Žbiri u raljama politike (2.)

Obraćam Vam se zbog nekih tvrdnji iznesenih u vašoj prošlotjednoj kolumni „Moj tjedan“ objavljenoj u broju 3073 lista „Međimurje“ objavljenom 18. ožujka 2014. pod naslovom „Žbiri u raljama politike“ vjerujući da su neke tvrdnje uvredljive po liječnike iznešene zbog nedovoljnog poznavanja činjenica.
Prvo bih se osvrnuo na primjedbu o reakciji liječničkih udruga na zahtjev Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje da im liječnici popišu donacije koje su primili od proizvođača lijekova i medicinske opreme. Troškove stalnog obrazovanja uglavnom snose sami liječnici iako je to zakonska obveza bez koje ne mogu produžiti dozvolu za rad. Teoretski prema važećim zakonskim propisima ta sredstva bi liječniku zaposleniku u javnoj ili privatnoj ustanovi trebao osigurati poslodavac iz svojih prihoda ali u praksi zbog gotovo kontinuiranih problema u financiranju javnih zdravstvenih ustanova to pravo se ne može konzumirati u onoj mjeri koja bi omogućila kvalitetno kontinuirano stručno usavršavanje, pogotovo ako uzmemo u obzir činjenicu da je obveza stalnog stručnog usavršavanja postupno uvedena svim zdravstvenim djelatnicima i njihovim suradnicima u Hrvatskoj (medicinskim sestrama/tehničarima, fizioterapeutima, psiholozima, itd.). Navedena činjenica je razlog zašto se svi profili zdravstvenih djelatnika svugdje u svijetu pa tako i u Hrvatskoj obraćaju za pomoć prilikom organizacije stručnih skupova i drugih oblika usavršavanja proizvođačima lijekova i medicinske opreme.
Ovim putem Vas želim upoznati s činjenicom da liječnici Međimurja nisu nijemi po tom pitanju i da su putem svojih predstavnika pred odgovarajućim tijelima davali prijedloge izmjena postojećeg sustava financiranja edukacije, ali nažalost, kao i u mnogo čemu drugom, ustaljene navike i pravila se teško i sporo mijenjaju jer se odluke o tome donose na nacionalnoj razini nakon dužih rasprava.
Druga mnogo bolnija tema je začuđujuća usputna primjedba o tome kako „liječnici (iz povlaštenih djelatnosti) hrle u unosna dežurstva vikendom i blagdanom, kada nabiju satnicu bez znoja, pa za redovno opsluživanje zacrtanog programa fali ljudi.“ Naprosto mi je neshvatljivo da se dežurstvo u bolnici koja zbrinjava akutno oboljele bolesnike može nazvati „nabijanjem satnice bez znoja“ gledajući napore koje ulažu svi zdravstveni djelatnici Županijske bolnice Čakovec u zbrinjavanju bolesnika tijekom 24 sata kroz cijeli tjedan. Lica mojih kolega ujutro nakon dežurstva su iznimno uvjerljiv protudokaz za Vaše tvrdnje.
Mislim da je u jednoj zdravstvenoj ustanovi dosta stajati na ulazu i govoriti svakom prolazniku „Dobar dan. Kako ste?“ i „Doviđenja“ kroz 24 sata da bi se shvatilo što znači dežurati, a kamoli provoditi medicinske postupke prema strogo određenim pravilima u svako doba dana i noći. Prethodno citirana izjava je lijepa hvala mojim kolegicama i kolegama koji su pristali dežurati više negoli je to određeno direktivom Europske komisije (jednom tjedno) zbog manjka liječnika a sve zbog brige za zdravlje svojih sugrađana. Rad ispunjen stresom kroz 24 sata neminovno ostavlja trajni trag na zdravlju pojedinca bez obzira na plaću, a sada su kolege dodatno „nagrađeni“ javnom porugom. Kada bi hrvatski liječnici u svom radu bili vođeni isključivo željom za financijskom dobiti i materijalnim pravima zdravstveni sustav u Republici Hrvatskoj odavno ne bi više sadržavao niti jednu socijalnu komponentu a dostupnost zdravstvene zaštite bi bila više misao negoli činjenica utemeljena na dokazima.
Činjenica je da liječnika nedostaje zbog čega Hrvatska liječnička komora i sve relevantne liječničke udruge kao što je Hrvatski liječnički zbor već godinama upućuju apele političarima i široj javnosti za poduzimanjem mjera koje bi omogućile da se u Hrvatskoj školuje i zadrži dovoljan broj liječnika. Liječnici nisu sami osmislili niti uveli trenutno važeće propise o radnom vremenu, naprotiv na vrijeme su putem svojih institucija i udruga upozoravali što će se dogoditi ukoliko se bude neselektivno išlo na smanjenje fonda radnih sati. Kratko rečeno, liječnici nisu htjeli izbjegavati rad nego su predlagali da im se dozvoli raditi više od postojećih limita zbog potreba bolesnika! Bojim sa da će ovakvo neselektivno pripisivanje krivnje svim lječnicima za posljedice zakonskih rješenja kojima su organizirano prigovarali i prosvjedovali samo dodatno učvrstiti one kolegice i kolege koji još dvoje o eventualnom odlasku ne samo iz naše sredine nego i iz Hrvatske. Odgovornost za održanje postojećeg zdravstvenog sustava koji je po mom osobnom mišljenju jedna od komparativnih prednosti Hrvatske leži ne samo na liječnicima i ostalim zdravstvenim djelatnicima nego i volji za suradnjom svih građana. Ova vremena oskudice ćemo svi zajedno daleko lakše prebroditi međusobnim uvažavanjem i argumentiranim dijalogom u svim kritičnim situacijama izbjegavajući neopravdana etiketiranja cijelih struka.
Mr. Ivan Žokalj, dr. med., predsjednik Povjerenstva Međimurske županije Hrvatske liječničke komore