Bez obzira na ono što se govorilo i događalo pedeset i još koju godinu prije toga, mora se priznati da je u pripremama za oslobođenje Međimurja na Sveti post, tj. 24.prosinca 1918., grad Varaždin imao važnu ulogu. Naime, kad je predviđeni prelazak hrvatske dobrovoljačke vojske preko Drave 5. prosinca 1918. bio odgođen na neodređeno vrijeme, taj Međimurju najbliži prekodravski grad postao je središtem i sjedištem priprema za novu akciju.

SITNICE (NE) ČINE POVIJEST

(Ovogodišnja devedeset itreća obljetnica velike narodne skupštine, održane 9. siječnja 1919. u Čakovcu, bila je obilježena prigodnim svečanostima na kojoj je o značenju skupštine bilo održano više izlaganja. O svemu su mediji već izvijestili na svoje načine, a ovdje podsjećam samo na neke pojedinosti vezane uz onaj povijesni događaj.)

Kad sam nedavno, na početku protekloga prosinca, pisao o tome kako su se hrvatski pavlini ili „bijeli fratri“ odvojili od svoje mađarske subraće i osnovali vlastitu „redodržavu“ ili samostalnu provinciju i pritom uspjeli zadržati, odnosno dobiti samostan sv. Jelene kraj Čakovca, nije bilo moguće o tome crkvenome, danas već slabo poznatome redu napisati nešto više. S obzirom na ulogu koju je taj red odigrao u hrvatskoj povijesti, posebice pak na trag koji je ostavio u hrvatskoj kulturi, taj nedostatak svakako treba popraviti i nadoknaditi.

Jedan sam od onih – mnogobrojnih? malobrojnih? ne usuđujem se niti nagađati! – koji poštuju sud i suce općenito, posebno ove naše čakovečke, ali … onako, na daljinu: ne želim s njima imati nikakvoga (razumije se, samo) službenoga, sudskoga i sudačkoga posla niti provjeravati iskustva onih koji iz sudske zgrade izlaze nasmiješeni ili namrgođeni, već prema tomu jesu li bitku s pravom – ne uvijek i s pravdom! – dobili ili izgubili.