Život kao godišnja doba

Nikneš, narasteš u mladu vitku brezu, grana krhkih i savitljivih. Uz ćarlijanje najnježnijeg povjetarca, bojiš se da se te, treperave i vitke, grane ne slome. Odjednom osjetiš da se u tvoj korijen počinje uplitati novi, jači, koji te ugodno uznemiruje. Za vrlo kratak čas, kraj sebe, čak preblizu, kao spas i sigurnost. Ne bojiš se više loma svojih tananih grana jer su se splele sa snažnim hrastovim. Začuješ cvrkut, osjetiš miris, kucanje svog srca uplašenog od iznenadne sreće i odjednom shvatiš da je to ljubav, da ti život upravo proživljava proljeće. Proživljava doba u kojem se rađaju novi životi, plodovi istinske i nježne ljubavi. A niču uz tebe, nježnu i zaštićenu hrastom. Osjetiš neizmjernu ljubav prema novim biljčicama i polako, ne primijetivši, i ti i hrast zajedno, ali ne više tako bezbrižni i sami, uđete u ljeto. Biljčice na koje stalno budno pazite, mislite na njih i njegujete ih, žure prema svom proljeću. Opijeni životom, radostima, svime. I dogodilo se. U pravom su proljeću. A vama, brezo i hraste, jesen poručuje da malo požurite jer je morate stići. Ona je ambijent koji najviše odgovara vašem izgledu, raspoloženju, nečemu što ni sami ne prepoznajete u sebi. Pokušavate se uhvatiti granama kao nekad, ali one nemaju toliko snage da biste sigurno pridržavali jedno drugo. Sve u čemu ste nekad uživali sada postaje napor. Da biste se izvukli iz te nesigurnosti u kasnoj jeseni, za društvo pozivate proljeće, ljetno sunce, ali oni nisu tu. I tako onemoćali i usamljeni, zgurite se jedno uz drugo. Brezi popadaše rese, a hrastu žirevi. Prekrile ih prve hladne pahulje snijega. Ipak je zima stigla prerano. Shvaćate neminovnost prolaznosti i mirno zadrijemate, zaspite. Dajete mjesta novim jesenima koje se također boje studeni, i samoće i kraja. A kažu, niknut ćete ponovo, samo „tko zna kad i tko zna gdje“.
Franciska Matoša,
učiteljica u mirovini