu odojaka (domaćih!) iz međimurskih sela, ali tu proizvodnju držalo je i promptno plaćanje utovljenih svinja, najkasnije 14. dan po utovaru, što je danas nezamislivo. Preuzimalo se po otkupnim punktovima po selima, u uvijek točno određenom danu! Godišnje, bilo je između 30.000 do 32.000 komada svinja težine 100 do 120 kg, ali broj tovljenika u Međimurju bio još daleko veći jer ljudi su ih klali i za svoje potrebe. Imali smo cijelu liniju pod kontrolom: stanica je imala centar za proizvodnju sjemena od kvalitetnih nerastova iz Nizozemske, pa smo imali kvalitetan i uspješan tov jer je započeo od kvalitetnih odojaka uzgojenih u Međimurju, a ne uvozom skupih odojaka, po današnjem receptu.
S farme Poljoprivrednog dobra Čakovec najveći se broj od godišnje uzgojenih 2.000 kvalitetnih nazimica podijelilo u selo seljacima - kooperantima, specijalistima za držanje krmača i uzgoj odojaka. Struka je, radi praćenja najboljih dostignuća, stalno bila u vezi s Centrom za svinjogojstvo pri Veterinarskom fakultetu u Zagrebu. Zato smo i mogli i druge regije snabdijevati s tim odojcima, s viškom iznad naših tovnih potreba. I zato smo u jednom vremenu postigli da nije uvezen niti jedan kilogram nikakvog mesa! Sve smo proizveli sami, zajedno s našim vrijednim stanovnicima sela, s našim marljivim kooperantima koje smo - a to je posebno važno - štitili od svake prijevare i omogućavali im plaćanje do 14. dana po predaji stoke...
I ŠTO SAD MOŽEMO ILI MORAMO?
- Zgrozim se kad danas vidim stanje u kojem se nalazi naše selo, stočarsku proizvodnju u našoj regiji, u cijeloj Hrvatskoj, koja ovisi - kako za vlastitu prehranu, tako i za turizam - od uvoza. A uvozimo jeftino, smrznuto meso iz dalekih zemalja, najlošije kvalitete.
● Slutim da slijedi kritika na današnju generaciju Vaših kolega ili izgovor zašto nemaju rezultate kakve ste Vi imali?
- U dva smjera bi se moglo ići: bilo bi zanimljivo povesti raspravu na temu - uloga veterinara u većoj i hitnoj proizvodnji mesa kod nas - u seoskim dvorištima. Ali i raspravu na temu - mogući utjecaj sela na ponovni razvoj veterinarstva u Hrvatskoj...
Znate, veterinarska struka u Hrvatskoj ima statistike koje čita, koje bilježe veliki pad stočnog fonda, bilježe svakog dana po petnaestak gospodarstava manje u predaji mlijeka... I jauče. Zavladao je gubitnički duh i inertnost.
U pet godina, primjerice od 2007. godine s 235.000 krava do 2011. padne broj na 196.000 s trendom daljnjeg smanjivanja, znači - nestane 60-ak tisuća krava i nitko ne pita - zašto?! Ne zvoni na uzbunu!?
S druge strane, hladnokrvno konstatiramo - raste količina mlijeka iz uvoza, godišnje se uveze preko 200 milijuna litara mlijeka, stotine tona mliječnih proizvoda, uvozimo odojke, utovljene svinje ...
Broj zaposlenih u veterinarskim organizacijama smanjuje se - zar nitko to ne dovodi u uzročno-posljedičnu vezu, zar se stvarno može mirno gledati izumiranje seoskih gospodarstava sa stočarima koji su sve starije dobi, svakodnevno nestajanje gospodarstava koja su se bavila stočarskom proizvodnjom i gasi se potpuno naša tvornica mesa (i ne samo mesa).
Dopustite: s pozicije seniorskog iskustva, s referencama koje govore da smo nekog vraga ipak napravili mi, stari veterinari, u svom vijeku, procjenjujem: veterinarska profesija mora se bezuvjetno i odmah uključiti u organizaciju i pokretanje profitabilnih stočarskih proizvodnji, robnih proizvodnji za tržište, i to u segmentu proizvodnje zdrave hrane, posebno autohtonih proizvoda... To je posljednji vapaj za obnovu sela i obnovu stočarske proizvodnje, a to je jedino moguće ako se primijeni naš stari recept: revitalizacija veterinarskih stanica (koje su sad u fazi propadanja jer su izgubile utjecaj na stočarsku proizvodnju na selu), jer mi smo stvorili ono nekadašnje stočarstvo ni iz čega, pa nije moguće da ga se danas ne može obnoviti. Samo... Bilo bi dobro da se vratimo i nečem naizgled banalnom: ono tamo, gdje rade veterinari, oni koji su suradnici, partneri, pratitelji seljaka na njegovu dvorištu, nek se barem prepoznatljivo zove - veterinarska stanica.
Razgovarao
Marijan Belčić
Snimio D. Lesar