Nemalo sam se iznenadio 17. siječnja kada se dovezla majka Marija Huzjaka g. Biserka. Tek što je izašla iz auta uputila je ljutiti pogled prema mojoj kući, uz bujicu prijetnji u stilu: “Ja ću mu pokazati kaj samo gledi kroz prozor...” i slično te niz drugih uvreda na moj račun. Baka koja je to čula ostala je zatečena, a ja sam mislio da se radi o nesporazumu. No kako je spomenula pisanje i novine prelistao sam list »Međimurje« i pronašao sam članak o Mariju Huzjaku i njegovoj obitelji.

Redovno pratim rubriku “Sitnice (ne) čine povijest” Vladimira Kapuna, pa sam tako pročitao i njegov tekst u »Međimurju« od 17. siječnja u kojemu opisuje događaje vezane uz oslobođenje Međimurja 24. prosinca 1918. Kapun piše: “Toga je dana hrvatska dobrovoljačka vojska ušla u Međimurje i bez ikakvoga vojnog otpora s mađarske strane u roku od nekoliko sati zauzela taj hrvatski kraj.”

Svaka je žrtva za žaljenje pa i onih koji su se tijekom II. svjetskog rata - svjesno ili zavedeni ustaškom, nacističkom i okupatorskom promidžbom - našli na gubitničkoj strani 1945. Tako i u Međimurju. Ono je oslobođeno zahvaljujući organiziranom partizanskom otporu i angažiranju snaga južnog krila istočnog antihitlerovskog bojišta te priključeno matici Hrvatskoj, kao što je to bilo i s Istrom, Rijekom, Dalmacijom i otocima.

Treba se znati nositi s postojećom situacijom

Goran Rohaček, predsjednik imenovane stranke na konferenciji za javnost koju je održao u četvrtak, 29.12. 2011. godine, između ostalog je kazao: “Izazivam Kolarića i Martana da kažu čime ih je to koalcija na županijskoj vlasti potkupila i dobila njihovu podršku nakaradnom rebalansu proračuna. U glasovanju je predlagaču nedostajalo glasova, uzeta je stanka od 15 minuta, a nakon konzultacija sa zamjenikom župana Matijom Posavcem, rebalans je dobio glas ove dvojice.”